Austrijski umjetnik Marko Zink oduševio nas je svojom izložbom u zagrebačkom MSU pod kustoskom palicom Leile Topić koja je otvorena do 6. veljače. U višegodišnjem istraživačkom projektu naslovljenom "M 48° 15′ 24.13″ N, 14° 30′ 6.31″ E" (zemljopisne koordinate Mauthausena) istražuje trivijalizaciju nacističke povijesti, komemorativnu kulturu, odnosno prakse brisanja kolektivnog sjećanja posredstvom proširene fotografije. O samoj izložbi, sumnjama, strahovima, ali i suradnji s Nobelovkom Elfriede Jelinek razgovarali smo s ovim iznimnim umjetnikom.
Upravo ste s ovom serijom fotografija koju trenutno prikazujete u zagrebačkom MSU, logor Mauthausen/Mauthausen „M 48°15′ 24.13″ N, 14° 30′ 6.31″ E“ (2019/2020) postigli nevjerojatan međunarodni uspjeh. Kako razumijete ili kako biste objasnili formulu uspjeha u umjetničkom svijetu, ako takvo što, poput formule - postoji?
- Mislim da nitko ne može zapravo odgovoriti na ovo pitanje, a ako formula i postoji, sklona je promjenama. "Umjetnost" je ogledalo društva ili tek reflektira ono što društvo želi ili se pretvara da zna kako bi te potrebe trebale i mogle izgledati. Kao umjetnik trebali biste imati dobro razvijen osjećaj ili instinkt za promjene i nove vizije. Postoji jedan siguran ključ uspjeha: nikada nemojte odustati, vjerujte u sebe i znajte što radite. U suprotnom, izgubit ćete sebe i pritom nećete biti niti sretni niti ikako zadovoljeni. Valja uništiti tog unutarnjeg sabotera koji vas potkopava.
Koje su bile glavne sumnje na početku procesa, kada ste se odlučili baviti ovom temom, kada ste pristupali materijalu?
- Ova serija fotografija na drugačiji način me je pritisnula, kao ni jedna do sad. Bojao sam se da sam koncept neće biti dovoljno jasan i da će zbog toga biti krivo shvaćen i/ili prihvaćen. Međutim nakon što sam bio pozvan direktno iz memorijalnog centra da tamo pokažem svoj rad sve se promijenilo i jasno, vrlo sam zahvalan za tu priliku. Dvije sam godine radio istraživanje prije no što sam napravio prvu fotografiju te sam konstantno bio u komunikaciji s centrom. Ova serija radova nagrađena je s preko 50 osvrta i kritika diljem svijeta koje ju uglavnom favoriziraju.
Ako se pokušate prisjetiti – što vas je vodilo u bavljenje umjetnošću, što je to bilo? Koji trenutak? Motiv?
- U mom je slučaju vrlo jednostavno: naprosto sam rođen da budem umjetnik. Nije bilo druge opcije niti puta.
Kada sam se pripremao za ovaj razgovor, uočio sam zanimljivu crticu koju ste napisali o sebi, parafrazirat ću – umjesto da novac potrošite na vozačku dozvolu, vi ste sebi kupili analognu kameru s kojom i dalje radite. Moram vas pitati – koliko je bilo tih “umjesto” u vašem i životu vaše umjetnosti?
- Bilo ih je. Međutim, moramo promijeniti način na koji mislimo "umjesto" - znači da postoje lakša i jednostavnija rješenja za odabrati. Sada kada pogledam iza sebe uviđam da svaki put kada sam bio pun sumnji i kada sam razmišljao o tome da se prestanem baviti umjetnošću, instantno bih se počeo osjećati loše i izgubljeno. Naučio sam da treba vjerovati sebi, vjerovati svojim instinktima te ići putem koji te u potpunosti ispunjava, inače ćete se razboljeti. Najbolji vidljivi primjer moja je nova serija radova "unutarnji film". Tamo je sve došlo na svoje.
Studirali ste njemački jezik, novinarstvo i povijest umjetnosti – a sve to prije studija umjetnosti. Na koji način su vam ta druga znanja bila korisna? U našoj regiji u pravilu drugu vrst obrazovanja, uz umjetničko - doživljavaju kao svojevrsnu kontaminaciju umjetničkog...postoji izvjesno nepovjerenje prema znanju.
- Uz sve to završio sam i Akademiju te pohađao školu umjetničke fotografije u Beču. Mislim da jednostavno ne mogu razumjeti u čemu je problem, to me podsjeća na čitanje samo jedne stranice cijele knjige – kako se to ljudima da? Život i umjetnost su više od prve stranice. Za mene su ovi studiji bili vrlo potrebni i od pomoći u definiranju i razvoju mojih umjetničkih koncepata i rukopisa. Primjer: većina mojih fotografskih serija/koncepta temelji se na teorijama i konceptima književnosti i radi s njima.
