Maja Miloš je impresivna osoba, puna duhovitih opservacija te preciznih analiza društva i filma. Društvo se ogleda u filmu, film u društvu, to znamo. Inače, Majin je prvi film "Klip" iz 2012. prikazan na festivalima diljem svijeta, od San Sebastiana do Toronta. Osvojio je Tiger Award i KNF na filmskom festivalu u Rotterdamu. Kao članica žirija sudjelovala je na međunarodnim festivalima u Rotterdamu, Karlovim Varima i Sarajevu. Docentica je na katedri za filmsku i televizijsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a trenutno je i u postprodukciji svog drugog dugometražnog igranog filma "Pukotina u ledu". Razgovor s ovom intrigantnom umjetnicom odvio se na drugom Ponta Lopud filmskom festivalu gdje je bila pozvana kao gošća, učesnica masterclassa Joela Coena.
Zamišljena scena: dolazi vam student/ica i postavlja konkretno pitanje – kako se radi s glumcima? Koji je vaš najčešći odgovor? Što je važno za rad s glumcima na filmu?
- Ima jedna stvar koju sam čula, a koja je meni podosta odredila odnos sa suradnicima, osobito s glumcima. Naime, kada netko radi film, on ustvari stvara novi svijet koji može biti blizak nekoj realnosti koju netko može doživjeti ili je dosta pomaknut. Prva stvar je da glumci u tom procesu dolaze kao da su u jednoj mračnoj prostoriji u kojoj ne mogu vidjeti kolika je ta prostorija niti što se unutra nalazi. Ne mogu odrediti ni je li toplo ni je li hladno. Nemaju nikakvu ideju o tom novom svijetu u koji ulaze. Redatelj je netko tko njih treba voditi kako bi oni polako upoznali pravila tog novog svijeta te moraju imati povjerenje na tom putu. Ono što mislim da je važno je da se redatelj potrudi prije svih dobro upoznati svijet kojim se bavi. Da bi onda intelektualno i emotivno, kroz ukazano povjerenje, krenuli u novi svijet. Tu je i ideja koju valja prakticirati što je češće moguće - ideja otvorene komunikacije te da zajedno možemo doći do rješenja, ali samo uz jako direktnu komunikaciju i povjerenje.
Novi film se priprema – želimo znati sve! Sve što nas čeka....
- Novi film na kojemu radim je u post-produkciji. Zove se "Pukotina u ledu". Bajka "Pepeljuga" je narativna osnova koju sam preuzela. Ideja mi je bila u tom suvremenom kontekstu istražiti što se događa sa ženskom seksualnošću u različitim društvenim kontekstima. Htjela sam istražiti dinamike muško-ženskih odnosa i ženskih međusobno kroz aspekt seksualnosti, odnosa prema tijelu. Pitanja koja postavljam su što se događa sa ženskom seksualnošću u različitim društvenim slojevima, kako žena otkriva što je njena seksualnost u jednom svijetu koji je opsjednut seksom, gdje se seks često koristi kao poluga moći. Htjela sam vidjeti kako netko može osvijestiti svoju seksualnost uz taj izvanjski pritisak. Film prati mladu klizačicu koja uslijed financijskih problema ulazi u svijet u kojem se žene tretiraju kao objekt.
Psihoanalitičko čitanje bajki nas upućuje na to da se zapitamo što je tema bajki, uz ono što se nadaje kao očita tema. Dakle, kako ste vi pročitali "Pepeljugu" – što je vaša zapravo tema?
- Priča je to koja zahvaća najviši i najniži socijalni sloj, što je meni u društvenom aspektu bilo važno i uzbudljivo. Čini mi se da je Pepeljuga učila generacije žena da kada žena prihvati svoju seksualnost i sebe, postaje princeza. Ustvari se odričem nečega što su suvremena seksistička tumačenja bajke učinila. Predugo je interpretacija bila takva da kada je došao princ i dao pare se sve riješilo. Čini mi se da nas ova bajka uči kako ljubav koju princ da Pepeljugi njoj daje snagu da ona sebe prihvati te time riješi sve probleme. Ona dakle postaje princezom kada prihvati sebe.
O čemu ste još razmišljali tijekom ovog demontiranja, odnosno povratka izvorniku?
- Bilo mi je uzbudljivo što uopće razmišljam o tome kako te humanističke poruke funkcioniraju u ovom našem suvremenom trenutku. Koliko mi uopće više vjerujemo u te poruke te kako one mogu opstati? Možemo li danas uopće razmišljati o sretnom kraju? To je nešto čime sam se željela baviti. Gdje se nalazi ljubav i empatija u ovom svijetu? Mi dosta govorimo o izgradnji sebe kao individue što jest važan jedan fokus, ali mislim da su emocije i ljubav u nekom polju tabua.
Čini mi se da kada iole ozbiljan razgovor pokušam voditi o politikama seksa odnosno o politikama emocija, čak i s umjetnicima, često izgubim u tom razgovoru jer je kultura proizvodnja umjetnosti kod nas svedena na pseudoreligijsko iskustvo gdje prednost imaju intuicija, pretprogram, "autentično" bivanje. Osobno inzistiram da smo užasno isprogramirani svojim klasnim, geopolitičkim i da je sloboda tek prijedlog koji se uvijek iznova osvaja... kao oblačić koji lebdi iznad. Imamo li šanse emancipirati to emocionalno polje? Što mislite zašto toliko želimo svoj intimni, emocionalni suverenitet delegirati na drugoga?
- U bajkama postoji nešto što nas intrigira i što komunicira s našim iracionalnim. Pričanje tih priča je s jedne strane – logorska vatra, a s druge strane – bajke su gotovo pa žensko pismo. Majke i bake su to uglavnom pričale djeci. U tom sigurnom okruženju bajke nam od malih nogu otkrivaju svijet, njegove strahote, probleme na koje ćemo nailaziti. Rješenja za te probleme bajke nalaze u samoprihvaćanju, dobroti i ljubavi što je po meni direktno povezano s emocijama i seksualnošću. To je i jedan od razlog zašto se bavim bajkom u filmu. Bajke nam otkrivaju istine o svijetu i u tom smislu su za bliže realnosti nego što na prvi pogled djeluju.
