Iva Mihalić kasni u stilu fatalne dive starog Hollywooda. Svojim dobrim ukusom strši u masi. Dok mi prilazi, elegantno, s toplim osmjehom gejše, hipnotizirana joj zahvaljujem na tome. Jer ona je apsolutna umjetnica šarmantnog kašnjenja. Oko intervjua smo se družile u nekoliko nastavka. Jer naši su susreti redovito odlazi u potpuno drugim smjerovima logoreičnih ženskih sijela.
Popile smo tvornicu čajeva, okružene disko hitovima i razredima srednjoškolaca isecirale život, nasmijale se vlastitim patologijama i iluzijama new agea, da bismo na kraju zaključile kako smo obje baš na dobrom putu. Pa smo taj zaključak istovremeno ismijale jer je Iva britko duhovita i moćno autoironična. Ona je karizmatično mirna promatračica i hrabra glumica koja svoj poziv dubinski osjeća. Njezine žene su Cate Blanchett, Tilda Swinton, Kate Winslet, Emily Blunt i Marion Cotillard. One nose krhkost i snagu u jednom biću i to obožava. Voli i Gretu Garbo, Bette Davis, Joan Crawford i Ritu Hayworth jer je njihovo ludilo za nju besmrtno.
Uz glumu, najviše je pokreću i inspiriraju glazba i slikarstvo. Moći ćete je pronaći na izložbama i u transu plesnog podija ili koncerata za koje tvrdi da istinski zaustavljaju vrijeme. Moći ćete je pronaći kako šeta psa, koketira s prirodom i slavi život nekom prirođenom lakoćom. Moći ćete je pronaći opipljivu i ranjivu na sceni i platnu. U nekom drugom trenutku više je nećete moći pronaći jer se sakrila u neku svoju dimenziju.
A sve je počelo kad je njezina mama otišla vidovnjakinji. Ova joj je rekla da će joj se nešto predivno dogoditi dok budu cvale trešnje. Nekoliko godina kasnije rodila je djevojčicu, a kad je otvorila prozore sobe, pogled joj je pao na rascvale krošnje. Horoskopska Ovnica Iva, ludo zaljubljena u proljeće, puno je godina kasnije otišla promatrati trešnje u Japan.
Čini mi se da tvoja izražena samozatajnost nije koncept, već dio tebe. Plijeniš, ali kao da i ne želiš plijeniti. Kao da se malo i skrivaš. Kako doživljavaš tu granicu između svijeta medija i publiciteta u odnosu na svoj intimni prostor? Emaniraš iznimnu krhkost i senzibilnost...
- I jesam. Iznutra sam senzibilna, krhka i osjetljiva, jako privatna. Ali ipak ekstrovert sam u odnosu na vanjski svijet. Mogu govoriti o emocijama i mogu izraziti sve. Ali sam obožavatelj "live situacija" i u njih zapravo jedino vjerujem. U živi susret. Onaj opipljivi, jedan na jedan. Kad nekog gledaš direktno u zjenice. Sve ostalo je interpretacija. Kad sam ušla u ovaj posao, odmah mi je bilo jasno da se od javnih osoba stvaraju konstrukti. Imam organski otpor prema tome, oduvijek. Cijeli život radiš na tome da se izgradiš, da budeš dobar sam sa sobom, da budeš autentičan i onda vidiš da mediji i javnost jednostavno moraju kreirati kategorije, ladice i formate u koje te stavljaju. Potpuno mi je jasno da se radi o duhu vremena i ne osuđujem. Samo se u tome ne osjećam dobro i nekako nastojim biti prisutna kad za to postoji objektivan razlog, a to je moj rad, uloge i projekti. Ono čime se bavim. Privatno sam kao i svi ostali ljudi. Naprosto privatna. Sjećam se nekih drugih vremena kad su mediji na potpuno drugi način pristupali temama. Išli su u dubinu i vertikalu. Danas podsjećaju na gladijatorske arene. Ljudi klikaju da bi se ismijavali ili gledali tragedije. A radi se o nečijim emocijama, osjećajima, reakcijama, sudbinama… Ti nekog možeš ozbiljno povrijediti na takav način jer nikad ne znaš tko je u kakvom stanju, kako se osjeća dok to čita i kako se nosi s tom "interpretiranom verzijom sebe". Svi mi imamo u sebi malu dozu voajerizma i znatiželjni smo. Ali u današnje vrijeme to je prešlo u bullying i naslađivanje. Ima nešto okrutno u tome. Ne volim internetsku komunikaciju, prepiske na internetu, "ratove" na Facebooku… Radije bih sjela s nekim na kavu i pitala: "U čemu je problem?"
