Naš se fotografski umjetnik primarno bavi društvenim, jezikom, memorijom, ideologijom i identitetom. Poseban interes pokazuje za eksperimentiranje sa samim medijem fotografije, alternativnim poimanjima procesa i tehnika fotografiranja, kao i za kombiniranje fotografije i drugih medija. Prvom samostalnom izložbom predstavio se 2018. u sklopu festivala Organ Vida. Povod ovog razgovora je otvorena diplomska izložba koju ćete moći pogledati do 27. veljače, u ADU Galeriji f8. Nemojte je propustiti, a do tada pročitajte što nam Ivan Gundić ima za reći.
Kao polazište rada Memogram upotrebljavate obiteljski arhiv crno-bijelih želatinskih fotografija snimljenih prije vašeg rođenja. U legitimaciju umjetničkog rada puno ljudi kreće s temom "obitelji". Molim vas, ispričajte nam vaš pristup temi. Što ste htjeli dobiti, a što ste dobili a da niste znali da ćete dobiti?
- Ideja za rad "Memogram" pojavila se kada smo cura i ja na tjednom sajmu antikviteta na Britancu naišli na hrpu nekih prastarih obiteljskih fotografija koje je dotični prodavač tamo nudio za zbilja simboličnu cijenu. Kasnije smo razgovarali o tome kako je to na neki način i tužno da se nečije obiteljske fotke s tavana sad tako bezimene i rasparene prodaju za par kuna, na što sam ja u šali odgovorio kako one vjerojatno više vrijede u srebru koje se u njima nalazi nego što je cijena za koju se prodaju. Naime, radilo se o crno-bijelim, tzv. srebro-želatinskim printevima koji se sastoje od slojeva srebra koje osvjetljavanjem poprima oblik snimljene osobe i čini sliku. Tako sam počeo razmišljati kako je zapravo ideja vrijednosti potpuno relativan pojam, posebno ako uspoređujemo sentimentalnu i tržišnu vrijednost kao u ovom slučaju. Nakon dan ili dva, već sam počeo razmišljati je li moguće to srebro iz fotografija nekako "izvaditi" i dobiti ga u čistoj formi i tako zaokružiti i ilustrirati tu relativnu ideju vrijednosti na vlastitim obiteljskim fotografijama. Ono što sam dobio, a da se tome nisam nadao, uslijedilo je nakon što sam nazvao dobrog prijatelja koji je ujedno i magistar kemije i pitao ga što misli o tome. Rekao je da se to bez problema može izvesti, no da je pravo pitanje koliko se fotografija treba "rastopiti" da bi se dobio opipljiv komadić srebra, za to nam je bila potrebna ozbiljna kemijska analiza. Uzeo sam fotografije i uputio se u Split na jedan privatni znanstveni institut gdje sam već prvi dan od nadležnih dobio zeleno svjetlo za provedbu rada i eksperimentiranje s topljenjem fotografija i izvlačenjem srebra. Oni naime imaju cijeli program koji pomaže umjetnicima da u interdisciplinarnom kontekstu razvijaju svoje radove. Znanost i umjetnost – ruku pod ruku, to je bilo iduće veliko iznenađenje. Već nakon nekoliko odlazaka u Split počela se nazirati i vizualizacija za zaista kompleksan umjetnički rad u kojemu propitujem ideju vrijednosti suprotstavljajući sentimentalno i tržišno, tj. vrijednost memorije u obliku vlastitih obiteljskih fotografija i vrijednost materije u obliku čistog srebra koje sam iz njih uspio izolirati. Treće iznenađenje bilo je to da za proizvodnju jedne srebrne kovanice nije potrebno otopiti (a time i uništiti) kile i kile obiteljskih fotografija kao što sam prvotno mislio, nego njih otprilike osamdesetak, odnosno malo više od metra kvadratnog. Na kraju sam dobio kovanicu od jednog grama čistog srebra koja nekom tko nije ja vrijedi približno pet kuna, dok meni zbog ove osobne, memorijske dimenzije znači puno više. Relativno je.