Pomičete granice između dva umjetnička medija – fotografije i filma. Je li to namjeran čin ili više spontan? Nužan?
- To ima veze s mojim stajalištem u pitanjima fotografije. Fotografija je onaj umjetnički žanr koji se često mora ne samo objašnjavati nego i braniti da bi bio viđen i shvaćen ozbiljno. Ova rasprava postala je još aktualnija nakon što je izumljena digitalna fotografija. Osobno sam analogni fotograf, što znači da još uvijek koristim filmski materijal. Ovim filmskim materijalom "manipuliram" prije nego što fotografiram. Ovom posebnom tehnikom (točan postupak je moja osobna tajna) mijenja se filmski materijal (negativi) – zamućeni su i više nas podsjećaju na sliku nego na fotografiju. Dakle, postoji veza s korijenom slikarstva. A poznat sam po tome što na svojim fotografijama pričam kratke priče, zvane "narativna" fotografija. To je referenca na umjetnički film i tako kombiniram sva tri žanra: slikarstvo, fotografiju i film te pokazujem da su sva tri povezana i bez jednog drugi možda ne bi postojao, bio izmišljen. Za svoju seriju "Mauthausen" čak idem mnogo dalje, iz konceptualnog razloga: nakon što sam svaki film prokuhao (često nekoliko puta), utisnuo sam ga, tretirao ga klorom ili gumicom prije razvijanja i prije eksponiranja. Čini se kao da te "ozljede" jasnije oslikavaju zločine koji su se dogodili u Mauthausenu prije manje od osam desetljeća.
Surađivali ste s nobelovkom Elfriede Jelinek – možda neobično pitanje, ali koji vam se njezin roman najviše sviđa? I popularno pitanje – što ste naučili iz tih suradnji? Što ste naučili od ove iznimne književnice?
- Odrastao sam u vrlo malom selu u Austriji, zvanom Gaschurn. Vrlo malo mjesto, okruženo prekrasnim krajolikom. Naša obitelj imala je veliku farmu. Za nas djecu nije bilo odmora ili praznika: bili smo prisiljeni raditi cijelu godinu i to je bila naša realnost. S jedne strane, živio sam u prekrasnom selu, ali s druge strane uvijek sam imao osjećaj da sam zarobljen, nije bilo spasa. Stoga sam morao tražiti druge izlaze: kad nije bilo poljoprivrednih radova, otkrio sam, na primjer, šumu kao bijeg za mene. Ili književnost: posebno prva knjiga koju sam ikada pročitao od Elfriede Jelinek,"Die Liebhaberinnen“ ("Žene kao ljubavnice"). Ona mi je promijenila život. Nekako sam opsjednut Elfriede Jelinek. Na sveučilištu sam intenzivno proučavao njezine radove i napisao diplomski rad. Jednog dana kontaktirao sam je putem njezine web stranice, pokušavajući je zainteresirati za dvije serije fotografija. Dogovoreno je da joj ostavim par kataloga pred vratima. Kada su se ova vrata otvorila, neočekivano je uslijedio prekrasan osobni susret. I nedugo zatim poštom sam dobio poklon: dva teksta Elfriede Jelinek: “U šumi: tragedije” i “U stroju”. Za osobnu upotrebu umjetnika. No, to je bio samo početak: dva tjedna kasnije dobio sam još dva dosjea, ovaj put mi je tekstove čitala Elfriede Jelinek osobno. Bio sam oduševljen i odjednom sam shvatio da je Elfriede Jelinek očito jako fascinirana mojim radom. I odabrala me i posvetila mi dva eseja. U tom smislu, to je najveće priznanje koje možete dobiti. Jednostavno je volim i jako sam zahvalan. Sada želim citirati Wolfganga Hubera Langa, koji je sa mnom napravio intervju za moj najnoviji rad, za koji sam surađivao s Elfriede Jelinek: "Marko Zink u svojim djelima priča priče. To su nedosljedni komadi koje gledatelji moraju sami slagati. On konstruira stvarnost, spaja stvari koje su jedno drugome bile strane. Elfriede Jelinek je dekonstruktivist. Ono što je dano i navodno neodvojivo ona razdvaja na pojedinačne komade, otkrivajući njihov unutarnji život. Čitajući dva njezina teksta postaje jasno da se njegov umjetnički koncept i njezin književni pristup, naizgled suprotno, zapravo savršeno nadopunjuju. Jelinek riječima izražava ono što Zink pokazuje."
Kao što je već rečeno o radu koji možemo pogledati u MSU, korištenjem medija fotografije pokušavate učiniti vidljivim dvostruki nestanak: istrebljenje ljudi i zatiranje sjećanja...
