Dina Pokrajac

‘Imamo malo prominentnih filmskih kritičarki jer se češće zovu etablirane muške kolege‘

30. rujan 2020.
Fotografija:Samir Cerić Kovačević
Srđan Sandić
Srđan Sandić

S urednicom, kritičarkom i direktoricom dva filmska festivala razgovarali smo o "stanju" hrvatskog filma, zašto nemamo više kritičarki i o iskustvu vođenja filmskih festivala.

Dina Pokrajac otkrila nam je kako je izgledala selekcija za Arteriju, koji bi film izdvojila iz programa, s kojim se sve izazovima susreće u organiziranju besplatnih programa te o poziciji žene u filmskoj industriji. 

U Kulturno informativnom centru (KIC) počela je 4. Arteria koja traje do ove subote, a vi ste se kao selektorica programa odlučili posvetiti umjetnicima. Kako izgleda selektiranje i konceptualiziranje selektiranog?

- Arteria je koncipirana kao specijalizirani mini festival koji kroz edukacijsko-dokumentarni format želi približiti život i stvaranje umjetnika koji se izražavaju u raznim medijima. Iako se snima mnogo filmova o umjetnicima, jako ih je malo kvalitetnih tako da je selekcija često mukotrpan proces koji se sastoji od pregledavanja brojnih filmova i festivala, te unaprijed planiranja – recimo redateljicu Heather Lenz koja je snimila film "Kusama: Beskonačnost" kontaktirala sam još dok je njezin film bio u produkciji koja je potrajala nekoliko godina. Obično se filmovi o umjetnicima svode na suhoparne reportaže televizijskog formata ili senzacionalističke prikaze njihovih često burnih privatnih života, tako da gledatelj na kraju požali što ih je uopće pogledao jer na neki način razaraju magiju umjetničkog djela i ne pristupaju s dovoljnim strahopoštovanjem enigmi stvaranja. Arteriju smo zamislili kao platformu na kojoj će se raspravljati o gorućim pitanjima suvremene umjetnosti za što pojedine karizmatične umjetničke figure služe kao uvertira, a filmovi prodiru u srž njihova kreativnog procesa te bivaju popraćeni razgovorima s brojim gostima iz umjetnosti, ali i iz drugih društvenih područja.

Zanimaju me prvenstveno filmovi koji pokušavaju dekonstruirati naš dominantni okvir promišljanja i gledanja

Koji film biste istaknuli kao vama intimno važan?

- Definitivno "Oči Orsona Wellesa" u kojem Mark Cousins, autor kultne filmske antologije donosi potpuno novu vizuru kroz koju gledamo razvikanog filmaša o kojem su snimljeni brojni filmovi i napisani brojni traktati. Film je ispričan isključivo kroz stotine crteža i slika čiji je autor sam Welles i kojima je Cousins imao ekskluzivni pristup. Osebujnost Cousinsova djela leži i u tome što se ne libi vlastite subjektivnosti te svojim lirskim, kaleidoskopskim povećalom razotkriva Wellesovo djelo, privatnost i unutarnji svijet. Jako mi je drag i zabavni žanrovski hibrid "Pisma Paulu Morrisseyju" o istoimenoj zvijezdi Warholove tvornice i eksperimentalnom filmašu, u kojem se filozofska pitanja izmjenjuju s raspravama o važnosti olovke za oči, dok Françoise Hardy pjeva u pozadini. Još jedan film koji bih istaknula je "Ovaj film nije dar" u kojem redateljica Anja Salomonowitz i umjetnik Daniel Spoerri stupaju u intimni dijalog oko pitanja židovskog identiteta i ciklusa obnove koji nas uči da ništa nikad nije izgubljeno, već ponovno biva sastavljeno na iznenađujuće načine.

image
4. Arteria — Tjedan filma
posvećen umjetnicima/ plakat

Ulaz na sve projekcije je besplatan – koliko je teško održati takvu ponudu?

- Besplatne projekcije naša su gesta dobre volje s obzirom na "novo normalno" i akutnu ekonomsku i zdravstvenu krizu koju živimo – htjeli smo da program bude dostupan svima i nismo htjeli opteretiti ispražnjene novčanike građana ove opljačkane zemlje. Međutim, dugoročno održavanje ovakvih besplatnih programa jest vrlo zahtjevno, pogotovo uz oskudnu pomoć javnih institucija, i voljela bih da se i kod takozvanih "običnih" građana, ali i kod ljudi na relevantnim pozicijama razvije poštovanje prema radu u kulturi i svijest da on itekako vrijedi, ali i da kvalitetni programi, koji nas oplemenjuju i koji ne podilaze neumoljivoj stihiji konzumerističkog načina života i besmislenosti društva spektakla, također i koštaju te ih stoga treba adekvatno podržati.

image
4. Arteria — Tjedan filma
posvećen umjetnicima/˝Nurejev˝

Zaposleni ste u Restartu kao voditeljica Dokukina KIC - koji su izazovi vođenja takvih kulturnih prostora, a o kojima se malo govori?

