Već na samom početku ove društvene izoliranosti krenuli su memeovi o tome kako su introverti ionako naviknuli na samoću i kako im nova situacija neće biti ništa novo.
"Provjerite kako su vaši prijatelji ekstroverti, oni nemaju pojma kako ovo funkcionira", bio je jedan od njih.
Je li to stvarno istina? Ljudi su društvena bića, svi, bez obzira na karakter i crte osobnosti. Razlike sigurno postoje pa su naši novinari, svatko iz svoje pozicije, napisali iskrene ispovijesti o tome kako doživljavaju ostanak kod kuće i samoću koja nam je nametnuta.
A kako god na kraju ispalo, preporučujemo da svakako provjerite kako su vaši prijatelji ekstroverti. Ako ste na onom drugom kraju, pomozite im savjetom i posvetite im jednu glasnu večer na Skypeu. Neće ni vama škoditi.
Ines, introvert
Znam, mnogi će se slatko nasmijati kad čuju da sam introvert jer sam često jako društvena i glasna. Ali oni koji me znaju duže znat će o čemu pričam. Prije desetak godina bila sam puno ozbiljniji introvert nego danas – godine, a i posao koji radim učinili su svoje. Danas sam nešto između, vjerojatno kao i jako puno ljudi, pa se volim nazivati društvenim introvertom.
Uostalom, razlika između ekstroverta i introverta je način na koji "punimo baterije" - ja se opuštam u samoći, dok "oni drugi" unutarnji mir pronalaze među ljudima.
Volim i ja biti u društvu, volim biti u centru pažnje, ali kad se nađem u velikoj grupi nepoznatih nije mi lako i uglavnom se povučem u sebe. S takvim sam se fazama naučila nositi i prepoznavati ih, a ono najvažnije – prestala sam samu sebe osuđivati i jednostavno sam to prihvatila.
Kao društvenom introvertu, dakle, ova mi izolacija i distanciranost ponekad padaju jako teško, a ponekad ih niti ne osjetim.
Poslije posla rijetko kad bih, u normalnim okolnostima, išla ravno kući. Kazalište, kino, izlazak, koncert, druženje, bilo što, a ako bi se dogodilo da nemam nikakve planove, to bi znali svi s kojima bih bila u kontaktu taj dan - pohvalila bih se tom činjenicom, kako ću zaspati u normalno vrijeme i možda oprati rublje.
Zato mi sada dani nakon posla izgledaju tako da "šaltam" aplikacije za video chat sve dok nije vrijeme da idem spavati. U međuvremenu tipkam, dopisujem se sa svima, ispitujem ih kako su, kako se drže, šaljem memeove... Ali, barem jedan dan u tjednu isključim sve i moram se posvetiti sebi na koji god način jer se osjećam umorno. Ne mogu više ni pričati ni držati slušalice u ušima ni po stoti put odgovarati na pitanja o tjeskobi koja me prati već tjednima.
Kako bih shvatila tu tjeskobu, ali i sve druge osjećaje, pozitivne ili negativne, moram biti sama. Tada pišem dnevnik, slušam glazbu. Ne radim, ukratko, ništa produktivno po kriterijima kapitalističkog društva opsjednutog time da se svaka sekunda u danu iskoristi do maksimuma. Da nemam te periode u kojima sam sama, vjerojatno bih poludjela.
Ipak, nedostaju mi prijatelji i obitelj, nedostaju mi obične kave i obične pive, posebno sad kad bi sve terase bile otvorene i isprva bismo hvatali sunce, a onda se od njega skrivali jer je prejako. Nedostaju mi odlasci na koncerte, u kazalište i kino – u koje sam često išla sama. Otišla bih i sad jer samoću je lakše podnijeti uz sjajne izvedbe glumaca i glazbenika uživo, točno ispred tebe.
Vidjela sam nedavno meme koji kaže "jedva čekam da ovo završi da se mogu vratiti socijalnom distanciranju pod svojim uvjetima", što je, mogu potvrditi, san svakog introverta, bio on društven ili ne.
Nije problem ostati doma, samo sa svojim mislima, maštajući o tome da promijeniš prošlost ili da stvoriš savršenu budućnost. Dapače, poželjno je. Problem je što to više nije odluka.
Provela sam mnoge vikende i dodatne dane sama kod kuće, bez ikakvog odlaska iz stana ili stvarnog kontakta s drugima. Nije nikakav problem. Ali ne želim tako živjeti cijelo vrijeme. To, doduše, nije stvar introverta ili ekstroverta, nego svih nas. Samo smo ljudi.
Srđan, ekstrovert
Moja ekstrovertiranost je duboko povezana s mojom (prisilnom) introvertiranošću. Užasno puno vremena sam u životu, pa evo – sve do nedavnog zaposlenja provodio sam, uz knjige. Bila mi je takva priroda posla i u njemu je bilo jako puno užitka. Večerima bih se socijalizirao: kazališta (jako puno i bez kriterija, često!), kafići, grad, šetnje, klubovi i povremeno poneki park. Nisam mogao bez toga. Niti želim, sada kada znam da mi je bez tih trenutaka naporno, a povremeno teško i tjeskobno.
Ljudi, koliko god mi znaju ići (nekada:beskrajno!) na živce, su mi potrebni, za razmjenu, ali i za provjeru, za zrcaljenje i za negaciju. Za izmjene riječi, tijela – ako hoćete.
Izolacija stvara iluziju sigurnog prostora za introspekciju, ali se zaboravlja na sve situacije tjeskobe, uznemirenosti, izostanka kontakta (to posebice vrijedi za ljude koji živi sami). Moja introspekcija se voli dijalogizirati, ona nije monološka, i nije u tom smislu ekskluzivna – volim ju rasprostrijeti na "stol". Izvjetriti je, i promijeniti joj kurs.
Ukratko, teško mi pada prisilna izolacija koliko god mi je jasna i koliko god je važna u ovom trenutku. Uvijek sam imao otpor prema moranjima ikakve vrste. To je romantični, infantilni dio moje osobnosti koji povremeno odbija biti odrastao muškarac.
U određenim je društvenim situacijama, dakako, bolje biti ekstrovert nego li introvert, međutim to može imati svoju visoku cijenu.
Društvo ekstroverta se lako navikne na benefite njegova ponašanja po zajednicu, npr.ekstrovert će uvijek započeti razgovor, nasmijavati, ohrabrivati, razigravati, a to zna biti dosta iscrpljujuće. Dok će, čini mi se – introverti, u tom predrasudnom svijetu olako osvajati prostore kao promišljeni, pametni, hladni, distancirani, odgovorni, nenametljivi, skromni. Omnivert ili ambivert je daleko bolje biti, to je ta "politika centra" , da se malo našalimo, ona narodna, "normalna". Širok je spektar, ukratko.
