Egzistencijalni, kriminalistički roman je ovo – tvrdi pisac koji sebe opisuje kao neurotičnog suvremenog muškarca. On je Andrea Bajani, istaknuti talijanski pisac, profesor, novinar. Kao što je rekao, pravi suvremeni muškarac. Napisao je važnu knjigu o domovima, identitetima, o "Ja" koje je nekonzistentno, fluidno... Riječima Dubravke Ugrešić: "Knjiga domova suptilno je kamuflirana autorova autobiografija u kojoj glavnu ulogu nema ni autor ni Ja, nego domovi, živi, konkretni prostori, koje, paradoksalno, doživljavamo kao snove".
Posjetit ćete Muzej prekinutih veza, jako ste mi oduševljeno priopćili tu vijest. Što vas u takvim "arhivima" zapravo zanima?
- Moja knjiga "Kuća domova" je ispričan život preko domova, stanova, kuća. Onaj kakav sam bio sa 16, nisam sigurno danas. Mi nismo kontinuitet. U pravilu smo dvije ili tri osobe. Puno je u nama pa i u meni slomljenih dijelova. Vlastiti život ne doživljavam kao cjelinu. Volim misliti da u meni ipak postoji nekoliko ljudi, da sam sazdan od više identiteta. Trebamo slaviti to što smo razlomljeni, krhki jer svi ti dijelovi mogu stajati u redu jedno uz drugo. A to je negdje i ideja romana: puno priča koje stoje jedna uz drugu i u konačnici čine cjelinu. "Ja" kao lik ove priče je uvijek isti a uvijek različit u različitim situacijama. Kao i u životu. U nekom smislu je ovaj roman kao Muzej prekinutih veza – to je priča o ljubavi i obiteljima koji su prekinuli svoje odnose i jedino ih roman iznova može spojiti.
Koliko ćete verzija ovog istog romana još napisati kroz život?
- Interesantno pitanje i ideja. Odlučio sam odabrati 10-15 kuća za "Ja" koje sam nekada bio. Namjera je to nove autobiografije, koju uvijek iznova, čini mi se, stvaramo. Moj život i život mog lika određeni su upravo odabirom tih lokacija. Da sam odabrao bilo koje druge, sve bi bilo drugačije. Cijela bi se priča izmijenila.
Jeste li i na koji način bili inspirirani psihoanalizom? Čini mi se kao nezaobilazan motivacijski punkt?
- To je dobro pitanje. Nitko me to nikada nije pitao, mada je, kao što primjećujete – očito. Od 2009. - 2016. sam išao na terapiju, bio je to moj prvi i zasad jedini put. Prije toga su sve knjige koje sam napisao bile puno konvencionalnije, imale bi svoj početak, zaplet, rasplet i kraj. Bez da sam ikada zapravo propitivao strukturu ili sam identitet priče. Nakon terapije bilo je gotovo nemoguće pisati kao što sam pisao. Kao što znate, psihoanaliza dekonstruira naš život, samim tim naše uvide, perspektive pa shodno – i pisanje. Počeo sam pisati puno fragmentarnije – kratke, nekonvencionalne priče ili poeziju. Moguća poanta romana je da "ja" za sebe može reći da je "ja" čak i kada mu život nije izrazito strukturiran i konzistentan. Knjiga je svojevrsni in memoriam mom psihijatru.
Je li ta osvojena sloboda donijela sreću?
- Nije (smijeh). Upravo suprotno. To je ta temeljna kontradikcija života – uvijek želimo ili mislimo da želimo slobodu, a kada je osvojimo, onda je se bojimo. I onda i dalje želimo slobodu, ovaj put slobodu od slobode. Pisanje mi osigurava tu traženu vrst slobode. Dopušta mi da očite kontradikcije stoje jedna uz drugu. Sa željom i bez želje da se oslobode. Literatura sve može spojiti bez obveze da riješi ikakav problem. Literatura može uobličiti kaos, kao što je Beckett govorio. Tako je i u mom romanu – kuću želimo zbog zaštite, ali se u istoj često osjećamo kao u zatvoru. Kuće se nalaze u toj kontradikciji, one su simptom.
