Da se kojim slučajem ovaj intervju odvio u Londonu, gdje živi sa svoje dvoje djece Kasiom i Karlom, njegova protagonistica Mirela Forić Srna najprije bi me odvela u neki od klubova, u Annabels, Isabel ili pak novootvoreni Maison Estelle, za koji tvrdi da bi mi se jako svidio. No susret se dogodio u Zagrebu i bilo nam je jednako uzbudljivo - na setu se skupila dobra stara ekipa kreativaca. Neću vam prepričavati kako se kotrljao taj zabavni petak, jer vas želim što prije prepustiti našem razgovoru u kojem smo pretresle brojne teme, zavirile u intimne sfere, prisjetile se nekih starih vremena... Poput onih kad smo se upoznale, prije početka njezine poslovne avanture, pa sve do nedavnog susreta u Parizu u vrijeme Tjedna mode, kad je uspješna poduzetnica, poslovično sramežljiva kada se radi o davanju izjava medijima, pristala na jedan posve otvoren, intimni razgovor koji se, kako kaže, ne bi odvio da se ne poznajemo toliko koliko se poznajemo.
Prošlo je deset godina otkako si započela karijeru u lifestyleu, a prodajom licence BURO završio je jedan tvoj poslovni ciklus. Kako je došlo do toga?
- Neko vrijeme osjećala sam svojevrsno zasićenje. Takve stvari su normalne jer čovjek se razvija i na određeni način nešto preraste, tržište i tehnologija se mijenjaju, kao i osobni ciljevi i pogledi na projekte. Uz to, došlo je do promjene faktora na koje se ne može utjecati, kao što je bio odlazak osnivačice Mire Dume iz BURO-a te činjenice da internacionalni tim nakon toga nije uspio ostvariti planove daljnjeg razvoja. Kad na to dodam činjenicu kako je obiteljska odluka bila da do daljnjeg ostanemo živjeti u inozemstvu te da sam dobila ponudu da se u Londonu pridružim timu brenda Pangaia, nije preostao ni jedan dovoljno dobar razlog za ostanak. Osim možda činjenice da je projekt uvijek bio vrlo profitabilan. Ali meni je trebao novi i još veći izazov.
Kada pogledaš unazad, koliko su se tvoja razmišljanja, stavovi i ciljevi promijenili?
- Prirodno je da se mijenjamo. Bilo bi žalosno da me danas zanima ono što me zanimalo prije deset godina. Mislim da se nisam mnogo promijenila, ali na mnoge stvari gledam drugačije.
Kao na onu 30-godišnju sebe koja dolazi u Zagreb iz Donjecka i započinje graditi karijeru? Zamjeraš li joj nešto?
- Na nju gledam kao na luđakinju koja ne zna u što se upušta i onako naivno, puna elana, misli da je cijeli svijet njezin. Sjećam se da od straha da sve ne propadne nisam spavala šest mjeseci. Ponekad mi se činilo da svi to jedva čekaju, pa da kažu 'evo još jedne dokone žene nogometaša koja ne zna kamo će sa sobom…'. Ne postoji osoba, osim nekolicine, koja me nije pokušala tada odgovoriti od te ideje, a pritom su me, ne znajući, samo dodatno motivirali. Nekoliko godina nakon pokretanja BURO-a Gemius nas je proglasio najboljim lifestyle portalom. Tada me nazvao Nikola Vrdoljak, vlasnik jedne agencije, jedan od dobronamjernih prijatelja koji me pokušavao urazumiti i priznao da sam ipak bila u pravu i da se sve može kad u nešto vjeruješ te si spreman zasukati rukave. Ne zamjeram ništa ni sebi ni drugima, uvijek sam donosila odluke koje sam smatrala ispravnima u tom trenutku. Potpuno je nevažno bih li iste donijela danas. Bit ću zauvijek zahvalna i do kraja života ponosna na taj projekt i sve što smo s njim postigli. Dao mi je identitet i osobno zadovoljstvo, ispunjenost u periodu kad mi je to najviše trebalo, kad sam odjednom od osobe koja je uvijek imala svoje ime postala samo nečija supruga. Baš zbog toga sam i svoje druge životne uloge igrala bolje.
Koje su ti lekcije bile najteže?
- Pregristi jezik. No onda shvatiš da neke stvari ne smiješ doživljavati osobno, da instinktivna reakcija i poslovna odluka ne idu zajedno jer posljedice snosi cijeli tim. Ali, kad je najteže, razvučeš osmijeh, digneš glavu i pustiš da karma odradi svoj dio posla. Teško je bilo i svladati vještinu upravljanja timom, što ne možeš naučiti ni na jednom MBA-u, već samo na vlastitoj koži. To je mreža isprepletena tankim nitima motivacije, razumijevanja, stege, poštovanja, neslaganja… To je umjetnost za sebe.
