Mlad, hrabar, talentiran, zabavan i nimalo patetičan. Zainteresiran i zaigran, u kazalištu je do sada propitivao ono što rijetko daje odgovore, ili barem teško - kako je igrati ništa, nikoga? Što znači osvojiti prostor neuhvatljivih tema? Što znači misliti kazalište i život na nekonvencionalan način, danas kada je to "nekonvencionalno" ponajviše kooptirano od kapitalizma, barem onog kojeg mi uspijemo "dohvatiti". On je Boris Barukčić i upravo je fenomenalno odigrao "Kaspara", autora Petera Handkea, u režiji Hrvoja Korbara. Must see - Teatar &TD.
Što te je zanimalo kod Kaspara?
- Ovako kreće moja priča s Kasparom: deveti je mjesec, Hrvoje Korbar i ja sastajemo se u Botaničaru i kaže mi kako ima ideju raditi novu predstavu prema istoimenom Handkeovom tekstu. U tom trenutku ne znam za legendu o Kasparu Hauseru, u kratkim crticama mi je Hrvoje prepriča i već na sintagmu: ˝divlje dijete˝ me kupuje. Pozicija neprilagođenog, nevinog, odnosno drugačijeg me privukla, na prvu loptu. No, to je bio samo prvi sloj. Handkeov pomak u sferu jezika i dekonstrukcije dramskog kazališta me još više zagrijalo za ovaj projekt, a Hrvojeva i dramaturginje Nikoline Rafaj prvotna ideja, kasnije potisnuta zbog autorskih prava, da sve odvedemo još korak naprijed i postavimo novog "Kaspara" u internetsku mrežu punu algoritama, otvorenih tabova i pop-up sadržaja me nadahnula da krenem u metafizičku pobunu protiv tog, osobno vrlo frustrirajućeg digitalnog svijeta.
Kakav nam je otpor u estetskom i etičkom smislu potreban? Da bi se zadobilo povjerenje u riječi i značenja, iznova? Kako to kao umjetnik vidiš?
- Ne znam odgovore na ova pitanja, intuitivno ih osjećam kroz rad i tako djelujem, ali iskreno nisam siguran da još uvijek mogu reći nešto pametno o otporu. Možda zvuči kontradiktorno, ali mislim da nam je kao društvu potrebno više individualne odgovornosti i brige za sebe. Kad si dobar sa sobom možeš izaći u susret nekom drugom bez predrasuda, frustracija i pohlepe, a takvo društvo puno zadovoljnih pojedinaca može tvoriti skladnu cjelinu. S estetske strane, osobno mi smeta "treš estetika" i turbo folk u svakom obliku, prepoznajem je kao masku, zaštitu ljudske nesigurnosti koja ne dopušta autentičnost i iskrenu povezanost, kao da postoji sloj laži, površnosti i usiljene finoće koji me odbija od takvih sadržaja. Kad sam u društvu ljudi koji prate „reality“ emisije, "celebrity" fenomene i slično, imam osjećaj kao da se rugamo nekom ispaćenom lavu ili slonu u cirkusu jer mi se protagonisti čine kao prazne ljušture natjerane da budu tamo. Isto tako već spomenuta mreža i virtualni svijet nudi neku novu paradigmu gdje je pažnja raskidana, brza i sve je nebitno u svijetu. Mislim da ta brzina donosi određenu površnost koja stvara nepovjerenje i da bismo svi trebali usporiti i moći stati iza svojih riječi.
Koja pitanja si postavljao sebi, a koja redatelju o konstrukciji ovog lika? Što znači razumjeti/ osjetiti prijedlog takvog karaktera?
