Prvakinja je drame u HNK Ivan pl. Zajc, predana trkačica, vježba "sto stvari", razigrana je i vječno nasmijana - Jelena Lopatić. Upravo je odigrala Ludu u "Na Tri kralja ili kako hoćete" u režiji Franke Perković koja je povod ovom razgovoru. Glumački rad Jelene Lopatić je gotovo redovito unisono prepoznat kako od kritike tako od publike. Njezine emocionalne i tjelesne "akrobacije" drže pozornost i oduševljavaju. U svaku ulogu unese jednu osobnu, a opet univerzalnu razinu fragilnosti. Istu možete primijetiti i u iznimno nježnom, intimističkom spotu riječkog umjetnika Damira Urbana gdje je igrala s kolegicama, vršnjakinjama - dramaturginjom Natašom Antulov i glumicom Aleksandrom Stojaković Olenjuk, između ostalih. Možda stih iz pjesme negdje bliže opisuje Jelenu koju poznajem i koju želim da vi upoznate: "Vidim veliko srce što se otima i brani, vidim ženu s jarbola viče, kopno u magli, vidim, strašni val se diže, a ona u barci, u orahovoj ljusci ili nečijoj šaci."
Prije godinu dana pojavili ste se u spotu Damira Urbana "Sama". Izvedba me dirnula. Možete li se prisjetiti trenutaka tog snimanja?
- Učionica na Akademiji. Crni zid. Bijela majica. Ja, nekako se potrefilo, prva od ovih divnih žena snimam. Slušaj pjesmu, budi u njoj, gledaj u kameru, pjevaj. To je jedino što je trebalo - naučiti tekst pjesme. A moglo se i ne naučiti. Sve je moglo. Upalili bi kameru, pustili pjesmu i odmaknuli se. Divni Damir i Milica. Nisu me gledali, niti ja njih. Samo bivanje s pjesmom i kamerom. I tako više puta. Proživljavanje, raspadanje, sastavljanje. I tako svaka od nas. Pjesma je za mene čudo, tekst je čudo, a Miličina jednostavna ideja i prekrasna montaža snimki svih nas je još podebljalo snagu te pjesme. Nije to bio glumački zadatak, niti bi se to trebalo gledati kao glumačku ulogu. Za mene je to bilo bez pred-ideje i osmišljavanja kako ću, što ću, već davanje sebe kroz pjesmu, u tom trenutku, a eto tu je i kamera koja to bilježi i kojoj upućujemo. A onda postaje baš to krema glume- kada ne glumimo nego to živimo.
Upravo ste igrali Ludu u predstavi "Na Tri kralja ili kako hoćete". Ona je uvijek na granici, plaši nas svojim uvidima, ima izvjesnu moć koju ne-ludi nemaju. Možete li nam nešto više reći o karakteru svog lika?
- Redateljica Franka Perković mi je dala sjajnu uputu, i to par dana pred premijeru, kada sam tražila što bih još mogla upisati u taj lik i nešto nabacivala kroz fizikalitet i odlazila u neki čudan histrionizam - rekla mi je: "Jelena, luda je živo biće, nije mistifikacija persone. Konkretna si i znaš točno što želiš i misliš." Eto, zapravo jednostavno. Nadmudrivanje. I užitak. Pametan tip, koji se zabavlja, koristi situaciju za bockanje drugih i traži prostor za vlastitu korist.
Luda je uvijek u paradoksalnoj poziciji otpadništva koja je kombinirana s potpunom ovisnošću o društvenoj grupi kojoj pripada. Kako ste gradili lik? Možete li se prisjetiti izazova i zabave?
- U našoj predstavi ne bih rekla da je u poziciji otpadništva, već da se dobro čuva kome kada pripada. Spretan je u iščitavanju situacije i koristi se njome kad mu odgovara, a izbjegava je kada je bolje za njega da "nestane". Za njega nema sankcija jer pametno izbjegne da uopće do njih dođe. Puno sam se spašavala fizikalitetom i racionalnim. A racio je kod mene privatno vrlo lebdeći i fluidan. Tu sam se trebala uzemljiti i konkretizirati. I znati kao Luda barem dva koraka unaprijed, a svejedno glumački ostati zaigrana i brza, spretna u glavi i tijelu i spremna na svaki mogući obrat. Svakako zanimljivo, Luda sve vidi i zna. Cijela predstava se gradila izazovno i zabavno. Uz Ludu sam radila na još jednoj ulozi, zatim smo joj pripojili tekst još nekog trećeg lika. Naučila sam skoro pola komada napamet. (smijeh) To je divna stvar s kazalištem- da je živo i da se razvija, mijenja se do samog kraja, a onda jača uz publiku i kroz izvedbe.