Jesu li mediji danas neodvojivo tkivo svake javne osobe? Mogu li umjetnika na neki način izbrisati ili učiniti nevidljivim ako ne igra po zadanim pravilima? Gdje se susreću vaši svjetovi?
- Mediji samo rade svoj posao i dio su našeg poziva i javnog djelovanja. To ne treba previše mistificirati. Meni to više otvara temu u kakvom vremenu zapravo živimo. Da ga raščlanimo i istinski razumijemo kako bismo ga uopće mogli živjeti. Kad pomislim na svoje odrastanje, a bila sam dijete ulice i prirode, i na današnje mlade ljude, osjećam da im je teže i zahtjevnije u odnosu na neke starije generacije upravo zbog tehnološke, virtualne revolucije. Mislim da se premalo govori o internetskom nasilju i neadekvatno se kažnjava. Postoji jedna divna rečenica koja je moja mala mantra: glumac mora znati pokazati, ali istovremeno ostati tajna. Mislim da je tu sve sročeno. Mi smo cijeli život izloženi. Na sceni, u kadrovima, na intervjuima, premijerama i promocijama. Mislim da je to dovoljno. Može li uopće više od toga? A moje je mišljenje da se glumac cijeli život razvija. Hrana za taj razvoj su upravo mir, prostor i intimnost. I to je jedan dugi maraton, nikako sprint.
Koji dio života najintenzivnije doživljavaš? Što ti je još uvijek teže razumjeti i otpustiti? Kad se osjećaš kao da ne pripadaš?
- Nisam baš najklasičniji izložbeni primjerak 38-godišnjakinje Made in Croatia. Još se nisam udala i nemam djece. Ja svakako nisam zadovoljila taj nužni format, jel‘. (smijeh) Očito nisam talentirana za odnose koji traju desetljećima. Bila sam u nekim predivnim vezama koje su me formirale kao biće, ali ne mislim da se na odnosu treba inzistirati. Za mene je ljubavno-partnerski odnos neka živa tvar koja nastaje između dvoje ljudi. Desi se poput misterija. I nekad dođe kraj. A i kad se ne dešava - život je jednako neodoljiv. I tu dolazi do najvećeg apsurda. Iako neizmjerno volim svoj život i znam da sam na dobrom putu, to naše društvo jednostavno ne tolerira. Okolina nameće pritisak. Lagala bih kad bih rekla da ponekad taj vanjski presing nije izazvao intimne borbe u meni. Kao da te prisile da sumnjaš u vlastite izbore. Otkad znam za sebe, ne bojim se samoće. Mislim da je bolje biti sam nego u lošem društvu. Tako lijepo znam biti sama sa sobom. Čak i u vezama volim putovati sama. Osjećaj usamljenosti koji je prirođen svakom ljudskom biću čitam kao nevjerojatnu inspiraciju. Iz tog stanja spoznajemo sebe bez obzira na to jesmo li s nekim u vezi. I uz sve ovo razumijevanje koje je moja unutrašnja stvarnost, opet u ringu s vanjskim svijetom svi oni koji nisu čipirani propisanim pravilima gube meč. Nekad mi je to i smiješno. Nekad može biti apsurdno. A nekad je pomalo bolno jer nam ipak usadi makar trenutni osjećaj nepripadanja. Čak iako si beskrajno sretan i ispunjen.
Živimo u društvu koje ipak vrši "brižni" pritisak na sve one koji vole biti jako slobodni. Kako izgleda tvoja sloboda?