- Bilo je puno pitanja kroz proces i ravnopravne komunikacije unutar cijelog tima, a konkretno za izgradnju lica najbitnije mi je bilo pitanje početne pozicije koju sam najviše rješavao s koreografkinjom Mateom Bilosnić, naravno uz Hrvoja i Nikolinu. Na prvo čitanje komada odgovor zvuči jednostavno jer se radi o poziciji čistog platna, blaženog neznanja, ali kako uprizoriti to ništa? Ništa na sceni ne može biti ništa pa smo svi zajedno krenuli u izgradnju novog scenskog jezika: najprije kroz fizički materijal da bismo mi pronašli novo tijelo i kad god bi našli neki znak dali bi mu kodno ime da ga ne zaboravim pa smo smislili razne izraze za stanja ili pozicije kao "odraslo novorođenče", "svrdlo", ili "kamen".Tako da ovaj lik postaje nakupina scenskih znakova koji nose kodna imena razumljiva samo autorskom timu i meni, a na van se čita kao rađanje osobe od neartikuliranog pojedinca u svom svijetu do društvenog bića u tuđem ili svačijem svijetu. Mislim da bi bilo pogubno za mene i predstavu da sam uopće pokušao ući u lik. Često vodim zanimljive razgovore oko tog fenomena identifikacije s licem, ali mislim da je za ovaj komad najsretnija odluka bila pristupiti materijalu kroz zadatke koje izvršavam kao performer, što bi značilo da u taj materijal unosim sebe potpuno, ispitujem nemogućnost govora, kretanja pa i disanja dovodeći se do stanja hiperventilacije i zaplitanjem u nemoguće pozicije u kojima se zadržavam ispitujući instalacijsko trajanje ili iz kojih je teško izaći meni kao izvođaču, ne liku, tako se paradoksalno odmičući od interpretacije lica a istovremeno preuzimajući njegove radnje. Uživam u takvom radu koji me potiče da namaštam novi svijet i bačen u njega se snalazim, ali bez nužne strukture i određenog matematičkog pristupa ulozi taj svijet će biti krhak, zato je bilo bitno imati kolege koji pitaju puno i dopuštaju nejasnoće koje zajedno, s puno strpljenja razjašnjavamo.
Što ti je ostalo nedostupno u toj ulozi?
- Iz pozicije glumca koji je igra, stvarno ne vidim ništa nedostupno jer smo ulogu stvarali po meni i mojim mogućnostima, a isto tako ne mogu reći da je nešto nedostupno i onda mirne savjesti izaći na scenu jer vjerujem u to da u potpunosti moram stajati iza toga što radim. Iz pozicije gledatelja, u kojoj nikad neću biti, sigurno bih našao prostore za razvoj i unapređenje uloge i samome sebi bih našao "kako bih ja to drugačije i bolje", ali evo vjerujem svojim suradnicima koji su tu ulogu izvana usmjeravali kroz cijeli proces da me nisu štedjeli i da su je bez rezerve oblikovali.
A kod glume?
- E tu već mogu reći da svaka izvedba ima svoja odstupanja u smislu nedostupnog ili neostvarenog, radi se o nijansama (tako kažu ovi što me gledaju tri mjeseca svaki dan). Budući da je zahtjevno držati pažnju 80 minuta na sceni i da mi je ovo prva takva uloga, nekad primijetim da mi pažnja padne pa se usred izvedbe „probudim“ povratkom u materijal. Sekunde nepažnje su u pitanju, ali i to je dovoljno da me izbaci. Nekad osjetim da sam previše uronjen u okvir i da izvedba zbog toga „ne diše“ pa kad se to dogodi napravim nešto da sebe iznenadim i osvježim trenutak; stalno je sa mnom jedan "kontrolor" koji prati izvedbu i javlja se kad nešto treba osvježiti ili vratiti u strukturu. Još uvijek se učim pravilno raspodijeliti energiju kroz 80 minuta izvedbe: nekad dajem više pažnje jednom dijelu izvedbe jer je dan prije on bio slabiji pa to rezultira time da danas drugi dio bude slabiji. Puno analiziram nakon izvedbe i trudim se tokom nje ostati što svjesniji kako bih znao što popraviti.
Što tvoje glumačko „zagrijavanje” podrazumijeva? Postoji li neka vrst ispraksirane ritualnosti pred igru?
- Zagrijavanje je užasno bitno za moj rad. Prvo zato što često radim fizički zahtjevne uloge i jako je bitno zagrijati tijelo da podnese izvedbu u temperaturi, a i zagrijavanje štiti od ozljeda i omogućava bolju protočnost tijela, pa time i glasa i emocija. Zagrijavanje nije samo tjelesna kultura, nego skup vježbi koje otvaraju glumački senzibilitet i čine me ranjivijim i prijemčivijim na sceni. Također je užasno bitno za ritam izvedbe, zato svaka predstava ima svoje, različite zahtjeve što tijelu i duhu treba da se pripremi za stres izvođenja pred publikom. Moj ritual pred nastup sastoji se od vježbi naučenih na Akademiji i radionicama izvan nje: kombiniram suvremeno-plesne tehnike, vježbe iz klaunerije, sport, jogu, tai-chi, kung-fu, pilates, vokalne i artikulacijske vježbe. Što god osjetim da mi treba taj dan, a svaki put se tik pred izvedbu sklupčam u najmanju točku i iz nje se polako raširim u prostor zamišljajući da ga zauzimam cijelog i pripremam dobrodošlicu svojoj publici.
