Prije nego što sam čitala Sally Rooney, kao i većina ljudi, gledala sam "Normalne ljude". Serija s Daisy Edgar-Jones i Paulom Mescalom u glavnim ulogama pokorila je svijet baš u vrijeme prvog lockdowna u rano proljeće 2020. Tajming je svakako imao veze s time, ali vjerujem da nije bio presudan; svi smo u tom trenutku željeli za bliskošću, a prikaz čak i disfunkcionalne intimnosti samo je pojačao našu žudnju za bilo kakvim odnosom i ljubavi.
"Normalni ljudi" inače je druga knjiga Sally Rooney koja ju je i lansirala u sam vrh irske i europske književnosti. Bila je u finalu prestižne nagrade Man Booker, knjiga se prodala u više od milijun primjeraka, a zatim je došla televizijska adaptacija u kojoj je Rooney aktivno sudjelovala. Jasno, nakon velikog uspjeha serije, svi su se zainteresirali za mladu Irkinju, koja je ove godine tek navršila 30.
Prvijenac, "Razgovori s prijateljima", objavila je 2017. te se trenutno prema njemu snima serija, na kojoj je odbila sudjelovati jer je radila na trećem romanu, "Divni svijete, gdje si", koji je objavljen ove godine. U hrvatskom prijevodu Patricije Horvat sve tri knjige izašle su u izdanju Frakture.
Neki Sally Rooney nazivaju "prvom velikom milenijalskom spisateljicom", drugi "Salingerom za Snapchat generaciju"; sve prvoloptaški, prilično površni komplimenti koji zvuče kao da je se želi diskreditirati.
"Ne vidim svoje romane kao milenijalske romane, jednako kao što ih ne vidim kao ženske romane", rekla je Rooney. No, tako ih vide mnogi. Rooney svakako jest milenijalka, piše o svojoj generaciji i sva se njezina djela čine gotovo autobiografskima. Naime, rođena je u malom irskom gradu Castlebar, studirala je na Trinity Collegeu u Dublinu, izjašnjava se kao marksistica, a živi na selu te pokušava imati što manje kontakta sa svijetom, posebno s medijima jer mrzi biti u centru pažnje. U svakom njezinom liku možete pronaći nešto što bi se moglo povezati s njom i njezinim životom, iako ona inzistira kako nikada ne piše autobiografski.
"Moj posao nije nastaniti svoje knjige s određenim tipovima likova za koje mislim da će se drugi ljudi moći poistovjetiti. Moj je posao pisati što god mi padne na pamet, kako god najbolje znam. Ako čitatelj želi kontrolirati stvari koje su napisane u romanima, neka ga pokuša napisati. To sam ja napravila i za mene je funkcioniralo. Ako, s druge strane, ne želite čitati romane o književnicima ili ženama ili Ircima, o čemu god, to je sasvim u redu. Nemojte čitati moje romane. Meni neće smetati", rekla je Rooney za Guardian.
I da, njezina djela najviše će se, vjerojatno, svidjeti i s njima će se poistovjetiti milenijalci jer prepoznaju načine funkcioniranja njezinih likova. Prepoznajemo zbunjenost svojom ulogom u svijetu, osjećaj besmisla i bespomoćnosti, digitalne identitete koji se miješaju sa stvarnim svijetom; prepoznajemo disfunkcionalne odnose s roditeljima, malene laži koje govorimo prijateljima, toksične veze koje ne znamo prekinuti i nemogućnost komunikacije s ljudima koje volimo najviše na svijetu. Sve to, a onda još i neizdrživu želju za životom, za življenjem, pa čak i ako taj život nije onakav kakvim smo ga zamišljali. Daleko od savršenih, svi su njezini likovi krhki intelektualci koji s prijateljima raspravljaju o klasi, politici i globalnim promjenama, ne znajući kako se nositi s vlastitim osjećajima. A njih, osjećaje, nikad ne opisuje strastveno, nego gotovo novinarski, činjenično, bez izleta u patetiku, što ih na neki čudan način čini još intenzivnijima dok ih čitamo.
Ono što je iznimno zanimljiv element u njezinim romanima upravo je klasa, koja je uvijek "tu negdje", prisutna, opipljiva i vrlo izravna. Connell u "Normalnim ljudima" u jednom trenutku kaže Marianne kako su oni "iz dva različita svijeta, u klasnom smislu", dok ona odgovara: "Ne razmišljam o tome baš. Oprosti, to je ignorantski. Možda bih trebala razmišljati o tome više." Kontekst je takav da je Connellova majka bila sluškinja u Marianninoj obitelji, a njihov se prvi poljubac i dogodi kad on dođe po svoju majku nakon što joj završi smjena. Pa dok ona ne razmišlja o tome - jer ne mora - klasa je za Connella izvor srama, što posljedično dovodi do problema u odnosu s Marianne - situacija u kojoj on ne želi "moliti" da živi u njezinoj kući obojima im nanosi bol, ali unatoč tome, on nije sposoban napraviti drugačiju odluku.
Vrlo je milenijalski od Sally Rooney što je u svoje romane uklopila seks kao ravnopravni dio radnje, jednako dobro napisan kao i ostatak, bez cringe trenutaka koji su česti u takvim scenama. Isto tako zanimljiv je način na koji je pisala o seksualnim fetišima i o seksualnoj želji prvenstveno mladih žena, koje su često opterećene katoličkim odgojem i sramom koji ga svesrdno prati, no kroz svoje intelektualno oslobađanje uglavnom dožive i ono seksualno.
U fokusu je uvijek, zapravo, intima; traženje bliskosti u svijetu koji je u potpunom kaosu, unutar nas, koji smo zbunjeni, nespremni za neuspjeh. Ne mora se uvijek raditi o seksualnoj vezi, nego su često tu i propitivanja prijateljstva, odnosa u kojima nismo ravnopravni, koji su puni ljubomore, zamjeranja i neriješenih sukoba. Na kraju, ipak, uvijek se pronađe način za oprost i prevazilaženje prepreka, dajući tom odnosu da konačno dođe na novu razinu.
"Ne vjerujem baš u ideju individualnosti. Stalno me privlači pisanje o intimnosti i način na koji gradimo jedno drugo", izjavila je Rooney.
Pa u tom smislu, njezino istraživanje intimnosti danas, u svijetu u kojem živimo, vrijedna je studija koja će vas na trenutke potresti, dirnuti, nekad i naživcirati, ali u konačnici vam dati nadu u bolje sutra. Interesantna je njezina fiksacija na sretan kraj. Naravno, nije uvijek sve tako "čisto", no ipak na kraju sve dođe na svoje, čak i ako nije savršeno, pa čak i ako je upravo suprotno od onoga što su likovi željeli od života na početku.
Sally Rooney definitivno je jedna od važnijih spisateljica naše generacije koje je utjecala ne samo na književnost, nego i na televiziju; ne sumnjamo da će produkcija "Razgovora s prijateljima" iduće godine biti hit. Htjela to ili ne - a ona otvoreno priznaje da to ne želi - Sally Rooney nova je pop kulturna heroina čija ćemo djela čitati (i gledati) uvijek s pozornošću i uvijek s određenom žudnjom.