Što te privuklo svijetu lifestylea u kojem si ostala i danas?
- Ljubav prema estetici i kvaliteti života. Više me privukao taj edukativni segment dijeljenja informacija, potrebe da educiraš publiku, približiš joj neke svjetove za koje možda i ne znaju da mogu biti njihovi.
Koja je tvoja uloga u brendu Pangaia?
- Dio sam projekta Pangaia od nultog dana. Sjećam se da su prvi sadržaj koji smo producirali bile fotografije na kojima smo Izabel Kovačić i ja pozirale na cesti u bijelim majicama - našem prvom proizvodu, jer budžeta za više od toga nismo imali. Ovo je bio još jedan dokaz da je sve moguće jer je taj isti brend nakon nepune dvije godine ostvario godišnji promet veći od šesto milijuna dolara. Jedan sam od prvih investitora, vodila sam i nadgledala otvorenje našeg prvog pop-up dućana u londonskom Selfridgesu, a trenutno vodim cijeli content tim i uživam. Učim od vrhunskih profesionalaca, što me dodatno motivira da se dalje razvijam. Kad gradiš brend na globalnom tržištu, sve je puno brže i konkretnije. Neusporedivo s hrvatskim tržištem, a usudila bih se reći i mentalitetom.
Miroslava Duma i ti surađujete godinama. Što se mora poklopiti za opstanak u poslovnom odnosu?
- Kemija, energija koju rijetki imaju s rijetkima. Kad se razumiješ jer vibriraš na istoj frekvenciji. To se ili dogodi ili ne. Povjerenje svaki odnos čini kvalitetnim. Sve drugo je sporedno. Obje smo imale druge partnere u poslovima, a samo je naš odnos opstao i traje već deset godina.
Koliko je važna podrška u poslovnim realizacijama?
- Ništa ne možemo sami. Ogromna podrška sa svih strana - od one da ti netko kome vjeruješ pričuva dijete, do tima bez kojeg si nitko i ništa. Partnera koji razumije i podržava ono što želiš. Prijatelja koji su tu kad plačeš i kad ti očajnički treba da te nasmiju do suza. Sve je to nužno da bi se realizirao.
Koliko je teško opstati u poslovnom svijetu? Koliko povjerenja daješ ženama?
- Definitivno nije lako, a čini mi se da će biti sve teže, barem mojoj generaciji. Svijet u kojem živimo se stalno mijenja i prilagodba je sve zahtjevnija. Nažalost, ako se ne možeš brzo mijenjati, otpadaš.Spremna sam dati priliku i ženama i muškarcima, ne radim nikakvu razliku, ali i dalje me svaki put ražalosti kad je žena ženi vuk. Ipak, mislim da se to mijenja i da su žene sve svjesnije da se trebaju međusobno podržavati. Muškarcima to još uvijek puno bolje ide.
Koje su to žene kojima se diviš?
- Mami prije svega. Ljerki Mintas Hodak, svim ženama koje je život posuo teškim pepelom, a one i dalje ponosno hodaju, šire ljubav i nalaze razlog za život.
Što misliš o položaju žena u današnjem svijetu?
- Mislim da smo, nažalost, daleko od ravnopravnosti, ali barem se o temi razgovara, za razliku od ne tako davnih vremena kad su žene mogle samo šutjeti i trpjeti i staviti se u okvire koji su se od njih očekivali. Krećemo se u dobrom smjeru. Bitno je da mlade djevojke danas znaju da mogu biti sve što požele.
Koliko ti je važna osobna neovisnost?
- Vrlo mi je bitna svaka vrsta neovisnosti - i emotivna, i financijska, i neovisnost mišljenja. Tada je sve vlastiti izbor. Ovisiti o nekome i nečemu nikada nije imalo sretan kraj i u tome mi ništa nije privlačno. Isto tako mi je važan razvoj jer se svijet mijenja takvom brzinom da ako želiš opstati, moraš se kontinuirano graditi. Zbog toga volim čitati - uglavnom biografije i edukativne knjige iz psihologije ili ekonomije. Osobno se najviše razvijam kad sama sebe gurnem izvan zone komfora u situacije kojih se bojim i koje mi nisu prirodne. Poslije takvih epizoda uvijek imam osjećaj da znam i mogu malo više nego prije.
Što ti predstavlja novac?
- Slobodu izbora i ništa više. Nasreću ili nažalost, novac me ne pokreće i ne motivira, nikad nije. Ali, da si ne lažemo, to je vjerojatno zato što nikad nisam ni u čemu oskudijevala, ničeg bila željna. Imala sam sreće od rođenja, ništa više. Ne osuđujem i poštujem sve one koje novac motivira. Dok mi upravljamo novcem, a ne on nama, sve je u redu, ali rijetko kada on sam po sebi donosi sreću. Trebamo težiti tome da imamo dovoljno. Za potrebe svoje obitelji i svoje te za poneki luksuz. Sve više od toga je češće problem nego zadovoljstvo.