Što ti se čini da ti je ("danas") potrebno znati za ulazak u ulogu? Koju pripremu si zadaš, odnosno što voliš da se očekuje od tebe?
- Za početak volim istražiti što više o ulozi, komadu, što više sadržaja imam to će moj imaginativni vokabular biti veći. Zatim želim da mi je jasna režijska ideja, koncept kao smjer kretanja, mislim da je potrebno da ga razumijem kao glumac jer ne volim "tapkati u mraku", a tako stvaram i povjerenje s redateljem. Spreman sam i "tapkati u mraku", ali samo ako je to namjerno i jasno mi je da je tako. Volim da su očekivanja recipročna, odnosno da u radu postoji međusobno poštovanje, otvorena komunikacija, zajedništvo u stvaranju, spremnost na suočavanje s problemima bez nepotrebne drame i panike, a što se tiče žanra, estetike – spreman sam na sve, sve dok zajedno stojimo iza svog rada.
Jesi li u statusu slobodnog umjetnika? Ako da – želim da govoriš o tom mjestu prekarnosti u umjetničkom poslu. Što je tu poticajno, a što demotivirajuće?
- Evo upravo sam poslao svu dokumentaciju i prijavio se za status slobodnog umjetnika, ali bez obzira na status u tom svijetu sam već barem pet godina i mogu reći da je nezahvalna pozicija. Financijska nesigurnost je velika, čak i ako radiš često, prihodi su vrlo niski za takav posao, a radi se od projekta do projekta. Nakon Akademije odlučio sam da neću tražiti angažman u ansamblu nekog kazališta jer želim slobodu biranja projekata, kolega i sastavljanja rasporeda dok sam mlad. Također, želim se dalje razvijati, putovati i upoznavati različite pristupe teatru i umjetnosti, što sam osjećao da je teže kad si na plaći u ansamblu. Kad sam se počeo baviti kazalištem naučio sam da je to timski rad i sanjam o kazališnoj trupi koja se slobodno izražava i djeluje na društvo, i mogućnost osnivanja umjetničke organizacije me motivira da ostanem „freelancer“. Bez obzira na te slobode, ljudi često uzimaju zdravo za gotovo tvoju ljubav prema kazalištu i svom poslu pa si uzimaju za pravo da honorari kasne, da se ugovori potpisuju na premijeri, a rasporedi slažu kao da si na raspolaganju 0-24, da se projekti naprasno otkažu a da tvoj rad nije plaćen i tako dalje. Postoji to neko neshvatljivo povjerenje na neviđeno jer smo si svi u kazalištu kao dobri i bliski. Isto tako postoji strah od zamjeranja „bitnim“ ljudima kako ne bi ostao bez šanse da radiš, jer loš glas se širi brže od dobrog pa se često ne progovara o mnogim problemima i nezakonitostima koje se događaju u kazalištu. Sve to stvara pritisak koji tjera mladog umjetnika, a govorim u ime mnogih vršnjaka, da pristaje na svakakve kompromise i razmišlja o odustajanju jer u trenutku kad treba platiti stanarinu i režije shvaća da je radio predstavu u koju je uložio jako puno, a za manje od minimalca po mjesecu i da će tu predstavu igrati još 20 puta u godini dana ako ima sreće. Naše društvo, čini mi se, drži stranu mrava u priči o cvrčku i mravu i ne shvaća kulturu kao bitnu za identitet i konzumira je nekritički, a ni mi "kulturnjaci" ne vodimo borbu za svoj status do kraja, nemamo uređena prava radnika ni standarde, ne postoji nikakvo javno tijelo koje će nas zaštititi od pohlepe i snižavanja kvalitete. Mislim da nam hitno treba nešto kao „Fair practice code“ u Nizozemskoj koji ne dopušta poslodavcu da profesionalnom glumcu ponudi iznos ispod propisanog. Kod nas se i dalje iskorištava činjenica da ljudi nemaju novca i da će raditi za "kikiriki", a ako neće ovaj, ima već netko drugi tko čeka "priliku".