- Sloboda je prekrasna dimenzija, ali mislim da ‘sloboda‘ nije općenit pojam. Dolazi u širokom spektru boja i nijansi. Vidjela sam jednom neki citat - kao dođeš doma pa biraš je li to sloboda ili usamljenost. Pitam se kad je jedno prestalo isključivati drugo? Pa jedno često uključuje drugo. Ti možeš i biti slobodan i ponekad se osjećati i usamljeno. Ako bismo se sad baš igrali psihoterapije, moram priznati da imam snažan strah od toga da mi se ta ista sloboda ne oduzme. To su moji lajtmotivi za istraživanje i moram priznati da mi je vezivanje izazov. Zato u odnosima, i partnerskim i prijateljskim, uvijek biram konzistenciju i dijalog.
Misteriji iz duhovne dimenzije. Religija, vjera, rad na sebi. Koja je tvoja priča?
- Mislim da je to jako intimna stvar u smislu da ju je teško verbalizirati, definirati i obrazlagati. To su neki unutrašnji prostori naših bića koji su s razlogom unutarnji. Nisam religiozna u klasičnom smislu. Odgajali su me da sama sa sobom izaberem u što ću i kako vjerovati. Nemam personificiranu verziju nečeg višeg od nas, ali imam odnos s tim nečim višim. S tim nečim (recimo da je to Svemir) često razgovaram i moram reći da uvijek dobijem odgovor. Dobijem odgovor onda kad znam slušati. I za posao, i za ljude… Kad nastupi strah, nekad ga ne znam razlikovati od intuicije. Često su ti glasovi jednako jaki. I tako intuitivno i percipiram svijet. Stvari se nekad uz naše djelovanje događaju izvan kontrole. To je neka magijska igra, rekla bih. Kao kad upoznaš neku osobu i spojite se odmah. Sve teče. Neobjašnjivo. Dogodi se nešto lijepo, mekano, svjetlucavo. Ili kad razmišljaš o nekom i taj te u taj tren nazove. Ili tražiš neki znak, zaboraviš da ga tražiš i on odjednom dođe. Taj neki unutarnji kompas je uvijek točan. Uz sve te divne neobjašnjive i mistične dimenzije, duboko vjerujem u rad na sebi, u psihoterapiju i dobro staro preuzimanje odgovornosti.
Kako bi nam istinski secirala svoje mane? I svoje unutrašnje ljepote?
- Ja sam umjetnica kašnjenja. (smijeh) To se ne bi tako lako moglo reći za mene na prvu, ali moje vlastite statistike ukazuju da na bilo koji dogovor krećem pet minuta prije. Jer sam spremna odgađati pripreme na gotovo nezamislive, kreativne načine. Na putu do kupaonice lako se mogu zadržati u zalijevanju biljki ili čitanju nekog pasusa knjige. Dakle, javno priznanje bi glasilo da je organizacija moja slaba točka. Uvijek neki ludi kaos. Jer mi taj isti kaos često stvara ugodu kreacije. Kad svašta nabacam, onda nastaju najbolje stvari. Recimo, volim staviti stvari na stol. Odmah. Najgora noćna mora mi je rečenica: "Razgovarat ćemo o tome kasnije". To mi je poput omče oko vrata ili kamena koji moram nositi. Razljuti me kad netko to tendenciozno radi. Ili tretmani šutnjom. Na to imam prebačaj (smijeh). Sad možemo na one bolje osobine. Volim kad su ljudi sretni oko mene. Volim ljude. Mislim da sam vrlo lojalan tip i dobar prijatelj. Volim ugodnu radnu atmosferu i općenito volim ugodnu atmosferu. Volim bliskost.
Je li samopouzdanje tvoje prirodno mjesto? Upoznaj nas sa svojim demonima straha.
- Imala sam dovoljno podrške i motivacije kroz djetinjstvo, i u svom pozivu i u životu. Ne ispadam iz cipela kad dolazi nešto novo. Predstavlja mi to neku vrstu adrenalina. Kad krenem u novo i nepoznato, otvore mi se neki mehanizmi za koje nisam bila ni svjesna da ih imam. Što se tiče samopouzdanja… uvijek je to propitivanje prije akcije. Dakle, čim je neki pokret, više ne razmišljam o tome. Bitno mi je samo da sam u pokretu. Unutarnjem i vanjskom. Jako mi je bitno kretati se. Jer sam znatiželjna.