- Dokukino KIC doista je jedinstven projekt koji je nedavno proslavio svoju desetu godišnjicu postojanja - u pitanju je jedino kino u cijeloj regiji koje je specijalizirano za dokumentarni film i na tjednoj bazi donosi najzanimljivije dokumentarne naslove iz Hrvatske i svijeta. Program Dokukina definiran je i aktualnim događanjima u društvu te donosi filmove koji na umjetnički inovativan način progovaraju o relevantnim društvenim temama (npr. lice i naličje medija, feminizam i ženska prava, nasljeđe kolonijalizma i imperijalizma, gentrifikacija i pravo na stanovanje, divlji turizam, migracije). Misao vodilja ovakvog programiranja je poticanje otvorenog kritičkog promišljanja i dijaloga kroz projekcije dokumentarnog filma popraćene interaktivnim diskusijama i razgovorima s publikom. Izazovi su prvenstveno financijske prirode, ali tu je i podcjenjivanje dokumentarnog filma koji mnogi još uvijek ne doživljavaju kao ravnopravan igranom filmu, a riječ je o jednoj od najprogresivnijih umjetničkih formi današnjice u kojoj se pomiču granice medija: u najboljim izdancima žanra dolazi do spajanja izražajnih mogućnosti umjetničkog filma i aktivističkog poleta te otvorenosti prema eksperimentiranju.

Žene su dugi niz godina bile podzastupljene u filmskom svijetu: to je činjenica koja se polako mijenja

Direktorica ste i Subversive Film Festivala i koordinatorica programa Filmskih mutacija: Festivala nevidljivog filma. Što to znači u vašemu dnevnom rasporedu, a posebice u ovoj godini?

- Organizacija i opstanak filmskih festivala koji nisu vođeni tržišnom logikom, već prije svega transformacijskim potencijalom filmskog medija i njegovom sposobnošću da zrcali našu realnost, uvijek je zahtjevna i skoro pa nemoguća misija pa tako i u ovo doba neizvjesnosti. Navikli smo kreirati i realizirati program u stanju urgentnosti te su nam takvi uvjeti (nažalost) vrlo dobro poznati. Nažalost Subversive Festival ove godine se zbog pandemije nije uspio održati u svojem tradicionalnom mjesecu svibnju, ali 13. izdanje ipak će se održati od 28. studenog do 5. prosinca u kinima Tuškanac, Kinoteka i u Dokukinu KIC, a u suradnji s našim kolegama iz Human Rights Film Festivala s kojima ove godine zajedno istupamo, a čiji program slijedi odmah nakon našeg.

image
4. Arteria — Tjedan filma
posvećen umjetnicima/ ˝Pismo Paulu Morrisseyju˝

Koliko se dugo ovakvi festivali pripremaju i možete li nam otkriti kada možemo očekivati nove programe?

- Subversive Festival održat će se krajem studenog i to pod naslovom Kreativni neposluh. U ovom manifestnom (ne)sretnom 13. izdanju ponovno ćemo donijeti filmove koji se usude zakoračiti u neistražena estetska i tematska područja te koji promoviraju kreativnu i produkcijsku različitost. Subversive Festival specifična je platforma koja je bazirana na ustrajnosti i kontinuitetu bavljenja rubnim i potisnutim temama te različitim oblicima kreativnog neposluha, koja je toliko lokalno ukorijenjena koliko i internacionalna. Nizom tematski srodnih i programski povezanih cjelina želimo prvenstveno kod mladih ojačati kritičko mišljenje, potaknuti ih na društveni angažman i skrenuti ih s putanje izloženosti populizmu, nacionalizmu i autoritarnosti koji su tijekom pandemije virusa COVID-19 još više ojačali.

Kakvo je sugovorenje vlasti s profilom vaših festivala?

- Kao festival koji je kritičan prema tendenciji vladajućih ka uspostavi hegemonije i kontrole bilo bi zabrinjavajuće da smo s ikojom vlasti u nekim posebno dobrim odnosima. Kao lijevo orijentirani festival često smo prozivani od strane desnice, ali i mainstream ljevice koja često zagovara vrlo slične ekonomske modele i društvena rješenja. Da tome nije tako bili bismo na posve krivom tragu, ovako znači da postavljamo prava pitanja i da je Subversive tijekom godina postao važno mjesto interdisciplinarnog promišljanja problema i proturječja neoliberalnog kapitalizma, koje povezuje umjetnike, aktiviste, akademsku zajednicu i širu publiku. Kao festival koji je već 13 godina na sceni i internacionalno priznat zavrijedili smo svoju teško izborenu poziciju na hrvatskoj kulturno sceni te namjeravamo opstati još mnogo godina, ma što god vladajući mislili o tome.

image
4. Arteria — Tjedan filma
posvećen umjetnicima/˝Oči Orsona Wellesa˝

Nedavno kada se pojavilo nekoliko filmskih redateljica u isto vrijeme na našemu kulturnom tržištu – dogodila se medijska "eksplozija", što nije slučajno. Žene su i u filmskom svijetu podzastupljene kod nas – imate li takav dojam i kako gledate na tu temu?