U okviru vlastite obiteljske povijesti promatrate poziciju medija fotografije kao mnemoničkog sredstva koje posreduje u očuvanju sjećanja, ali istovremeno bilježi smrtnost i prolaznost. Međutim, što vama fotografija još "daje" i "radi"?
- Fotografija u najširem "kišobranskom" smislu može davati i raditi puno stvari. Za mene osobno, koji u fotografiji više uživam s konceptualne strane stvari, a manje s primijenjene, ona predstavlja neiscrpan izvor tema s kojima se čovjek može baviti. Po prirodi medija ona je kroz povijest funkcionirala na bezbroj načina od kojih je svaki imao zasebnu fenomenologiju. Uzmimo tako npr. aktualan fenomen društvenih mreža ili VR-a, sve se i dalje gradi na fotografiji. Fotografija nema kraja. Umjetničkim istraživanjem za "Memogram" fokusirao sam se na dvojnu ulogu koju fotografija ima u očuvanju sjećanja. Ako se na sekundu zamislimo nad time, svakom snimljenom fotografijom izrezujemo i zamrzavamo jedan trenutak, ali istovremeno na najintimniji i najbolniji način pratimo stvarnost ljudskog starenja. To je puno više od "samo slike" i zbog toga je meni osobno fascinantno. Jer kad se kasnije tim fotografijama vratimo, one nas podsjete na snimljen trenutak, ali i na sve što se u međuvremenu promijenilo. Zanimljivo je to da fotografijom bilježimo ljude i događaje kako bismo ih mogli očuvati, a nakon njih kao trag, tj. kao vjerna reprodukcija ostaje slika. Kad ljudi fotografiraju, a priori se ne pouzdaju u svoje sjećanje i svjesni su svojeg ograničenog roka trajanja. Ovim radom taj sam osjećaj želio dovesti do krajnje granice. Tako sam se vodio idejom da ni fotografije kao slike na papiru nisu vječne jer će se i one jednom razgraditi i nestati, a time što sam ih sveo na osnovnu supstancu čistog srebra istovremeno sam ih uništio i učinio vječnima. Topljenjem slojeva srebra s obiteljskih fotografija došao sam do nečega što je, smatram, vjernija ilustracija sjećanja koje s vremenom postepeno blijedi i pretvara se u mutnu mrlju prije nego što u potpunosti nestane.
Izložbu proširujete elementima videa, ambijentalne instalacije i ready-made umjetničkih predmeta – je li bio hrabar ovaj zahvat s obzirom na to da se radi o diplomskoj izložbi? U što ste sumnjali, s čim mislite da ste "riskirali"?
- Iz moje perspektive ne vidim što je tu osobito "hrabro". Iako sam koristio druge tehnike i medije, rad usko problematizira fotografiju, kako na primjeru osobne priče i obiteljske povijesti, tako i unutar samog medija fotografije. Koristio sam primjerice video kako bih dokumentirao topljenje i nestajanje fotografija u akvariju ispunjenom nagrizajućom kemikalijom. Opet se sve vrti oko fotografije kao papirnatog objekta koji slikom kroz vrijeme komunicira neko značenje. Postavio sam pitanje što ostaje kad slika nestane i to sam dokumentirao video snimkom kako bih ilustrirao prolazak vremena. Mislim da nije toliko bitno o kojem mediju se radi ako rad kao cjelina funkcionira. Više sam riskirao kada sam uzeo temu za koju prvih par mjeseci, dok se nije provela ona ranije spomenuta kemijska analiza sastava fotografija, nisam znao je li uopće izvediva. Tu mi se srećom, posrećilo.
Primjećujete kao mladi umjetnik da je najveća opasnost koja prijeti umjetničkoj proizvodnji s jedne strane nedostatak institucionalne podrške, a s druge – izostanak suvisle kritike, dakle – dijaloga. Kako se nosite ili planirate nositi s tim?
