Eva Feldman je psihologinja i psiho-edukacijska influencerica koja vodi fantastičan Instagram profil koji nam pomaže pronaći zanimljive odgovore, savjete ili tragove savjeta do (samo)pomoći ili naprosto - psihoterapije. Inače iz Zagreba, diplomu iz psihologije stekla je na Filozofskom fakultetu, a od 2017. svoje je privatne i poslovne interese izmjestila u Lisabon. Završila je i edukaciju iz art ekspresivne terapije, gdje je otkrila koliko ju rad s ljudima ispunjava, a i kolika je moć podsvjesnog. Evine riječi možete odnedavno čitati i na njenom newsletteru "the GoodEnough newsletter", a za savjetodavni i individualni rad možete joj se obratiti direktno na Instagramu. U ovom predstavljačkom razgovoru nismo se libili dotaći "vodećih" tema suvremene psihologije kao i diskursa psihologije na društvenim mrežama.
Eva, zašto se zoveš toomucheva na Instagramu?
- Dva su razloga. Moj username na Instagramu nastao je kao bunt i odgovor dijela mene koji nije uvijek bio prihvaćen. Bila sam glasno, radoznalo dijete koje se nije bojalo preispitivati status quo i tijekom odrastanja puno puta sam se suočila s kritikom, od strane vršnjaka, ali i odraslih. "Ne talasaj. Što kompliciraš? Ajde, ne opterećuj se nebitnim stvarima. Preglasna si, preslobodna si, previše si." Rekla sam sama sebi: "Ma znaš što? Nazvat ćeš se toomucheva pa tako tko god ikad pomisli da si ´too much´, tko god ti ikad komentira da si ´too much´, neka samo pročita kako se zoveš." Ja sam too much i zato što se na svom profilu bavim raznim temama, jer me razne stvari zanimaju. Od dubinske psihologije, istraživanja svoje sjene i unutarnjeg djeteta, preko psihologije odnosa, komunikacije s partnerom i nasilnih veza, pa do socijalnih utjecaja na naše mentalno stanje. Sve su te teme, na ovaj ili onaj način, povezane s našim unutarnjim životom i utječu na njega – i zato su mi važne. Nekome se može činiti da je toga previše, meni je dovoljno.
Krenimo "od početka" – interes i ljubav prema psihologiji, kako se odgajala?
- Sve je krenulo od gimnazije, krasne Privatne klasične gimnazije, i mog prvog razgovora sa psihologom. Bit ću iskrena, 15-godišnja ja dogovorila je taj razgovor samo zato što je mogla – i jer joj se nije dalo biti na satu matematike. Iako nisam imala konkretan razlog zbog kojeg dolazim na razgovor, iznenadilo me koliko toga je, u samo 10 minuta s profesoricom Faber, isplivalo na površinu. Od tog dana znala sam da ima nešto čarobno u radu s ljudima. Pri upisu na fakultet nećkala sam se između sociologije i psihologije, ali kombinacija znanosti, individualnog pristupa i mogućnosti za rad u budućnosti odvukla me na Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. To ljeto nakon upisa pročitala sam i prvu pravu psihološku knjigu "Zašto mrzimo?" i strašno me se dojmila. Od tad nije bilo nikakve sumnje u to da sam zakoračila u pravom smjeru. Trenuci koji su najviše utjecali na rast ljubavi prema psihologiji bili su trenuci koji su uključivali direktni rad s drugima. Bilo to na grupnoj terapiji psihodrame, u kojoj sam bila dio istraživanja prof. Aleksandre Mindoljević Drakulić, ili tijekom edukacije za ekspresivnu art terapiju, pod mentorstvom dr. Avija Goren-Bara, u meni se budio osjećaj smisla pa mi nije dugo trebalo dugo da shvatim da je to moj životni poziv.
Trenutno živiš u Portugalu. Zašto?
