Timona Šturbeja, mladog slovenskog glumca upoznao sam na drugom po redu Ponta Lopud film festivalu koji je okupio perspektivne i respektabilne filmske umjetnike i radnike. Ovaj višestruko nagrađivani glumac dobio je i niz (ne)formalnih akreditacija od struke. Hvali se njegova izvedba, evokativna prisutnost, višestrukost igre. Njegovi poznati filmovi su "Posljedice" Darka Stantea, za koji je 2018. osvojio nagradu Vesna na Slovenskom filmskom festivalu te "Jahači/proljetno sanjanje" Dominika Menceja, koji mu je donio priznanje Europske zvijezde u usponu na Berlinaleu 2022. Trenutno je zaposlen u Slovenskom narodnom kazalištu u Ljubljani. Razgovarali smo o izazovima glume.
Odmah bih krenuo s najužim i meni osobno najzanimljivijim dijelom razgovora o glumi. A to je aspekt o metodologiji, o kojoj zapravo rijetko kada glumci vole govoriti. Kako se vi osjećate s tim pitanjem? Što nam imate za reći o vlastitoj praksi?
- Mislim da je više faktora u igri. Prvi je taj da ponekad ne znamo što radimo jer je rad povezan s nekom tada dostupnom intuicijom. Druga stvar je da ako se "to" radi onda uvijek nekako ispadneš potencijalni egocentrik, kao da samog sebe razumiješ vrlo ozbiljno i da znaš što radiš. Mislim da se upravo te etikete mnoge kolege boje. Naravno da ima pravila i ovisi od primjera do primjera. Nekome može nešto od toga i koristiti, a može paralelno i Lady Gaga govoriti o method actingu u sto intervjua. (smijeh) Važnije od svega toga je - rezultat.
U modnom svijetu je jasno da je sve što nosimo za nas netko već unaprijed odabrao (modni znalci, dizajneri, urednici) a mi to posljedično nazvali "svojim stilom", tako je i u glumi – od Stanislavskog, Grotowskog, Čehova, Strasberga što će netko na kraju tek nazvati "intuicijom" i "energijom"... Tko je vama najbliži od predloženih autora?
- Točno. Sve dolazi od Stanislavskog. Za film je, jasno, koristan Strasberg koji je razvio znanje. Pročitao sam knjige koje su mi bile dostupne. Osobito mi se sviđa Sanford Meisner. Ipak, uvijek uzmem ono što mislim da mi treba za projekt.
Dok ste studirali glumu, što vam je bilo najteže u osvajanju tog prostora?
- Zeznuto mi je bilo s naglaskom jer sam inače iz Maribora. Tu je barijera – pogotovo radi emocionalnog stanja u koje se želiš ubaciti. Tada počneš, kao što je naša masterclass učiteljica Frances McDormand rekla, ulaziti u svoj jezik koji te formirao kao mladu osobu. Nekako je to usađeno u nas. Kada smo radili prvi dokumetražni film "Posljedice", redatelj je imao ideju da moj lik bude iz Ljubljane. Rekao sam mu da je to teško moguće. Nama u Mariboru jezik drugih nije bio stran jer smo imali izmiješanu, multikulturnu zajednicu. U Ljubljani su "ti Balkanci" ipak bili subkultura. Redatelj je na kraju pristao "da pričam po svom". I to mi je bilo briljantno iskustvo jer prvi put nisam morao razmišljati o govoru. Mogao sam biti autentičan.
Što vam znači biti autentičan u glumi? I što znači, u tom smislu, suradnja s intuicijom?
- Autentično ovisi od tipa projekta. Najjasnije mi je to objasniti preko filma. Na primjer, ako uzmeš bilo koji film braće Coen. Kod njih je gluma kod, a npr. u filmu "Nomadland" treba ti istinolikost, naturalizam. U ovoj zadnjoj verziji radiš taj posao kao da dišeš.
Kazališna gluma je najartificijelnija gluma – slažete li se s tom konstatacijom? Je li tome tako zbog premise uvježbavanja, proba? Film ne omogućava tu vrst pripreme, odnosno rijetko omogućava...
- Za film "Posljedice" imali smo dosta priprema. Gotovo pola godine. Na setu sam bio puno sigurniji. Mislim da je to greška unutar filmskog procesa, a ne prednost. U kazalištu volim vidjeti da je netko živ, a ne hiper-disciplinu. Najviše cijenim ljude koji su više autori no glumci, kada se oslobode od režije. Kada dođu do stadija da su interesantni, da su više, recimo to tako – performativni. Danas kada gledam film i shvatim da se netko iživljava sa samodostatnošću, metodom – kao gledatelj budem odbijen, jer dobivam robotiziran materijal kojemu ne vjerujem.
Kako vidite kulturnu, primarno filmsku i kazališnu scenu u Sloveniji? Kako biste je ocijenili?
- Više je problema. Cijeli teatar, a i na filmu je isto, drže ljudi koji su totalni boomeri i koji su već ostvarili svoje karijere, ali nisu se više razvijali. Kao da su ispričali svoje priče, a ne prihvaćaju nove.
Kakva e(ste)tika kazališta vas zanima?
- Najviše me zanimaju projekti u kojima ima relevantnosti, da su osobniji, da komuniciraju intimnije, a ne kroz opća mjesta. Projekti koji imaju stav prema ovome "sada".
Osvojili ste Berlinale, jesu li vam vrata otvorena?
- Za sada još ne, osim par audicija.
Za proces vam je najvažnije...
- Važno mi je koja pitanja, mi kao tim, postavljamo. Više kontrole i prostora za svoj izraz uvijek želim.