- Nedostatak institucionalne podrške je stara i bolna tema oko koje su se zadnjih godina formirale mnoge tribine i projekti. Nisam siguran da bi se mogla pošteno obraditi u okviru opsega ovog cijelog intervjua. Ono što mogu ukratko zaključiti je banalno i svima razumljivo. To je da razvijena društva imaju i razvijeniji pristup umjetnosti i umjetničkoj proizvodnji. To je činjenica koju se jednostavno može provjeriti. Iz mojeg skromnog iskustva samo jednog odlaska u francuski Arles u kojemu se svake godine održava najstariji i zasigurno respektabilan festival umjetničke fotografije, gdje sam vidio i čuo kako umjetnička proizvodnja funkcionira drugdje u Europi, mogu reći da više-manje sve ovisi o sredstvima koja se za nju izdvajaju. Tim razinama Hrvatska jednostavno još uvijek ne može konkurirati, ali nadam se da će i to doći na svoje. Što se suvisle kritike i dijaloga tiče, za to prvenstveno treba postojati dobar temelj, kao prostor unutar kojega se dijalog može odviti. Na tome u Hrvatskoj svakodnevno radi mnogo vrijednih ljudi i kako ne bih govorio o nečemu čega nisam dio, izdvojit ću primjerice udrugu Atelieri Koprivnica i njoj pripadajuću AK galeriju. Radi se o prostoru bivše vojarne (sada studentskog kampusa) u Koprivnici unutar kojeg je jedan objekt prenamijenjen u galeriju i prostorije koje se umjetnicima daju na korištenje. Iako mala i definitivno periferna, AK galerija kroz godine je ugostila, da se tako izrazim, sve živuće "umjetnike iz udžbenika", ali i mlade relativno nepoznate (kako vani kažu, "emerging") umjetnike. To mi je nekako pravi primjer prostora unutar kojega se ostvaruje dijalog između umjetnika međusobno, ali i u kombinaciji s publikom. Pored izložbenih programa tu su i festivali, tribine, predavanja i rezidencije, a sve je to većinski upogonjeno na volonterskoj bazi. Na sličan način funkcioniraju i sestrinski, zagrebački Atelijeri Žitnjak. O takvim, malim, otvorenim i svakome pristupačnim prostorima druženja možda ovisi taj dijalog o kojem pričamo.
Svoj dosadašnji fotografski rad bih opisao kao….
- Prostor između intimnog i javnog, osobnog i društvenog. Uvijek mi je zanimljivo na osobnom primjeru obrađivati teme koje su nam svima zajedničke i u kojima se možemo pojedinačno, ali i zajedno prepoznati.
Što želim ili mislim da želim da moja fotografija komunicira?
- Bilo bi mi drago kada bih znao da se publika, tj. gledatelj promatrajući moj rad na neki način s njime može poistovjetiti. To je naravno potpuno subjektivno jer jednom kada rad izađe na svjetlo dana, prepušten je milosti i nemilosti različitih interpretacija. Mislim čak da mjerilo uspješnosti umjetnika možda i nije u tome da do gledatelja dođe istovjetna poruka koju je umjetnik prvotno zamislio jer, realno, jezik je noćna mora, a komunikacija ovisi o prethodnom iskustvu i tu se na malo što zaista može utjecati. Zato je možda bitnija neka osjećajna razina kod promatrača. Kada netko gleda topljenje lica i prizora s mojih obiteljskih fotografija, iracionalno je očekivati istu razinu povezanosti s ljudima na slici s kojima gledatelj nema nikakve veze, no kako je Bojan Krištofić u popratnom tekstu izložbe dobro apostrofirao, proces topljenja slika možda bolje ilustrira sjećanje (odnosno zaborav), a to nam je svima zajedničko.
Fotografsko istraživanje za mene znači...