Umjetna luda je za razliku od one "prirodne" bila još od 12.stoljeća slična glumcu – kako vi vidite te poveznice?
- Luda je kao neka današnja horoskopska aplikacija za koju želiš da ti svakodnevno nešto kaže pa u nju ovisno o raspoloženju vjeruješ ili ne vjeruješ, ali ti je ipak stalno u mislima, a paralelno je uvijek možeš racionalno pobiti. Jer je samo aplikacija, a ovo je samo Luda. Tako i glumac kao medij može sve reći, a onda se obraniti činjenicom da je to samo igra i da to nisu njegove riječi. Moram reći kako smatram da je glumačka odgovornost mnogo veća i da snosimo odgovornost iako "samo" igramo po redateljskoj viziji. Naravno, ako nismo koautori pa je naše ime i papirnato zabilježeno. Moje riječi, moja glumačka igra imaju želju kod publike izazvati neku reakciju, neku promjenu. Moramo kao izvođači znati što želimo, zašto nešto radimo i što smo s predstavom željeli postići i što poručiti. I onda moramo biti spremni na svaku reakciju. Luda nema preispitivanje i takvu odgovornost. Iako izgovara istine koje drugi ne mogu, i često je tu kao stav pisca koji kroz nju progovara bez cenzure, ona se prvenstveno igra i u djelima prokazuje u mjeri kojom neće izgubiti svoju zaradu, status. I naravno računa na to da ostaje luda u očima drugih. Ne odgovara za svoje riječi jer se podrazumijeva da priča besmislice.
Volio bih da s nama podijelite iskustvo njege glumačkog tijela – kako pazite na svoj glas, tijelo i emocionalni "aparat"? Pojednostavljeno, kako se držite u formi?
- Stalno se nečim fizički bavim, i svašta sam isprobala od aktivnosti. Nemirnog sam duha, volim svoju ludost i najveći neprijatelj mi je previše slobodnog vremena. Osim kad se službeno otpremim na odmor. Štreberica sam i vrlo odgovorna prema poslu. A svoje tijelo prilično iscrpljujem, no što sam starija trudim se slušati samu sebe više. Nekad sam trčala trail i trekking utrke. Istrčala sam čak i onih divnih 110 kilometara Istre. Priroda, planine - šuma što češće mogu. A uz to vježbam redovito i plešem. Trudim se svakodnevno barem pola sata "odlijepiti" uz glazbu. Imam divan tim žena božica bordela s kojima pole danceam i na treninzima s njima se zaljubljujem stalno. Predivno. Tako u ljubavi prema sebi emotivno se čuvam i povezujući se s drugima sebe jačam. A onda dođem doma i porokam magnezije. Lovim san kad god mogu. I kalcij kad imam mnogo predstava za redom.
Majka ste, koliko vam je ljubav prema igri, ovoj glumačkoj dakako, pomogla u majčinstvu? Što ste naučili o sebi?
- Ima jedna predstava, monodrama "Down, by law", o majci dječaka s Down sindromom, o njihovom životu do njegove treće godine. Tu predstavu smatram najvećim i najdragocjenijim darom koji mi se dogodio u glumačkom životu. Radeći na njoj i igrajući je sad već četvrtu godinu shvatila sam kako je ok biti i tužna, umorna, razočarana mama, mama koja ne može i koja eto sad baš neće. A onda pak ima feniksovu snagu i uzdigne se iznad svega sa samo jednim zagrljajem. Djeca su ljekovita. S tom predstavom sam si i privatno dozvolila svoja druga lica i drago mi je da se obiteljski bolje poznajemo. Po prirodi sam vesela, luda I vrlo pozitivna, i malo me toga može naljutiti onako ozbiljno i dugotrajno. Ali emocije - emocije me pucaju u svim spektrima. Budem svakakva, vrlo sam dječje promjenjivog raspoloženja. Glad i umor su moji najveći neprijatelji (smijeh). Uvijek se čupam dobrim i lijepim i s djecom je to zaista užitak - biti zaigran i davati najbolje od sebe. I sloboda glume u tome sigurno pomaže, spremnost na igru je uvijek tu. A onda od djece učimo i često si na primjeru dječjeg ponašanja pomažem u glumi.