Koji su tvoji opipljivi formati prijateljstva? Tvoje intimno pleme koje svjedoči samu tebe.
- Imam svoju intimnu najužu ekipu. Imam i dosta pravih prijatelja iz kazališta. I ženskih i muških. Jer se zapravo sprijateljujemo s nečijom dušom, s bićem… I jako je važno imati takva prijateljstva. Prijateljstvo je možda najslobodniji i najdublji oblik ljudskih odnosa. Ispunjavajući. Zrcalan. Formativan. Prijateljstva mi predstavljaju obitelj koju sam sama izabrala i to područje života mi skladno teče jer njegujem bliskost i razumijevanje. Volim vjerovati da sam lojalan prijatelj. Prijatelj koji investira u odnose, odnosno u ljude koje sam pustila u svoj život i koje volim. I to je predivno - voljeti. Često razmišljam o toj čudesnoj riječi koja se tako olako interpretira. Voljeti zapravo znači da ti imaš volje za mene i ja za tebe. To je esencija svih formata ljubavi. Pronaći ljubavni prostor i vrijeme za nekog. Volim svoje ljude pozvati na druženja i kuhati im. Tad pustimo neku genijalnu glazbu. Dijelimo i smijemo se. Igramo društvene igre. I strastveno živimo ovaj lijepi život. Sigurna sam da nam na kraju životnog puta upravo ovakva iskustva najviše ostaju kristalno urezana u sjećanja.
Što su tvoji najveći resursi u brizi o tijelu? Kako izgledaju životni rituali kad voliš sebe? Pojam uživanja u trenutku & comfort zone by Iva Mihalić? Mjesta i gradovi tvoje duše?
- Davno sam raskrstila s agresivnim vježbanjem. Utezi, teretane i slično ne trebaju mom tijelu. To sam s godinama shvatila. Iako i tamo odem ako osjetim potrebu. Volim jogu, volim masaže i obožavam planinariti. Penjati se. Hodati. Istraživati. Imam psa Nušku s kojom sam svaki dan u pokretu. A priroda je možda moj najveći resurs. Planinareći, volim otkrivati nove staze. Ove sam godine otkrila mistični Cres i njegove tajne putove. Fascinirana sam Visom, Lopudom, Šipanom. Tim ludim, neukroćenim otocima. Volim te dane kad se volim. Kad čitam, gledam serije, družim se s prijateljima. To su moji nepresušni rituali. Putovanja su moja velika, ispunjavajuća strast. Prvo mi dolazi Rim. On je na pijedestalu srca. Potpuno zaljubljenje. I Venecija. Italija je zemlja moje duše u svakom smislu. A nisam ostala imuna ni na Pariz. Ni na New York kao jednu važnu epizodu odrastanja. Odmah nakon diplome otišla sam tamo na nekoliko mjeseci i upisala školu glume Stele Adler. Nevjerojatno iskustvo koje je još uvijek prisutno u meni. Obožavam putovanja i doživljavam ih kao nevjerojatna ljudska proširenja. I obožavam plesati. Parafrazirat ću Alessandra Baricca koji kaže u jednom romanu: "Jedino dok smo plesali, bili smo nedodirljivi i jedino dok smo plesali, ništa nam se nije moglo dogoditi".
U modernom društvu buja sve veća potreba za estetizacijom. Današnje viđenje lijepog i estetski prihvatljivog znatno je izmijenjeno u odnosu na neka prošla vremena. Što nekog čini lijepim, prema tvojoj osobnoj hijerarhiji? Što je za tebe tvoja vlastita ljepota? Jesi li je svjesna? Kako doživljavaš pomamu estetskih "intervencija"?
