Tvoji najstariji strahovi su najgori strahovi – bio bi to doslovan prijevod onoga što je davno Jenny Holzer, slavna američka umjetnica postavila na mnoge fasade ovog svijeta. Kada razmišljamo o tome što to nama znači, svatko ima svoj odgovor, ali istina je – mnogi su odgovori slični, a odgovor zašto je tome tako je gotovo uvijek isti: kultura i ono nešto što se određuje kao "ljudska priroda" (u čemu je tako i tako – previše "kulture").
Na tren ću se još vratiti na Holzer: što je to što nam je najstarije, a čega se ponajviše bojimo? Odgovor je jasan: u većini kultura u kojima smo rasli to je definitivno smrt - a sa smrti je povezana uvijek i nužno – starost, starenje, taj proces tzv. "odlaska". Konzumeristička kultura tu (uz sve psihoterapijske alate koje je kooptirala) nije uspjela ponuditi išta bolje nego li u svojoj maniri iskoristiti trenutak i stvoriti svog novog idealnog potrošača. Oni su, po prilici, uvijek oni na kojima se "lome" mnoga koplja u široj društvenosti: djeca, starci i dakako žene. Muškarci imaju druge naloge za ispuniti u tom perverznom udovoljavanju nakaradnom patrijarhalno-kapitalističkom poretku.
No, ovo nije tekst o njima/nama već o svim onima koje su si dale za pravo upravljati svojim izgledom na način na koji to žele – i da, naravno, možemo reći da je tu bilo manje izbora, a više primoranosti. Točno – kao, uostalom, oko mnogo toga drugoga u našim tzv. životnim izborima. Madonna je ona osoba o kojoj ćemo ovdje probati govoriti. Svi ti silni napadi oko njezina izgleda i intervencija koje je očito napravila na svom tijelu su beskrajno problematični. Zašto? Nekoliko je razloga. Prvo, ona se nikada kao izvođačica nije izdavala ili "prodavala" kao uzor bezgrešnoj mladeži, kao sklona "prirodnim" ili konzervativnijim rješenjima, kao standardan role - model. Upravo suprotno, cijelu je svoju karijeru gradila na promociji slobode, inkluzivnosti, problematiziranju tabua. Pozivala je da se izrazimo maksimalno iskreno - a poručivala je i kako seks i seksualnost ne smiju biti prostor manipulacije (osim radi užitka!).
Tijelo, to žensko tijelo koje sve vlasti ovog svijeta žele zaposjesti pozivala je da se oslobodi. Nekada radikalno, a nekada tek glam popularno. Svim našim tijelima neposredno, ali i indirektno upravljaju Drugi (mediji, vlasti, obrazovni i medicinski sustavi), a onda u tim povremenim pukotinama slobode dok imamo iluziju da nešto biramo, odista nas nitko ne bi trebao osuđivati.
Madonna je, jasno, tek metafora u ovoj priči jer je njezin život naprosto neusporediv sa životom većine ljudi koji donose slične odluke, a metafore su zamjene za ono što se ne smije direktno reći. Toliki napadi (srećom, uglavnom verbalni) vezani za tuđe estetske odluke su uglavnom usmjereni prema ženama jer su pokazale odstupanje od poslušnosti, odstupanje od vladanja i kontrole koju misle da posjeduju oni kojima uopće padne na pamet da takvo što komentiraju.
Kraljica je, usput rečeno, posjetila jedan Pride party u New Yorku, plesala je po šanku i otpjevala svoje dvije pjesme te opet pokazala koliko je iznad svih očekivanja – najsuvremenija izvođačica. Otpjevala je "Hung Up" i "I Don’t Search I Find", s plavom perikom na glavi, novim botoksom, prozirnom majicom ispod kojih su se jasno vidjele gole grudi. U 1:30, oslobođena iluzija kojima mnogi robuju, svakako - zarobljena u mnoge svoje.
Ooops & wow!