- Umjetničko istraživanje za ovaj rad bilo je dugotrajno i zaista kompleksno. Najviše zato što se radilo o interdisciplinarnom projektu koji je uključivao znanstvenu (mogao bih to spretnije suziti na “kemijsku”), umjetničku i teorijsku dimenziju. U manje od godinu dana, bilo je tu puno posla.
Što ste preko kamere ponajviše naučili o ljudima?
- Da ljudi fotografiju velikom većinom uzimaju zdravo za gotovo. Što je i razumljivo, ni mene ne zanima vaterpolo, a nekom je to možda cijeli svijet.
A o sebi kao psihologu / dizajneru / storytelleru? - sugeriram zamišljene funkcije koje fotograf obnaša.
- Sve su to neke etape s kojima se kad tad izađe na kraj, ali definitivno je najteža ona u kojoj se upravo u ovom trenutku nalazim. To je taj pakleni prostor između dvaju radova ili na samom početku novog rada. Tamo su sve teme moguće, doslovno sve opcije otvorene i onda se treba suočiti s vlastitim odabirom i u tom procesu ne dobiti slom živaca. Tad je taj mali nestručni psiholog u meni najzaposleniji.
Kakav je odnos prema fotografijama koje predstavljaju, prenose i/ili simboliziraju nasilje?
- Nasilje u fotografiji u potpunosti ovisi o kontekstu, a taj kontekst onda pak ovisi o interpretaciji i iskustvu promatrača. Zato smatram da s takvim motivima uvijek treba biti oprezan. Nije isto prikazati nasilje u domeni dokumentarne ratne fotografije i inscenirane studijske fotografije. Na tu temu su napisane knjige i rasprave. Kako uopće definirati nasilje u tako širokim terminima? Je li šutnja nekad nasilje? Je li nasilje prema čovjeku i životinji isto kao i prema neživim stvarima? Je li nasilje prema fotografiji osobe isto kao i prema osobi samoj ako je fotografija jedino što je od nje ostalo? Ja sam primjerice svoje fotografije kao memorijske objekte uništio kako bi ih pretvorio u kovanicu elementarnog srebra koja će doslovno trajati vječno.
Koja je uloga autoportreta u današnjoj hipermedijskoj realnosti koju živimo – prvenstveno mislim na Facebook i Instagram.
- Kod autoportreta unutar selfie kulture i društvenih mreža me fascinira jedna stvar. Kao što sam ranije spomenuo, fotografije su "inventar smrtnosti" jer snimiti portret znači zabilježiti trenutno stanje, ali istovremeno stvoriti i snažan podsjetnik na ranjivost i promjenjivost neke osobe.Možete samo zamisliti sve te influencere/ice kako za dvadeset godina na svojim Facebook i Instagram profilima listaju stotine svojih starih selfija i čeznutljivo tuguju za odbjeglom mladosti. To će biti trijumf fotografije.
Što je ˝trendi fotografija˝odnosno kada je ona umjetnička? Tko su arbitri umjetničkog?
- Iskreno, nisam siguran što je "trendi fotografija". U nekom semantičkom smislu, to bi bila fotografija koja je u trendu. Koji je trend trenutno aktualan zaista ne znam pa i da mi se ukaže ta trendi fotografija možda je i ne bih prepoznao. Unutar opće hiperprodukcije slika kojoj ovih dana svjedočimo taj neki pojedinačni "trend" možda nije ni moguće uloviti. Kada je fotografija umjetnička, tko može biti umjetnik i što Manzonijevu konzervu vlastitih fekalija čini umjetničkim djelom, to su pitanja o kojima se raspravljalo šezdesetih godina. Ja sam osobno negdje između Beuysa i Marteka. Prvi je rekao da je svaki čovjek umjetnik, a drugi da je umjetnost stvar odluke i da ona počinje tamo gdje čovjek počinje stajati iza svog umjetničkog djela.
