Kako se odagnava bol izdaje? I koliko to boli, kako se ona ispisuje, izgovara? Želim pisati o njoj. Želim je razumjeti, prihvatiti, možda čak i zavoljeti. Zašto sam izdan? Je li ovo prvi put da sam izdan? Vjerojatno nije. Ali djeluje kao da je. Boli kao da je. Prvi put? Da, ovo je prvi put! (Znam da nije.) Ali, kao da je.
Krenimo od početka. Što je izdaja? Što se izdaje zapravo? Povjerenje, očekivanja, lojalnost, interesi, čovjeka. Srećom, načelno, nije baš na visokoj cijeni. Nakon nje, u iole pristojnim zajednicama posljedica je jaka osuda i nije omiljena ni među onima kojima ide u korist. Kroz povijest je tretirana kao jedan od najgorih činova koje osoba može učiniti za grupu kojoj pripada (državu, narod, pleme, vojsku itd.) i uglavnom se oštro kažnjavala. U novije doba interpersonalna izdaja izaziva jednak ili sličan osjećaj zgražanja. O tom fenomenu nalazimo i dosta relevantnih književnih rukopisa, klasika. U Shakespeareovoj drami kralj Lear saznaje da ga je kćer javno osramotila (što se onomad smatralo izdajom) i kaže da je to gore od ubojstva. Drugi je primjer Danteova "Božanstvena komedija" u kojoj su najniži krugovi pakla određeni za izdajnike. U kršćanstvu, sjetimo se, Juda Iškariotski apostol je koji je izdao Isusa Krista koji je radi te izdaje bio izložen najgorim mukama. Njegovo je ime nerijetko sinonim za izdajnike.
Veliki mistik Osho zanimljivo je pojasnio jednu od gorih posljedica izdaje: "Ako izdate nekoga, gubite jedno od najvećih blaga života, gubite sposobnost da vjerujete. Jer, bez povjerenja, ljubav nije moguća." Pozitivan aspekt i učinak izdaje je kada naprimjer "izdate" kriminalnu organizaciju pa po cijenu i vlastite slobode. Jer neke vrijednosti trebaju biti neupitne. Život i zdravlje drugih, na primjer. Slažete se, nadam se. Osobno me je za ovaj tekst motivirala intimna izdaja. U trenutnoj majčinoj bolesti, napustila nas je najvažnija druga živuća figura obitelji. Nije mogla, željela, znala. To je priča koja je ponuđena, njezina svakako. Meni nedovoljna i nedostatna. Bolna i sramotna. Tužna i razočaravajuća. Očajna. Mislim da mi nedostaje riječi kojima bih opisao štetu koju je nanijela ta izdaja. A šteta je pragmatična: pojačana anksioznost i osjećaj usamljenosti.
Ova simbolička je potencijalno gora: izgubljene iluzije. Iluzije pripadanja. Iluzije ljubavi. Iluzije da imaš nekoga svoga za susret s najgorim što ovaj svijet nudi. Znamo, to su: bolest i (valjda) smrt. Naglašavam da anksioznost i usamljenost mnogima koji ta stanje ne iskusiše djeluje kao tek poetska "drkica", ali stavimo njih po strani. Iskreno se nadam da ne čitaju ovaj tekst, jer mi se zapravo – gade. Zašto? Pa eto, radi izostanka empatije, solidarnosti i budimo patetični do kraja - "čistog srca". Ozbiljne izdaje, poput ove predstavljaju najbolnija iskustva koja čovjek može doživjeti tijekom svog života. I da, ona potencijalno negativno oboji sve aspekte života kroz duže periode vremena. Dakako, prati je zbunjenost i nesigurnost.
Mora li se oprostiti? Može li se oprostiti? Može li se ne odgovoriti na ovo pitanje?
