Roman “Prekrasan dan da budeš sam” uvodi nas u život mlade žene, Chizu, koja se nakon srednje škole želi što prije zaposliti i osamostaliti. Autorica analizira fenomen tzv. freetersa, ljudi koji više ne vide smisao života u tome da imaju stalni radni odnos već kreću u potragu za povremenim poslovima koji će im, nadaju se, ostaviti više slobodnog vremena. Ona u Tokiju živi s Ginko, sedamdesetogodišnjom staricom kojoj zavidi na njezinom veselom ljubavnom životu, i s kojom razvija kompleksan odnos, a čitatelj ih prati tijekom četiri godišnja doba. Povodom izvanrednog prijevoda s japanskog: Mirne Potkovac–Endrighetti (Sandorf, 2021.) postavili smo autorici nekoliko pitanja te dobili pojašnjenja koja su nas dodatno zainteresirala za ostatak opusa koji će nadamo se biti preveden. Aoyama Nanae književni su uzori Françoise Sagan i Kazuo Ishiguro.Dobitnica je niza nagrada, a mi se radujemo i nekom novom prijevodu ove intrigantne autorice.
Možete li objasniti što bi riječ "slobodnjak"(freeters) značila u suvremenom japanskom društvu?
- Petnaest godina prije no što sam napisala ovaj roman, ta je riječ zvučala puno optimističnije. Bila je vezana uz sliku mladog muškarca koji je okrenuo leđa "običnom" životu u namjeri da prati svoje snove. Međutim, Japan nam danas nudi ponešto drugačiju sliku. Ljudi čak i da žele regularan posao, ne mogu ga lako dobiti, odnosno sve je više zaposlenih u vrlo neregularnim uvjetima. Upravo je ta skupina ljudi ponajviše oštećena u ovoj globalnoj pandemiji jer su najnezaštićenija skupina. Trenutno polovica japanskih radnica radi u nepovoljnim uvjetima. Tako da bih danas, 15 godina nakon, pisala potpuno drugačiju knjigu o Chiju.
Kako vam se čini da mladi razumiju sintagmu "slobodno vrijeme"?
- Osobno se ne sjećam kako sam ja razumjela tu sintagmu, s obzirom na to da sam sada u srednjoj životnoj dobi. Mislim da su upitne dvije stvari: imaju li mladi ljudi uopće "slobodno vrijeme", odnosno žele li ga? Previše je toga što se očekuje od njih, prezasićeni su informacijama na društvenim mrežama i čini mi se da se "samo" žele odmoriti.
Možete li nam pojasniti relaciju Chizu – Ginko?
- Za Chizu, s malo iskustva u životu, stari Ginko je kao nesvjesni mentor. Međutim, ne radi se tek o jednosmjernom odnosu, o učenju i podučavanju, prisutno je i ostvarivanje novog selfa dok se međusobno zrcale u svojim druženjima. Čak ako ste potpuno nekompatibilni, ako je prisutna razlika u godinama, razlika u životnim okvirima, i dalje postoji mogućnost da ostvarite odnos u kojemu je moguće izmijeniti važna i korisna iskustva.
Od Françoise Sagan do Kazuoa Ishigura raspon je literarnog utjecaja na vaš rad. Ipak, što ste od koga naučili, što ste prisvojili?
- Sagan je ponajviše i slobodno mogu reći – jako – utjecala na mene kada sam tek počinjala pisati. Mislim da sam od nje naučila opisati svjetlo i sjenu kao i reljef u koji je junak "bačen", s čistim i nepatvorenim osjećajem namjesto elaborirane psihološke karakterizacije. Nakon različitih pisanja zadnjih petnaest godina, sada znam da mi više odgovara pisanje scenarija za kratke filmove, a ne npr. dugometražne. Puno sam naučila i iz kratkih priča velike Alice Munro, kao i od William Trevor.
S obzirom na ohrabrene elemente fetišističke kulture u Japanu, imate li osjećaj da se, ipak, o nečemu ne piše i/ili ne može pisati? U kontekstu fetiša....
- Osobno ne mislim da takvo što postoji. Više se radi o tome što je unutarnja motivacija svakog autora.