Kako obuzdavaš vlastiti ego?
- Dugo se već poznajemo, često komuniciramo i uglavnom se dogovorimo. Bitno je da čovjek zna prepoznati kad se ego aktivira. Svi ga imamo, ne mora uvijek biti nužno loš, a puno ljudi uspije baš zahvaljujući egu - samo mora biti pod kontrolom razuma.
Nedavno si se preselila u London.
- Potpuno neplanirano. Najprije smo došli na šest mjeseci kad je Darijo išao na Sardiniju, gdje za djecu nije bilo škole. Onda su se neke stvari u njegovoj karijeri neplanirano posložile pa smo odlučili ostati ovdje do daljnjega. Djeci je danas ovdje dom, obožavaju školu, prijatelje i sretna su. Ja imam posao, što mi je jako bitno i svi smo u ovom aranžmanu zadovoljni i dok je tako, tu smo.
Kako izgleda tvoja svakodnevica?
- Svakodnevica s djecom je ista i da se preselim na Mars. Ipak, drugačije je okruženje koje me inspirira, muzeji, kazališta, ljudi, energija grada… Sve je puno ubrzanije i stalno se nešto događa. Oduvijek volim ovaj grad jer u njemu možeš biti što želiš, volim se izgubiti u njegovim ulicama, trgovima, parkovima. Općenito volim velike gradove jer imam osjećaj da u njima lakše dišem.
Koliko je teško živjeti pomalo nomadski, održavati prijateljstva i brak na daljinu?
- Volim to što se osjećam kao doma kad sletim u bilo koji od gradova u kojima sam živjela - imam prijatelje, znam jezik, svaku ulicu... Ta različita mjesta življenja daju širinu, slojevitost razumijevanja različitih mentaliteta, navika i kulture življenja. Oduvijek sam naginjala nomadskom i ne smeta mi takav stil života - gdje god me baciš, snađem se. Veći mi je problem biti na jednom mjestu. Ipak, moram priznati da samo kad pilot nakon slijetanja kaže “Poštovani putnici, sletjeli smo u Zagreb”, srce dvaput preskoči. Nije mi problem ni održavati odnose na daljinu, čak mislim da su kvalitetniji jer više cijeniš ono vrijeme koje imaš, a i uvijek je razmjena informacija i događaja interesantnija jer si imamo svašta reći. Vjerujem da mnogi ne bi mogli tako funkcionirati, ali meni ne smeta jer u tome vidim više prednosti nego mana.
Što je iz tvog iskustva ključno za opstanak takvih odnosa?
- Povjerenje prije svega! Uvažavanje i razumijevanje.
Živimo u svijetu društvenih mreža – kako odgajati djecu u ovim okolnostima?
- Nisam new age mama, kod mene su pravila dosta decidirana i više naginjem tradicionalnom odgoju, onako kako su i mene odgajali. Smatram da je disciplina itekako važna, struktura mora postojati jer to djeci daje sigurnost. Zna se da nema laktova na stolu, da se kruh ne grize, a kome se ne sviđa, može ostati i bez ručka. Što im kao roditelji možemo dati osim ljubavi, kućnog odgoja, discipline i obrazovanja? Važno mi je da izrastu u dobre, moralne, odgojene, educirane i emancipirane mlade ljude koji poštuju druge i svijet oko sebe, a dalje što god odluče imat će moju podršku. Društvenim mrežama se još ne moram zamarati jer još nemaju ni mobitele, ali sve me strah što me čeka.
Je li teško većinu vremena biti sama u tome?
- Da je lako, nije, ali to je na kraju dana moj izbor. Mogu si ja to sve i olakšati začas, ali to bi bila linija manjeg otpora, a ja uvijek nekako izaberem malo teži put. Ne žalim se, imam oko sebe bliskih primjera žena kojima je puno teže nego meni. Pa se utješim kad mi dođe žuta minuta. I nije da nemam pomoć i da sve moram sama, nisam nikakva pepeljuga. Znam se organizirati da si olakšam kad god mogu. Najteži mi je taj osjećaj odgovornosti za sve oko sebe kad si sam i kad, primjerice, Karlo u šest ujutro pričepi prst tako da mora hitno na operaciju, a ja ne znam ni u kojem smjeru je bolnica…
Ali moraš priznati da danas nije jednostavno biti žena, u vremenu kad se od nas traži da igramo nekoliko paralelnih uloga...
