Andri Snær Magnason islandski je pisac za djecu i za odrasle. Aktivist. Bivši predsjednički kandidat. Objavljuje zbirke pjesama, romane, kratke priče, drame, ali i publicistička djela. Aktivist je i zagovaratelj zaštite okoliša. Gotovo svako njegovo djelo sadrži u sebi to kao (pod)temu. Istaknuo se u borbi protiv uništenja nenaseljene unutrašnjosti Islanda radi izgradnje tvornica, a o istoj je pisao u knjizi "Zemlja snova – priručnik za samopomoć za prestrašenu naciju" (2006.) za koju je nagrađen Islandskom književnom nagradom u kategoriji publicistike. Dosad je tu nagradu dobio tri puta. Ovih je dana bio gost i Zagreb Book Festivala, a razgovor smo posvetili njegovoj knjizi "O vremenu i vodi" koju je prošle godine objavila Planetopija. Naime, radi se o svjetskom bestseleru koji je preveden na više od 30 jezika. Najprecizniji opis je da se radi o literarnom hibridu koji izmiče žanrovima i kategorizacijama te da je "ljubavno pismo ledenjacima, moru, Zemlji i svem životu na njoj, oda zahvalnosti za obilje u kojem uživamo, ali i molba da sačuvamo ono najljepše i najvrednije što imamo".
Pisali ste različite žanrove – i onda ste se još, kandidirali za predsjednika Islanda. Iz današnje perspektive, koliko ste fikcionalizirali svoju javnu osobu? Ipak je to lik za izvedbe pred najširom masom.
- Zanimljivo pitanje. Bilo je to prije šest godina. Imao sam pripremljen sav materijal za knjigu i počeo sam se pitati – zašto jednostavno ne preskočim knjigu te s idejama iz knjige dođem pred vlast. Ipak, ljudi su mislili da sam preradikalan. Nisam fikcionalizirao lika, upravo me je taj dio ponajviše i uplašio. Predsjednik na Islandu nije političar u pravom smislu te riječi, to je premijer. Naš sustav u tom smislu puno više sliči hrvatskom i njemačkom nego američkom odnosno francuskom. Island je na prvoj fronti klimatskih promjena, a kao predsjednik mogli biste spojiti bilo kojeg znanstvenika s bilo kojim lokalnim političarom, novinarom, građanima. Zamišljao sam da bi uloga predsjednika mogla biti iskorištena za kreativne i proaktivne smjerove boljeg razumijevanja prirode i naše budućnosti. Osobno nisam zaljubljenik u moć i hijerarhije, želio sam samo iskoristiti mogući utjecaj, a Island kao platformu za otvaranje teme.
Volite "marginalne" forme. Kako mislite svoju publiku? Ili možda bolje – kako ju zamišljate?
- Većina mojih knjiga jesu svojevrsne marginalne forme, međutim, srećom – došao sam do mainstream publike. Objavljivao sam poeziju, kratke priče, znanstvenu fantastiku te hibridno poetičnu književnost, nefikciju. Vjerujem da su čitatelji ljudi poput mene i onda ako se meni nešto sviđa, mogu zamisliti da se može još nekome svidjeti. Ne volim sužavanje publike niti išta iz marketinških kategorija. Mislim da nas nesvjesno žele uvjeriti da smo puno različitiji nego što stvarno jesmo. Zato volim poeziju, eksperimente, začudne ideje, folklor, mitologiju, nadrealistički humor.
Čiji opusi su vam inspiracija? Koja autorstva? Koliko slušate naloge izdavača, njihova očekivanja?
- Autori kao što su Kurt Vonngut, Calvino, Primo Levi su me inspirirali, Orwell, Astrid Lindgren, Rebecca Solnit. Većinu vremena obraćam se novoj skupini čitatelja. Bavio sam se poezijom i kad su me tražili više, radio sam dječju knjigu, kad su me tražili drugu dječju knjigu, bavio sam se znanstvenom fantastikom. Kad su me pitali za više radio sam nefikciju o branama i prirodi na Islandu. Kad su me zamolili za drugu takvu, napisao sam još jednu dječju knjigu, ali tada su djeca koja su voljela moju drugu dječju knjigu već bila na fakultetu.
Vratio bih se na vaš stav da zapravo vjerujete kako u osnovi, kao ljudi, nismo toliko različiti koliko se činimo da jesmo, a čudne stvari zapravo i nisu toliko čudne. Je li to dobra vijest?