- U Lisabon sam se preselila 2017. godine, nakon dugo mjeseci preispitivanja same sebe, svojih odnosa, kao i posla koji sam tad radila. Odluka o preseljenju bila je istovremeno i šok i logični izbor nakon tog perioda "traženja sebe". Mislim da mi je trebao odmak od svega prema čemu sam osjećala nekakvu odgovornost, jer me ona gušila. Jednostavno, od svega što sam mislila da drugi od mene očekuju nisam čula samu sebe. Da budem jasna – ovdje je naglasak na "mislila". Jedna od lekcija koju sam naučila otkad sam se preselila je da u mojem životu jedino postojim ja. Ja odlučujem što očekujem od sebe, ja odlučujem što od sebe dajem, ja odlučujem hoću li si dopustiti da budem autentična, ili ću krojiti život prema nekim tuđim mjerama. Kako sam to naučila? Jer sam, jednom kad sam počela živjeti svoj život, onako kako ja želim, dobila toliko podrške, iskrene povezanosti, ljubavi i prihvaćanja – da sam shvatila da ni podrška, ni ljubav, ni prihvaćanje nikad nisu bili uvjetovani mojim "bivanjem savršene kćeri, unuke, prijateljice", već ću to dobiti, i zaslužujem dobiti (kao i svi) samim time što postojim. A zašto sam još uvijek tu u Portugalu? Jer mi je lijepo, jer sam si izgradila život, pronašla partnera. Jer je Lisabon prekrasan, sunčan, pun ljudi iz cijelog svijeta, a to mi nedostaje u Zagrebu. Ali Zagreb volim svim srcem, u Zagrebu su moji najmiliji i vraćam mu se kad god mogu.
Kako je došlo do ideje otvaranja računa na Instagramu i zapravo konstruiranja svog identiteta psihologinje koja daje savjete, sugestije „svima”? Koje su bile sumnje involvirane u tu odluku?
- Moj trenutni Instagram profil u početku je bio privatni profil, a ne psiho-edukacijski. Zapravo, i dan danas ne bih svoj profil nazvala čisto psiho-edukacijskim. Naravno, veliki dio mog identiteta ishodi iz činjenice da me zanima ljudska psihologija i da uistinu volim ljude, ali tko god dođe na moj profil može kroz par objava i tekstova uočiti da se ne libim pokazati svoju ranjivu stranu, svoju ljudsku stranu. Kad kažeš "psihologinja koja daje savjete svima", meni je to iskreno zadnja pomisao pri opisivanju onog što radim. Ono što mi je cilj je pokazivati cijelu sebe, pa i onda kad je najteže, istovremeno voditi i sebe i druge kroz istraživanje dubine naše psihe. Želim pokazati drugima kako da preuzmu kontrolu nad svojim životom i što je potrebno za tu promjenu. Želim im poručiti da su obrasci ponašanja koje slijede naučeni, da nisu nužno izvorni dio njih, već mehanizmi koji su im pomogli da prežive do ovog trenutka. Ali da u ovom trenutku smiju i mogu naučiti drugačije, smiju i mogu izraziti neki drugi, novi dio sebe – znam da je to moguće jer sam se i sama s time borila i izborila. Želim da ih moja autentičnost potakne da pronađu svoju.
O čemu ti je danas lakše/teže govoriti? Pisati/snimati?
- Najteže mi je govoriti o opresivnim sistemima koji vladaju u društvu. Iako smo svi ljudi od krvi i mesa, s vrlo sličnom psihologijom i reakcijama i ponašanjem, razlikujemo se prema tome kako se društvo odnosi prema nama. Bili mi muškarac ili žena, bijele ili crne boje kože, katoličke, muslimanske ili židovske vjeroispovijesti, able-bodied ili disabled, s obzirom na to koliko kila imamo, koga volimo... Sve te naše karakteristike i identiteti privlače određene reakcije, a kad su te reakcije sistematske, one itekako utječu na naše stanje uma. Zašto mi je teško o tome govoriti? Jer se tu nalazi pregršt podataka, potrebno je puno znanja i razumijevanja, ali potrebno je i odmaknuti se od svog ega, da bi se formuliralo nešto što će svi razumjeti. A da ne spominjem politička mišljenja. S druge strane, najlakše mi je i najviše volim govoriti o odnosima, specifičnije partnerskim odnosima i o ulozi koju ljubav prema sebi, i uopće upoznavanje sebe, ima na sve odnose koje stvaramo i održavamo u svom životu. To je tema koja mi je oduvijek bila bliska i važna, tema kojoj se vraćam u svakom slobodnom trenutku, a i tema kojom se bavim u svojoj individualnoj terapiji. Zaista želim potaknuti druge na rad na sebi, kako bi ostvarili značajnije i kvalitetnije odnose i živjeli život bez straha.