- Ima dana kad sve mogu, a ima dana kad mi je svega dosta. Slažem se da se od žena danas očekuje da sve te uloge odrađuju jednako uspješno i često smo same sebi na zadnjem mjestu, ali ima istine i u tome da smo si puno toga i same nametnule, nekad i nepotrebno.
Koliko su ti prijateljstva važna? Kakva si prijateljica?
- Jako. Kći sam jedinica i prijateljice su mi uvijek bile druga obitelj. Blagoslovljena sam sa svojim čoporom koji je već 25 godina uvijek tu i sve bih napravila za njih, baš kao i one za mene. Svašta smo zajedno prošle, ali se ne damo i nadam se da će tako i ostati. Kao prijateljica sam lojalna, iskrena i uvijek dobronamjerna. Sigurno nisam idealna, ali isto tako nikad nisam namjerno nikog povrijedila.
Kako se nosiš s neuspjesima?
- Isto kao i s uspjehom - znaš da će proći, sve su to emocije i situacije koje imaju rok trajanja. Važno je biti svjestan da ti nisi svoj neuspjeh, baš kao što nisi ni svoj uspjeh. Bitno je zadržati zdrav razum, kako je moja baka stalno ponavljala: „U dobru se ne uzvisi, a u zlu ne ponizi”. Neuspjeh je ionako stepenica bliže nekom budućem uspjehu.
Opraštaš li lako?
- Joj, pa sve moje mane ćemo pretresti. (smijeh) Generalno teško opraštam, najbližima najteže, a što je još gore od toga - ne zaboravljam nikada. Žalosno, ali je tako.
Na pragu si četrdesetih. Osjećaš li da dolazi neka prekretnica ili godine kod tebe nemaju takvo značenje?
- Nekako se pomiriš sam sa sobom, prihvatiš se i sve postane malo lakše. Definitivno imam više samopouzdanja, ali i manje strpljenja za sve što mi je nebitno ili me više ne zadovoljava. Ne bih rekla da je sada bolje ili gore, jer je svaki period u životu drugačiji i svaki je na svoj način važno proživjeti. Da su mi 30-e bile drugačije, ne bih bila to što jesam. Trudim se uvijek misliti samo na danas, to je jedino što imamo od života, a godine su ionako samo broj.
Plaši li te starenje?
- Plašim se bolesti ili nemoći, starenja ne, ionako tu ne možemo ništa osim dostojanstveno prihvatiti neizbježno.
Koliko ti je važno biti njegovana?
- Ulažem u svoje zdravlje, vježbam kad stignem, zdravo se hranim kad god mogu, iako često pokleknem pred fast foodom, a ni čokolada mi nije nimalo strana. Hodam gdje god mogu, odem na tretman u Biologique Recherche kad sam u Zagrebu. Botoksu i sličnim tretmanima zasad odolijevam, nadam se da će tako i ostati jer nemam problem sa svojim borama - imam lice koje se i smijalo i plakalo. Frizeru odlazim dva puta godišnje na šišanje, a najgore gubljenje vremena mi je feniranje pa to izbjegavam. Zapravo sam poprilično jeftina za održavanje. (smijeh)
Kakav odnos imaš prema modi?
- Ravnodušna sam, nisam rob mode, već je cijenim kao umjetnost. Kupim ako mi se nešto sviđa i cijenu si mogu opravdati kvalitetom, ali ako i ne kupim, još bolje. Prerasla sam one dječje bolesti kad sam kupovala svakakve gluposti, nepotrebno. Ne moram posjedovati sve što mi se sviđa, imam svoj stil i uglavnom kupujem jedno te isto - dobar jeans, bijela majica, sako i Tod's mokasinke moja su uniforma i tako već godinama.
Što je važno da bi se žena osjećala zadovoljno i ispunjeno?
- Važno je da je iskrena prema sebi prije svega, da živi po svojim pravilima i uvjerenjima, ne da se ukalupiti u društvene norme i da kad padne, ustane i nastavi dalje… Meni osobno je bitno da se uvijek na neki način intelektualno razvijam te da uvijek nađem balans između svojih, ali i potreba moje obitelji.
Kad zatvoriš oči, kakva se budućnost projicira?
- Vidim se na terasi svoje kuće s pogledom na more, dobrom knjigom i mirom u duši i srcu, sretna da sam sve što sam htjela probala, sve osobne motive ostvarila, interese zadovoljila, da ne žalim ni za čim.
Koji su tvoji snovi?
- Da ih se usudim živjeti!
Znam da sljedeće godine pripremaš jedan veliki projekt...
- Naravno da znaš. (smijeh) Još je prerano da otkrijem o čemu se radi, ali ugledat će svjetlo dana sredinom iduće godine, jako je osobno i nadam se da će biti uspješno.