- Ljepota je za mene puno slojevitija dimenzija. Nikad se ne zadržava na vanjskom naličju. Hvala, mama, hvala, tata, hvala, živote. Moja misija je ne zapustiti se duhovno, mentalno i fizički. Jer to je suština iste. Trenutna percepcija ljepote često podsjeća na teror. Što da vam kažem na tu temu kad su meni svi ljudi najljepši bez trunke šminke. Bez obzira na godine i bez obzira na vlastite doživljaje samih sebe. Ja nisam najbolji sugovornik za ovu temu. Meni je istina lijepa. Način na koji ljudi zaustavljaju prirodu starenja u ovim vremenima je kao neka bolna groteska. Iako je moja glavna premisa da svatko treba pronaći vlastiti način da se osjeća dobro, često mi je bolno vidjeti da su si raznim estetskim intervencijama ljudi na neki način oduzeli ono vrijeme i iskustvo koje im je predodređeno da ga prožive. Kao da odrežu neki period života skalpelom. I ulaze u borbu koja onda ne može stati. I ja vidim svoje prve borice, ali one su moj životni protok i dobrodošle su. Trenutno je to tako. Mijenjamo se u svakom trenutku. Mijenja nam se odnos prema životu i smrti. I zato ne volim imati isključive stavove. Uvijek podupirem nježnu brigu o licu, tijelu i duši. I to je za mene maraton, a ne sprint.
Opiši nam svoju dječju energiju? Daj joj obličje, snagu i povijest? Otkud je izronila Iva Mihalić?
- Još uvijek imam ožiljke po koljenima od padanja po asfaltu i penjanja po drveću. Bila sam fatalno zaljubljena u igru i igranje. Najveća trauma tada bi bio roditeljski glas na portafonu da se mora doći na večeru. Kako je to bilo divno vrijeme. Voljela sam voziti bicikl i igrati gumi-gumi. Voljela sam barbike i lopte jednako. Često mi dođe čežnja da kupim gumi-gumi i odigram ga sada sa svojim odraslim prijateljicama. Odrastala sam u podržavajućoj, toploj i ispunjavajućoj atmosferi s mamom farmaceutkinjom, snažnom, posvećenom i organiziranom ženom, i s tatom koji je onaj tip introvertnog intelektualca koji svako malo zabljesne nevjerojatnim humorom i nenametljivim šarmom. Nosim u sebi oba principa i to je moje veliko bogatstvo. Imam mlađeg brata koji se bavi financijama i živi u Nizozemskoj. Potpuno drugačiji svemir od mene, ali smo snažno povezani. Također imam još mlađeg polubrata. Ponijela sam u život jedan nevjerojatan osjećaj obiteljske podrške s okusom slobode koji su nam zalijevali.
Koja su te životna iskustva polomila i rekonstruirala?
- Teško sam podnijela smrti nekih mladih ljudi, prijatelja. Bilo mi je to dirljivo i teško sam se nosila s time. U nekom trenutku sam to nadišla, ali bilo mi je teško prihvatiti takvu vrstu kraja. Kad je prerano i neprirodno. Isto je s prijateljstvima. Neki odnosi su me naučili da pogledam u dio sebe u koji možda ne želim gledati. U svakom slučaju, hvala, puno sam toga naučila.
Gdje je feminizam oko nas? Kako tu temu osjećaš i živiš?
- Kao da je ta tema s jedne strane pojednostavljena i zanemarena, a s one druge kompleksna i pomalo nerazumljiva uslijed svojih struja i teorija. Ali prije svega feminizam doživljavam kao inzistiranje na prakticiranju jednakih prava i slobode izbora. Feminizam je dijalog i praksa. I ne mislim da feminizam podrazumijeva zauzimanje muškog modela ponašanja i muških principa. Mislim da feminizam prvenstveno govori o pravima i prakticiranju tih istih prava i zakona. Sudeći po broju femicida, u našem društvu je i više nego važna tema.
Ako je točno da u svakoj ženi živi jedan unutrašnji muškarac/animus i u svakom muškarcu jedna unutrašnja žena/anima, kako se oni isprepliću u tebi?