Citirali ste Milana Kunderu "Život je drugdje", međutim dok sam čitao vašu knjigu, na pamet mi je pala i Gertrude Stein sa svojim slavnim citatom "There is no there there...", a pada mi na pamet i Irvin Yalom s njegovom tezom da trebamo prestati žudjeti za "sretnom" prošlošću.
- "Ja" je uvijek fikcija. Kao i memoari, kao i autobiografija. "Ja" treba postati treće lice jednine. Nedavno sam bio u Montrealu i sve je nekako bilo krivo postavljeno, i vladao je nekakav nemir u meni i nezadovoljstvo. Bio sam loše raspoložen što inače nisam. Ne znam što je bio uzrok tog stanja. I onda sam pomislio kako ću sigurno kroz dva tjedna od tog trenutka početi osjećati nostalgiju. Danas taj dan mogu opisati kao i jedan od ljepših. To je naš instinkt za preživljavanje, a on je na relaciji – sjećanje vs. zaborav. Opasno je kada manipuliramo sjećanjima, a tu politika posebno odmaže. Postoje ljudi koji su navezani na svoju bol, i strahuju od budućnost. I to je svojevrsni instinkt za preživljavanjem. Pisanje je meni put osvještavanja prošlosti u sadašnjosti, umjesto da je se samo "sjećamo".
Ne bojite se više svoje boli?
- Problem s njom je što je adiktivna. Prije par godina sam napisao jednu bajkovitu knjigu o dječaku i njegovoj boli koja je bila opisana kao kućni ljubimac. I samo se s boli ugodno osjećao. Bol je bila njegova najbolja prijateljica. Ubrzo se sprijateljio s jednom djevojčicom koja je zaista mogla vidjeti njegovu bol i biti obazriva prema njoj. I onda je došao njegov otac sa svojom ogromnom boli koju je odlučio predati svom sinu… Kada sam napisao tu knjigu, na neki način sam se riješio i boli. i srama od boli. Bilo je čudno, htio sam ispričati svoju priču o disfunkcionalnoj obitelji, o strahovima i nikako nisam mogao. Inicijalna ideja je bila da je ispričam direktno i to nije bilo moguće. Mogao sam samo kroz ova sredstva. Svaku sam rečenicu oplakao. Onda se dogodilo oslobođenje od srama, i tek tada sam mogao pristupiti svom životu kao materijalu, arhivi koju ću crpiti za književnost.
Što mislite o suradnji krivnje i srama?
- Mislim da su vrlo povezani i bliski.
Mislim da se radi o najboljim frendovima…
- Mogli bi biti, da. Nasilne veze bilo koje podvrste proizvode poseban sram jer si u njima de facto ravnopravan član, ravnopravni dionik. Igramo ulogu. Osjećamo krivnju koja je vrlo katolička i koja je data kao preduvjet za carstvo nebesko. Tako izgleda.
Krivnja po tom nalogu kao da je zapravo formula za sreću, poslije smrti...
- I zato idemo preko svećenika priznati krivnju Bogu…
Za kraj – gdje je dom i gdje je vaš identitet?
- Uvijek tražimo kuće koje će postati naši domovi. S kojima ćemo dobiti identitet, a on je povezan sa svim drugim strukturalnim identitetima. Ipak, nije to čvrsta, utemeljena koncepcija. Zaboravljamo da je identitet fluidan. Dakle, uvijek tražimo nove domove, jer više od svega volimo bježati od susreta sa sobom. Vidite koliko je teško i sa samim sobom ostvarite odnos….
Madonna nas je naučila da ćemo u životu imati puno majčinskih figura….Koliko ste ih vi imali? Ipak s velikim slovom kreirate tu imenicu.
- (smijeh) Tek nekoliko. Očito još tražim.