- Žene su dugi niz godina bile podzastupljene u filmskom svijetu: to je činjenica koja se polako mijenja. Zato sam i pokrenula u KIC-u filmsko-diskurzivni program "Film XX: Ženski filmski narativi" koji skreće pozornost na važne autorice koje je službena filmska povijest dugo zanemarivala. Do sada su prikazana dva utjecajna dokumentarca drugog feminističkog vala "Three Lives" Kate Millett i "Woman’s Film" kolektiva San Francisco Newsreel, te smo ugostili mladu francusku redateljicu Callisto Mc Nulty koja je prezentirala rad feminističkog video-kolektiva Les Insoumuses koji su 1975. osnovale Carole Roussopoulos i Delphine Seyrig. Podzastupljenost se ne odnosi samo na filmske redateljice i filmske radnice – u Hrvatskoj je jako malo prominentnih filmskih kritičarki, odnosno iako mnogo žena kvalitetno piše i promišlja film, javna televizija i ostale institucije mnogo će češće pozvati njihove etablirane muške kolege, a upravo oni i pišu za visoko cirkularne dnevne novine.

Kao filmska kritičarka – koje biste filmove istaknuli kao neku vrst filmske lektire ove i prošle godine?

- Zanimaju me prvenstveno filmovi koji pokušavaju dekonstruirati naš dominantni okvir promišljanja i gledanja, koji promatraju stvari u drukčijem svjetlu i otkrivaju ono što je dosad bilo skriveno ili zamagljeno, a pritom su poetičnost i političnost u jednakoj mjeri zastupljene. Filmovi koji su me se u zadnje vrijeme dojmili su recimo "Zama" Lucrecie Martel, "Ich war zuhause, aber" (Bila sam doma, ali) Angele Schanelec, "Vitalina" Varela Pedra Coste, "Ray&Liz" Richarda Billinghama i "Nos défaites" (Naši porazi) Jean-Gabriela Périota. Bio mi je sjajan i filmski manifest "Testfilm#1" nizozemskog kolektiva Telcosystems koji problematizira tehnologiju DCP-a koji se nametnuo kao projekcijski princip kojemu nema alternative, a nedavno je nagrađen na 25 FPS festivalu. Veselim se i novim uratcima Johna Gianvita, Brucea La Brucea i Huberta Saupera, ali najviše volim otkrivati nova imena. Ne bih duljila da prijevremeno ne otkrijem ovogodišnju selekciju Subversive Festivala…

U kojemu je "stanju" hrvatski film – i produkcijski i tematski? Najkritiziraniji je to kulturni proizvod, a koji je, po prilici i najskuplji i najsujetniji. Slažete li se?

- Slažem se, iako ima vidljivih pomaka - možda ne toliko u domeni igranog filma koliko u drugim žanrovima, kao što su dokumentarni, eksperimentalni i animirani, gdje se zadnjih godina nižu neki impresivni uradci.

Što nam još pripremate?

- Osim novog izdanja Subversive Festivala i redovnog programa Dokukina KIC, drago mi je da su se stvari posložile i s mojom drugom velikom ljubavi osim filma, a to su knjige. Do kraja godine u izdanju udruge Bijeli val trebalo bi izaći nekoliko knjiga koje uređujem, između ostalog "Rat siromaha" Erica Vuillarda, "Može li slika ubiti?" Marie-José Mondzain, "Umijeće pobune: Snowden, Assange, Manning" Geoffroyja de Lagasnerieja i "Petrograd, Šangaj: Dvije revolucije iz dvadesetog stoljeća" Alaina Badioua u prijevodima Zlatka Wurzberga. U suizdanju Scarabeus librisa i Naklade Jesenski&Turk izlaze pak filmološke knjige "Inteligencija stroja i drugi eseji" Jeana Epsteina i "Film ili imaginarni čovjek" Edgara Morina u prijevodima Marka Gregorića i Mihaele Vekarić te "Umjetnost i tehnika" Lewisa Mumforda, koji poziva na obnavljanje umjetničkih impulsa i vrednovanja umjetničkih postignuća u svakodnevici, u mojem prijevodu i pod uredničkom palicom Petra Bujasa.