Što vam se čini da vaša publika, vaši pratitelji/ce žele/očekuju od vas? Postoji li ta svijest?
- Naravno da postoji. Tko god stvara i na jednoj platformi vrlo je svjestan kakav sadržaj se gleda, lajka, komentira i dijeli. Paradoks koji sam doživjela je da što više se brinem o tome što drugi trenutno žele vidjeti ili čuti, to se manje povezujem s njima, to se manje pojavljujem autentično na profilu i to manje uživam u onom što radim. Tako da - jedino očekivanje koje postoji je ono koje ja sama sebi zadajem, a to je da budem iskrena i svoja. Mislim da je to snaga svakog pojedinca, pa tako i mene. Vjerujem da je ljudima na mom profilu važno i da sam povezana s onim što govorim, jer kad govorim o onome što i mene samu intrigira, ta energija ne može se ignorirati, a ne mogu biti povezana s onime o čemu govorim ako me to istinski ne zanima, ako mi to nije bitno i ako nemam neko svoje iskustvo s tom temom. Teme koje su pobudile najviše komentara, i oko kojih su mi se ljudi najviše javljali u inbox, bile su teme ljubavi prema sebi, granica u odnosima, međuovisnosti (codependency) i dubinskih dijelova nas. A to su – vidi vraga – upravo teme koje su mom srcu bliske.
Koje su opasnosti govora o ljubavi? Što ti se čini da većina ljudi, zapravo, previđa? Odbija vidjeti?
- Zanimljivo sročeno pitanje – ne mislim da postoji opasnost u tome da govorim(o) o ljubavi. Puno je veća opasnost u tome da se o njoj ne govori. Postoje razne vrste ljubavi, i svatko od nas ima pravo tražiti onu i onakvu kakva je njemu potrebna. Postoji ljubav koja te pušta da slobodno letiš kroz život i razvijaš se, postoji ljubav koja je satkana od tradicije i vrijednosti u pravilima i konzervativnijim zavjetima – samo je potrebno biti iskren sam sa sobom i zatražiti onu koju ti želiš. Postoji, nažalost, i verbalno, emocionalno, pa čak i fizičko nasilje koje se kamuflira i predstavlja kao ljubav. Zbog toga je o njoj potrebno govoriti. Mislim da nam je svima najteže prihvatiti da mi imamo i kontrolu i odgovornost nad ljubavlju. Sami smo odgovorni za svoje potrebe, i za svoje osjećaje, sami smo odgovorni da se maknemo iz položaja u kojem ne osjećamo ljubav, ili u kojem osjećamo da moramo za ljubav biti nešto što nismo. Sve je u našim rukama. To je teško ne samo zato što svatko od nas u sebi nosi 4, 5, 6-godišnje dijete koje treba druge, nego i zato što smo nekad, kao 4, 5, 6-godišnje dijete, možda doživjeli izazove i traume, za koje nismo bili ni krivi ni odgovorni. Pravi put kroz to sve je rad na sebi, odnosno rad s ljudima koji nam pomažu iscijeliti te rane - psihoterapija.
Za našu se kulturu voli misliti da posebno inaugurira kulturu žrtve, prakse autoviktimizacije, – međutim u dodiru s drugim kulturama, kakav je tvoj pogled na to pitanje? Slažeš li se uopće s tom konstatacijom?
- Kultura žrtve čini mi se kao pojam kojim krivimo sve osim onog što treba kriviti. U psihologiji već je dugo poznat pojam naučene bespomoćnosti, i on djeluje ne samo na pojedinca, već i na grupu pojedinaca, a onda i na kulturu – i prenosi se čak i transgeneracijski. Kulture koje nisu doživjele rat i veliko siromaštvo u zadnjih 50 godina sigurno odgajaju osobe s višim samopouzdanjem, osjećajem kontrole i motivacijom da nešto učine za sebe. Sada govorim bez činjenica i istraživanja, jer se time ne bavim – ali uvijek volim dati svoju perspektivu. Važno je krojiti život kakav želimo živjeti, fokusirati se na stvari nad kojima imamo kontrolu, planirati i raditi pametno – i slaviti svoje pobjede, koliko god malene bile. Sa svakim slavljem, sa svakim odrađenim korakom, gradi se samopouzdanje. Pored svake osobe koja kaže da je nemoguće stvoriti profitabilan biznis na pošten način u nekom društvu, postoji osoba koja ga je stvorila. Pored svake osobe koja kaže da ne može pronaći ljude oko sebe koji imaju slične životne vrijednosti i koji ju podupiru, postoji osoba koja je sve mostove srušila da bi oko sebe izgradila zajednicu s kojom dijeli srodan pogled na život. Naš um traži dokaze za uvjerenja koja ima – ako želimo pronaći dokaz da je nešto moguće, moramo prvo vjerovati da jest. Naravno, ne ignoriram ovdje društvene utjecaje, generacijske traume i obiteljsko nasljeđe, kao što sam već rekla – svega toga bude too much nekad. S time se treba svjesno i nježno nositi, ali znati da je moguće izdići se iznad toga. Kao što Viktor Frankl, osnivač logoterapije, terapije smislom, piše: "Pitanje ne može biti Što ja očekujem od života?, već samo Što život očekuje od mene?"