- Da, mislim da je tako. Oduvijek me zanimao izazov miješanja žanrova ili pisanja knjiga koje izazivaju tradicionalne kategorije ili ciljane skupine. Čitao sam za djecu i starije ljude, "isprobao" iste priče za tinejdžere u Reimsu u Francuskoj, znanstvenike u Japanu i starije osobe u zapadnim fjordovima Islanda i dobio sam slične reakcije. Mislim da se u suštini svi možemo slagati, da postoji mnogo više stvari koje dijelimo i želimo nego što nas dijeli, ali je u isto vrijeme nevjerojatno kako nas je lako podijeliti u grupe. Puno ljudi koje poznajem nekada su bili prijatelji, ali zbog polarizirane političke situacije - Trump s jedne strane, a sada Putin - su to prestali biti.
Kako pišete – u čemu je vaša disciplina i praksa? Možete li opisati "postupak"?
- Stvarno mi treba više discipline, uvijek sam u potrazi za rutinom. Pišem polako i dugo mi treba da pronađem pravi ton. Ideja ili koncept mogu biti u mojoj glavi godinama dok ga konačno ne pretvorim u priču. Može potrajati godina za razmišljanje, godina za pisanje, godina za ponovno pisanje. Knjiga "O vremenu i vodi" su životne priče o kojima sam razmišljao od malih nogu, dobro su mi došli Dalaj Lamini intervjui iz 2009. i 2010., glaciologija, oceanologija, mitologija. Priču sam mogao ispričati u jednosatnom predavanju, ali ipak sam sjeo i pisao i istraživao sve dok nije postalo više od 12-14 sati dnevno, više od godinu dana. Bio sam potpuno psihički i fizički iscrpljen kada su svi detalji konačno bili gotovi. Mislim da je pisanje tekstova ili priča koje su bitne teško, a učiniti da se knjiga doživi kao da je jednostavna i laka za pisanje je još teže.
Vaša je priča vođena nadom, međutim kakva je vaša intimna perspektiva prema klimatskim promjenama?
- Moja intimna perspektiva je da je sve što radimo u pravom smjeru važno. Ali bojim se da bi moglo biti prekasno kada stvarno shvatimo problem. Ako svoje resurse i vrijednosti uredimo prema dobrobiti drugih vrsta i budućih generacija, onda se na ovaj izazov može odgovoriti, ali to znači puno suradnje i promjena. Ali čak i ako ne postignemo konačni cilj, bolje je živjeti u svijetu koji je 2,1 stupanj topliji od svijeta koji je 2,2 stupnja topliji. Kada imamo posla s vodom na planetu, imamo posla s mnogim prijelomnim točkama, tako da vrlo male stvari mogu napraviti razliku. Zaista mislim da možemo pomaknuti svijet u pravom smjeru, inače se ne bih trudio napisati knjigu.
Razumijem da vjerujete kako će se temeljne promjene dogoditi vrlo brzo. Što mislite da možemo očekivati?
- U prirodi možemo očekivati vrlo dramatične događaje. Šumski požari, mogući sve smrtonosniji toplinski valovi, gubitak koraljnih grebena, gubitak vrsta, gubitak poljoprivrednog zemljišta, porast razine mora. Ako ništa ne učinimo i nastavimo bezumno spaljivati stvari, posljedice će biti vrlo teške.
Budućnost je uvijek "sada" – kako promijeniti utabana uvjerenja, kako ju reimaginirati?
- Nadam se da je. Mislim da je 2000. godina problem za sadašnju vladajuću generaciju. 2000. je kulturno fiksirana u glavi mnogih generacija koje još uvijek vjeruju 2000. u budućnost. Ako pitam onda bi ljudi moje dobi rekli da je 1970. bilo prije 30 godina, a 2050. za 50 godina. Mislim da je generacija rođena nakon 2000. prva generacija koja stvarno pripada ovom stoljeću, mi koji smo rođeni u 70-ima smo ostaci 20. stoljeća, još ne shvaćajući da je počela skoro 1/4 stoljeća. Moja će kći doživjeti dob bake 2100. godine. Ona će poznavati i voljeti nekoga tko je još živ, možda 2180. godine. Htio sam ažurirati našu urgentnost prema znanstvenim podacima. Kada znanstvenik kaže 2100, to ne bi trebalo biti izvan naše mašte, već samo na pola puta u našem intimnom kontinuitetu.