- Moja unutrašnja žena ima drukčiji protok vremena. Ona puno sporije prihvaća i procesira informacije koje onda koristi. Ona je strpljiva i lijepo usporena. Ona je povezana s mojim tijelom i mudro osluškuje. S druge strane, muškarac u meni je brz, operativan, praktičan. Možda bih čak rekla i da je puno organiziraniji od moje unutrašnje žene. Zato se i međusobno skladno podržavaju. Neodvojivi su. U idiličnom braku.
Postoji li u tebi neka karijerna čežnja za novim i drugačijim iskustvom?
- Iva s pet godina imala je istu želju kao i ova Iva sada. Ima ta neka čežnja za pravim povijesnim filmom ili serijom, za nekom stiliziranom pričom. To sam ostvarila u kazalištu, ali voljela bih i na platnu. Može nešto iz recentne povijesti, može i nešto starije, samo da je raskošno. Da se za mnom vuku krinoline, da me stišću korzeti. Da je intrigantno, ljubavno i moćno.
Osjetiš li ikad socijalnu anksioznost na javnim ceremonijama i u ringu društvenih rituala? Jesu li ti ljudi ponekad zamorni?
- Ma ja jednostavno uživam slušati ljude i njihove priče. Čak i chit-chatanja na premijerama i društvenim događanjima. Rijetko osjećam socijalnu anksioznost i u tom smislu sam potpuno opuštena. Shvatila sam da je nekada bolje da izađem, čak i kada nisam raspoložena. To me oporavi, to je moja terapija. Čaša vina, plesanje, šušur, zvukovi, dobar razgovor, neočekivani provod, smijeh, sam život.
Kakav okus ima tvoja ambicija?
- Ne vjerujem u olimpijske igre na mišiće. Duboko vjerujem da ti se sve može desiti i dok sjediš u intimnosti svojeg stana. Jer stvari dolaze k nama ako to dopustimo. Ljudi to nazivaju srećom ili nesrećom. Ja to nazivam prirodnim protokom. I život mi je tako donio lijepa iskustva. Već trinaest godina angažmana u Hrvatskom narodnom kazalištu. Jako mi je hranjivo kao glumici biti u kontinuiranom kontaktu s kazalištem. Sa živom izvedbom i scenom. To je neopisivo. A donio mi je i filmsko platno i serije i reklame i televizijske angažmane. Jedna od najvažnijih uloga do sada mi je bila u HBO-ovoj seriji "Uspjeh". To je jedna luda priča. Išla sam na audiciju za jednu ulogu, a dobila sam drugu. To je dokaz da će ono što ti pripada uvijek nekako doći do tebe. I u najnevjerojatnijim scenarijima.
Dočaraj nam svoj laboratorij stvaranja?
- Treba mi neki oblik kontemplacije kada dobijem materijal u ruke. Uzmem si vremena kako bih doživjela priču, tekst ili scenarij. Kao da to na neki način provučem kroz sebe. Razmišljam koji dijelovi me automatski interesiraju i prirodno im pripadam, koji dio karaktera treba više istražiti. To je jedan duboki proces koji traži prisutnost i vrijeme. Najzanimljiviji mi je uvijek susret s kolegama. Tu nastaje glumačka magija za mene. Kad je prekoputa sukreator te glumačke igre. Odnos. Tremu imam, pogotovo pred premijeru, no kada stupim na scenu, ona nestane. Tada si kažem: "Ajde, skočila si! Sad samo plivaj!" Ne mogu reći da me trema paralizira jer moja više podsjeća na stanje zaljubljenosti i onog vibrantnog uzbuđenja. Više me trema lansira. Jako volim svoj posao. I ozbiljno ga doživljavam. Trudim se maksimalno pribrati prije svake predstave ili snimanja. Želim pred publiku doći mirna i opuštena. Ljudi koji su došli u kazalište kupili su kartu, odlučili su taj dan doći na predstavu. To je jednako njihov dan kao i moj. A publika je produljeni i neizostavni dio nas. Bez nje mi kao da ne postojimo.
I onda nas u jednom trenutku sustigne usporavanje? U kojem smjeru ono nosi Ivu?
- Negdje na more. U najveći vrt na svijetu u kojem ćete me, dok ga njegujem, moći pronaći sagnutu poput točkice.