Ima li tvoje obraćanje rodnu dimenziju? Osobno je ne vidim ili je manje vidim, s obzirom na to da se obraćaš na engleskom jeziku.....
- Ne, nikako. Obraćam se svakome koga zanima tema o kojoj govorim. Iako je 88% ljudi koji me prate ženskog roda, čvrsto vjerujem u to da i muškarce zanima njihova psiha, iako ih se možda u društvu toliko ne potiče da se njome bave. Zanimljivo je da puno više poruka i pitanja od muških pratitelja dobijem u inbox, nego što ih ima među komentarima na objave. Kako god, moj profil je otvoren za sve.
Uvijek mi je bilo zanimljivo vidjeti red brojeva savjeta na određene teme – što je tvoja praksa? Pretpostavljam da nije nužno namjerna... Naprosto kada odlučuješ koji broj savjeta ide za što'
- (smijeh) Ovo pitanje me baš iznenadilo – nisam mislila da itko to primjećuje, niti da bi moglo biti zanimljivo. Broj točaka/savjeta dolazi nakon što smislim što želim reći, taj broj je nasumičan, ali namjera postoji, jer nam je svima drago znati što slijedi. Ako piše da slijedi 7 načina na koje se može poboljšati svoju vezu, to budi interes i fokus – a cilj je, naravno, da objava dospije do što više ljudi. Doduše, samo zato što izgleda jednostavno, ne znači da su ti savjeti lagani. Vjerujem da se to brzo primijeti.
Puno i olako se govori o narcističkom poremećaju i tome da je netko narcis, griješim li? Kakvo je tvoje iskustvo s temom, slučajevima?
- Nemam iskustvo sa slučajevima u profesionalnom smislu jer ne radim kao klinički psiholog, a i da radim – osobe s narcisoidnim poremećajem ličnosti vrlo rijetko dolaze tražiti pomoć tog tipa. Slažem se da se termini poput "narcis" i "narcisoidan" koriste u svakodnevnom jeziku kao pogrdne riječi za nekog koga se percipira kao sebičnog ili nekoga tko samo misli na sebe, ali vjerujem da ima i dubljih razloga za to. Upravo ovo što sam spomenula na početku – činjenica je da se osobe s narcisoidnim poremećajem ličnosti vrlo rijetko susretnu s kliničkim psihologom ili psihijatrom, baš zato što ne vjeruju da je razlog njihove patnje, ako ona uopće postoji, u njima. Tako da vjerujem da se ljudi puno češće susreću s osobama koje pokazuju neke od narcisoidnih karakteristika nego što se te osobe dijagnosticiraju u sustavu. Također, važno je znati razliku između narcisoidnog ponašanja, simptoma narcisoidnog poremećaja ličnosti – i same dijagnoze. U svakodnevnom govoru, koristimo izraze koji prenose neko značenje. U ovom slučaju, prenose skup karakteristika osoba koje manipuliraju drugima, koje ne izražavaju ili ne osjećaju empatiju prema drugima, osoba kojima je vrlo teško preuzeti odgovornost za svoje ponašanje, već za sve krive druge i nekad, nažalost, osoba koje svojim ponašanjem zlostavljaju i obezvređuju ljude koji su im bliski. Zbog toga ne mislim da treba nužno zabraniti, niti posprdno gledati na laičko korištenje takvog termina – nego je važnije o tim terminima otvoreno govoriti i pojasniti razliku. To je nekako bila i poanta mog obrađivanja te teme.