- Da bih odgovorio na to, moram objasniti na čemu se uglavnom temelji moje umjetničko razmišljanje i rukopis: s jedne strane, dajem gledatelju osjećaj da usputno svjedoči prolaznom trenutku. S druge strane, subjekte reinsceniram kao objekte i obrnuto. Da biste to razumjeli, samo pogledajte jednu od mojih najpoznatijih serija pod nazivom “Plivači“ ili “U spa hotelu”. Diethard Leopold iz Muzeja Leopold, koji je kupio umjetnička djela iz podvodne serije za svoju kolekciju, napisao mi je tekst ovoj seriji, koji je zaista nevjerojatno dirljiv: "Ovo je također samo jedan primjer: nježna bijela tkanina koja pluta kroz vodu, za pretpostaviti, u obliku velike sjajne školjke. To je efemerna priroda oblika, koja pokazuje prolaznost postojanja. Marko Zink nam pokazuje da se oblici stvaraju – čak i ako je ljudski osjećaj percepcije prespor ili prebrz.” Shvaćamo i osjećamo da oblici ovih predmeta nisu statični, već lebde, ponekad vrlo sporo, tijekom dugih vremenskih razdoblja, poput evolucije vrsta. "Nema prosvjetljenja bez iluzije, nema iluzija bez prosvjetljenja. Da se vratimo na seriju Mauthausen: fotografija je medij koja pokazuje "stvarnost" kao "stvarnost". Ali je li to uopće moguće? Kad sam napravio prve fotografije u Mauthausenu, shvatio sam da ne mogu koristiti ovaj medij za konzerviranje niti dokumentiranje na ovu temu. Stoga sam morao promijeniti koncept: gotovo sam uništio filmski materijal prije nego što sam ga upotrijebio. Koristeći ovaj delikatan materijal, fotografirao sam odabrana mjesta u i oko bivšeg koncentracijskog logora. Opet citiram Wolfganga Hubera Langa jer on dobro približava moj koncept: "Ponekad se Zinkovi radovi čine kao pronađene povijesne fotografije, snimljene brzo i u tajnosti, izbijeljene od sunca, napola uništene zubom vremena."
Možete li nam objasniti svoj umjetnički postupak?
- Prije svega, sanjam svaku seriju. Probudim se iz snova i sve zapišem. Zatim istražujem i razvijam svoj koncept. Nakon toga tražim potrebne tehnikalije da realiziram to što želim. Nakon toga kreće proizvodnja. Zajedno s partnerom koji mi je sada i savršeni asistent, počinjem raditi.
Možda banalno i nevažno pitanje: ali zašto analogna fotografija?
- To ima veze s mojim konceptima i također s tretmanom filmskog materijala koji je moguć samo s analognom fotografijom. I ono što želim reći na ovom mjestu: fotografija je poznata po svom memorijskom karakteru – čuva i dokumentira. Ali s mojom posebnom tehnikom kuhanja materijala, na primjer, ovaj materijal se uništava ubrzo nakon izlaganja, a to znači da ništa nije i ne traje vječno.
Jeste li se bojali da bi vas mogli optužiti kako svojim tretmanom ovu temu činite previše "estetskom", ignorantno suvremenom? Banalizirate, na neki način?
- Ne. Prisiljavam gledatelja da vrlo pažljivo pogleda moja umjetnička djela. Mauthausen je građevina, spomenik, mjesto, izloženo na brežuljku, još uvijek skriveno letimičnom pogledu, okruženo plodnim poljoprivrednim zemljištem i lovačkim prostorima. Kada ne poznajete njegovu povijest, možete steći lažni prvi „dojam“. U brojnim posjetama zabilježio sam transformaciju spomen mjesta u mjesto za razgledavanje, s kojeg se putem društvenih mreža šalju selfiji diljem svijeta, kao i s bilo koje druge turističke atrakcije. To je opasna vulgarizacija. Stoga sam kontekstualizirao svako umjetničko djelo: djela su nadopunjena naslovima koji dopuštaju nekoliko pristupa i perspektiva: geopodaci, pozadinske informacije o pojedinačnim snimkama, naslovi posuđeni iz spisa Theodora W. Adorna.
Novi projekti su na vidiku?
- Ove godine imam nekoliko izložbi. Počevši od mog izlaganja u MSU u Zagrebu. Ova izložba će se odmah nakon MSU-a preseliti u Njemačku. U Osnabrücku će serija biti prikazana u tri različite institucije: St. Katharinen Kirche, Forum am Dom i Felix Nussbaum Haus. Nakon ovog ciklusa, serija će se izravno preseliti u Nacionalni muzej Vorarlberg/Austrija. U isto vrijeme, poznati "Palais Thurn und Taxis" u Bregenzu, također u Vorarlbergu, prikazat će četiri kompletno nove serije. Velika je to čast. U ovim serijama radi se o transformaciji i metamorfozi. Posebno ističem jednu seriju, jer je ona za mene vrlo osobna i jako intenzivna, serija pod nazivom "Unutarnji film" koju sam vam već spomenuo.
