Puno je degutantnog u medijima. Baš puno i baš previše i baš prečesto. Svakim danom sve više. Da ne spominjem sve užase ratne propagande i ratne istine, korupcije i drugo zlo koje je došlo kao posljedica, ipak postoji tih par medijskih, showbusiness stranputica koje me posebno znaju izbaciti iz takta. Jedna od njih je recentna "kultura" ispričavanja kada si kao povrijedio izmišljeni javni moral. Ispričavanje anonimnim komentatorima. Onima koji javno, verbalno onaniraju nad svakim prirodnim i normalnim postojanjem ili samo stanjem.
Ovaj put, jasno, mislim na finsku premijerku i njezine prijateljice. Odrasle žene koje su se zabavljale na nekom tulumu. Pa su to snimile. A neke se i poljubile tamo s nekim. I kao - to je postala tema u tim ulaštenim, hipokrizijski nastrojenim glavama zapadne Europe. Degutantno! I onda slijedom naloga pristojnog ponašanja i političke održivosti te se žene ispričaju toj imaginarnoj javnosti, žena se testira na droge (jer je valjda pretpostavka da ako se zabavljaš si nužno razbijen) i tako – imamo medijski "događaj" about nothing, ni krivi ni dužni mi kao konzumenti te informacije, a kamoli ona kao proizvođačica iste. Uživaju samo primitivčine.
Društvene mreže su iznova polučile solidarni efekt (simbolički važan, politički zapravo polu - suspektan) pa su razne anonimne građanke iz Finske i svijeta nasnimile svoje verzije zabave u znak podrške. Anu Koivunen, profesorica rodnih studija na finskom Sveučilištu Turku, rekla je da ne misli da je rod odlučujući čimbenik u "pobuni" oko procurjelog videa. Zabava sama po sebi nije bila veliki problem, ali činjenica da je video uopće procurio bi se trebala promatrati kao propust premijerke u procjeni ljudi kojima se okružila. Odnosno, njezina tima."Da se nije suzdržavala u društvu u kojem ne može vjerovati svima u sobi", rekla je Koivonen, "mislim da je to glavni problem u ovom trenutku."Petteri Järvinen, stručnjak za kibernetičku sigurnost kojeg su u subotu citirale novine Iltalehti, iznio je mogućnost da je Rusija hakirala telefon ili društvene račune nekoga tko je dio bliskog kruga finske premijerke.
Bilo kako bilo – sve je to neusporedivo s našim praksama. Kad kažem našim, mislim i regionalnim. Probajmo se samo sjetiti svog neukusa "zabava" koje su nam priuštili naši (katkad "para", katkad "pseudo") politički predstavnici (od pršuta na čelu, jedenja riba u zatvorenim prostorijama za vrijeme epidemije, krađe i skrivanja ilegalno otkupljenih umjetnina, plesanja na podu mrtvi pijani, slavljenja fašističkih ideologija, vrlo orangutanski i besramno, podržavanje različitih ruralnih procesija itd., itd.....)
To sve nikako ne znači da bi ova mlada premijerka (da je kojim perverznim slučajem politička predstavnica u Hrvatskoj) bolje prošla. Vjerojatno čak i gore jer je žena i jer je mlada i jer se zabavlja i jer..... Jer svi gore navedeni primjeri su, po prilici, prošli vrlo dobro do odlično, jedan bi posljedično morao biti kažnjen. Bez relevantnih kazni, naplaćenog srama niti stvarnog društveno – političkog sankcioniranja, isključenja - tako su prošli svi u zagradi navedeni činovi i njihovi izvođači.
Po definiciji HJP-a, isprika je ili molba da se oprosti neki propust, zakašnjenje, uvreda, netaktičnost itd.; izvinjenje ili razlog koji opravdava neki postupak, izgovor za neki čin; izlika, opravdanje. Druga važna informacija: javnost kreiraju mediji. Sama "javnost" kao takva ne postoji, a svakako o sebi ništa ne zna. I u Finskoj i u Hrvatskoj (obavezno!) iznova valja promisliti vrijednosti te i takve javnosti. Odnosno promisliti "prirodu" tog imaginarnog subjekta/objekta kojemu se kao ispričavaju/ispričavamo. Jer, ponavljam, to ne postoji kao takvo.