Upravo su društvene mreže "optužene" za ohrabrivanje narcizma, odnosno za izostanak stvarnog kritičkog diskursa o mnogim relevantnim temama – jer je s njima sve easy and fun? To da društvene mreže inauguriraju narcističke profile, to se traži, to se plaća - ekshibicionizam mišljenja i izgleda...
- Da, društvene mreže često su objekt napada upravo s tim optužbama: da potiču ekshibicionizam, da razvijaju nekritičko razmišljanje, napuhuju vrijednost pojedinca i uče nas da smo bitniji nego što jesmo. Sve je to u neku ruku točno, ali pogledajmo pozadinu. U doba u kojem radimo 40+ sati tjedno, provodimo slobodno vrijeme u shopping centrima i to zovemo hobijem, u doba kad većinom živimo i odrastamo u nuklearnim obiteljima, bez pretjeranog kontakta s većom zajednicom, i u doba u kojem nas se uči da ili trebamo gaziti druge da bismo ostvarili svoju veličinu, ili trebamo biti sve što nismo da se ne bismo isticali, društvene mreže samo su ogledalo. Velik dio njihove funkcije je u tome da se poigravaju dubljim dijelovima naše psihe, onim dijelovima koji su pod utjecajem svega što sam do sad nabrojala. Ekshibicionizam proizlazi iz potrebe da budemo viđeni, u društvu u kojem to nismo; nekritičko razmišljanje posljedica je želje za jednostavnošću, kad smo okruženi kakofonijom informacija; jedino onaj koji ne vjeruje u svoju vrijednost ima potrebu napuhivati se i tražiti potvrdu od drugih da je bitan. Sve to posljedica je vremena u kojem živimo, a ne nužno i ne samo društvenih mreža.
"Ne" i "Da" također su velike teme u tvom Instagram radu/objavama – zašto su nam granice i disciplina toliko (zapravo) teške, odbojne? Zašto ih se bojimo?
- Granica se većinom bojimo jer ih nismo vježbali, ili nas nisu poticali da ih vježbamo, ili ih nisu poštovali kad bismo ih izrazili, u djetinjstvu. Da, sve dolazi iz djetinjstva, to je sad već dobro znano. Naime, kad smo djeca, sve tek učimo, pa tako učimo i o tome tko smo, gdje počinjemo i gdje završavamo, odnosno koje su nam granice. Učimo i o odnosima, prvenstveno iz odnosa s roditeljima, odnosno primarnim skrbnicima. Problem nastaje jer smo po prirodi stvari na početku ovisni o drugoj osobi i zapravo psihološki još uvijek dio nje, a onda s godinama učimo odvojiti se od tog drugoga (koji nam istovremeno treba i dio je nas). Zapravo prekrasna lekcija, i metafora, za ono što ćemo doživljavati u svom životu: konstantnu borbu između potrebe za slobodom i potrebe za pripadanjem. Izražavanje granica, i disciplina u tome, zastrašujuća je kad se duboko u nama krije strah od odbacivanja, strah koji nam je svima poznat i koji je prirodan. Dapače, bez tog straha ljudska vrsta ne bi preživjela. Pa tako je lakše praviti se da nemamo granica, dopuštati drugima da se odnose prema nama kako god hoće i dičiti se da smo low-maintenance – prijateljica kojoj je uvijek svejedno kamo će se ići, muž koji samo sluša, ništa ne zahtijeva, mama koja skače na svaki poziv svog tinejdžera, zaposlenik kojem se uvijek može dati malo više zadataka od drugih. Granice postavljamo mi sami prema sebi, najčešće. Granica može zvučati kao "Neću se družiti i provoditi svoje vrijeme s ljudima koji me ne poštuju i ne podupiru moje snove.", ali i "Neću koristiti mobitel nakon 20 sati tijekom tjedna." Svaka ta granica naravno utječe na naš odnos s drugima, ali postavljanjem granica mi ne ugrožavamo odnos, već se tako brinemo da smo u odnosu više svoji, da se u njemu osjećamo sigurno, i da samim time odnos bude dugotrajniji. Granice se vježbaju, korak po korak. Pripremam nešto vezano za granice s Ivonom Namjesnik, koja je coach i mindset mentor i puno piše o toj temi. Ne smijem još ništa reći, sve informacije će biti na Instagramu – ali jako se veselim.