Koje životne uloge su inspirirale glumačke, i obrnuto?
- Jao, već vidim da neću biti konkretna u odgovoru. Previše mi je toga na pameti. Recimo, prije tri godine radila sam na jednom projektu "Peti ansambl", s mladima s poteškoćama u razvoju i invaliditetom. Bila sam tamo jedna od voditeljica radionice glume i cijeli proces rada trajao je skoro godinu i pol dana. Iznjedrili smo i predstavu "Potomci, bogovi, divovi". Taj rad me privatno oplemenio, ali i glumački mi dao neizmjerno puno. Ti mladi prekrasni ljudi naučili su nas cijeniti puno toga što prije ne bih možda ni primijetila, ili bih smatrala malim i nebitnim. Strpljenje, fokus, zahvalnost i veselje u malim, a zapravo velikim koracima. Oni su moja inspiracija. Trudim se iskustvo rada s njima primjenjivati na svim poljima života, i u poslu i privatno. A sad sam se sjetila sebe kao studentice. Nisam se znala ljutiti, potpuno nepoznata emocija - negdje je u meni bila zaključana i nisam znala kako s njom, nisam je prepoznavala. I onda, najviše kroz Frljićeve predstave, se dogodilo oslobođenje. Baratanje bijesom i ljutnjom. Izvičem se, misli su jasne, usmjerene i znam koji mi je cilj. Često vrlo katarzično. I onda dođem doma mirna kao da sam dobrano izmlatila boksačku vreću i ispraznila se. A privatno sam kroz takve uloge naučila dobro prepoznavati koji su okidači ljutnje i kod sebe i kod drugih i bolje se nositi s njima te znati kojima je potrebno dati pažnju a kojima ne.
Što je novo na čemu radite? Planovi & snovi?
- (smijeh) Trenutno ništa, a svašta. Izašla premijera i sad repriziramo. Nova premijera tek početkom sljedeće sezone. Volontiram u programu "Moje mjesto pod suncem", s djecom koji žive u slabijim socijalnim i ekonomskim uvjetima, i sad ću imati više vremena igrati se i s tim klincima. Volim rad s djecom, u Zajcu ću isto pomagati u radu glumačkog studija Kamov. A tek igranje s mojim curkama - to je stalni posao. Imamo divne prijatelje, puno je druženja, veseli me proljeće, prozor mi gleda na Učku, na more, ljeto će za čas, doma za svoj gušt pišem nešto, igram se scenaristice. Snimala sam neke lijepe stvari u posljednjih godinu dana pa se veselim uskoro vidjeti te filmiće. To mi je sigurno želja - snimati. Kao da nas je Rijeka odvojila od tog medija, nismo toliko vidljivi, ne konkuriramo glumcima koji su u Zagrebu. A smatram da je u Rijeci baš mnogo kvalitetnih glumaca. Osobno sam našla neku zrelost na filmu, drugačije me kamera vidi, sviđam se sebi takva. Eto to priželjkujem - još filmova.
Čitate?
- Svašta po preporuci. "Mladenka kostonoga" Želimira Periša me oduševila. Kad je ljeto uvijek se vratim Bekimu Sejranoviću. Njega baš ćutim.
Gledate?
- Malo. Volim spavati, i volim se igrati s djecom. A u malo slobodnog vremena teško ubacim film, seriju dužeg formata. Na HRT-u sam si izvrtjela "Kolaži o laži". Sjajno napravljen serijal.
Slušate?
- Glazba je stalno sa mnom. Nick Cave je svakodnevica. Evo trenutno na repeatu "Free" od Florence and The Machine. Ona i Billie Eilish podupiru moju ludost, onda me moj čovjek spušta s Enniom Morriconeom i Joséom Gonzálezom. Curke obožavaju plesati, pjevati. Samo da svira.
Kuhate?
- Kuham. Vrlo. I uživam. Povrtna sam jako pa kombiniram svašta da svi budu zadovoljni. Jedino ča nisam baš dosljedna u recepturi, Volim isprobavati, pa s kolačima često zeznem i onda ih sama klopam (smijeh).
