Ivana Andabaka ravnateljica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu. Odgovorna je za financijsku, pravnu i organizacijsku stabilizaciju udruge, uspostavu brojnih umjetničkih projekata razvijenih u suradnji s privatnim sektorom i mnoge druge operativne stvari. Radila je na nizu korporativnih projekata i poslova. Razgovarali smo o novoj izložbi u HDLU, dolazećim projektima, ali i predrasudama s kojima se nosila, majčinstvu i planovima za ljeto.
Vaš ulazak u HDLU je iz korporativnog sektora. Kako je to bilo i kako sada gledate na taj period?
- Početkom srpnja prošlo je šest godina otkako sam stupila na funkciju ravnateljice HDLU-a. Bila sam, zasigurno, jedna od prvih osoba koja se sa zvanjem menadžera u kulturi uspjela zaposliti na adekvatnoj poziciji u sektoru vizualne umjetnosti. Bio je to, ujedno, i veliki zaokret u poslovanju HDLU-a, udruge s više od 150 godina tradicije koja okuplja oko 2000 umjetnika iz cijele Hrvatske i djeluje u jednom od najreprezentativnijih izlagačkih prostora kod nas te iskorak u odnosu na ostale muzeje i galerije koji nisu uključivali kulturne menadžere u svoju upravljačku strukturu. Iskustva, na početku, su bila raznolika: postojalo je određeno nepovjerenje, nerazumijevanje, (blaga) iritacija, nemogućnost svih na prilagodbu na nove standarde i brzinu rada, zahtjeve, kompleksnost posla, no vjerujem da smo uspjeli pokazati prednosti modela dualnog vodstva – menadžerskog i umjetničkog (Upravni odbor HDLU sačinjen je od umjetnika, članova HDLU) te sam ponosna što smo okupili i usavršili tim koji već neko vrijeme uspješno nosi naše poslovanje. Našem uspjehu svjedoče sve raznovrsnije aktivnosti koje provodimo, sve veći broj umjetnika kojima nudimo mogućnost honorirane aktivacije, rezidencijalnih boravaka, veća vidljivost prema publici, redovitost plaćanja, edukativni programi za članove i generalno stabilnost unatoč kriznim vremenima.
Što ste mogli iz svojih prethodnih iskustava primijeniti, a što ne?
- Iz svakog radnog iskustva primijenila sam ponešto. Kao brand manager u multinacionalnoj kompaniji poznavala sam strateško planiranje, efikasnost, ekonomičnost i produktivnost, organizaciju tima i poslovnih procesa, uvažavanje specifičnosti inozemnih tržišta te kulturoloških razlika. Kao voditeljica sektora za strukovno obrazovanje u Agenciji za mobilnost i programe EU upoznala sam se detaljno s EU birokratskim svijetom što se pozitivno i značajno odrazilo na rad HDLU koji je danas jedna od vodećih organizacija u području umjetnosti koja u svoj rad uspješno implementira brojne mogućnosti djelovanja, uključivanja umjetnika i publike te financiranja kroz EU projekte. Kao asistent na video sajmu LOOP u Barceloni tijekom studija na magisteriju menadžmenta u kulturi dobila sam vrijedna iskustva o tržišnom potencijalu umjetničkih radova te strukturi kupaca odnosno kolekcionara. No i sam rad u HDLU donio je brojne nove spoznaje, iskustva i znanja poput onih vezanih uz specifičnosti rada NGO sektora, povijesti umjetnosti, profila i karaktera umjetnika, političkog okružja, no najstresnije (ali pokazalo se i super korisno) bilo je prisilno upoznavanje s razno raznim zakonskim propisima uslijed brojnih inspekcija temeljenih na anonimnim prijavama na početku prvog mandata. Usudila bih se reći da ne znam niti jedan NGO koji djeluje tako usklađeno sa svim zakonima (smijeh).
Što biste rekli o tržištu umjetnina u Hrvatskoj, odnosno o drugačije uvjetovanoj egzistenciji umjetnika nego li u nekim ekonomsko razvijenijim društvima? Kako tome doskočiti?
- Tržište umjetnina se znatno razlikuje od onog u ekonomski razvijenijim no isto tako i od mnogih tržišta sličnog ekonomskog statusa kao što je naše. Osnovni razlog tome je nedostatak komercijalnih galerija. U Zagrebu, i Hrvatskoj općenito, nema galerija koje sustavno izlažu i zastupaju umjetnike te njihove radove nude na domaćem i stranom tržištu, na primjer art sajmovima što je slučaj s ekonomski razvijenijim društvima ili zemljama sličnog ekonomskog statusa koje su uspjele profilirati svoje tržište prvenstveno zahvaljujući postojećim galerijama (dobar primjer su Rumunjska, Poljska itd). Nekoliko inicijativa art sajmova u Zagrebu je zanimljiva i hvalevrijedna ideja pokretanja tržišta no ono još nije zaživjelo. Umjetnici ili čak i nasljednici preminulih umjetnika radove prodaju rijetkim individualnim kolekcionarima. HDLU kao strukovna udruga ima veliku ulogu u promicanju mladih i već etabliranih umjetnika organizacijom izložbi i salona no za uspostavljanje tržišta nužno je prisustvo komercijalnih galerija, a HDLU se stalno zalaže prema Ministarstvu kulture za podršku rada galerija u smislu fiskalnih rasterećenja i potpora poslovanja kroz javna sredstva. Iznimka su neki naši umjetnici koji rade s inozemnim galerijama koje ih zastupaju na međunarodnom tržištu.
Kako je biti žena voditeljica ovakve institucije u odnosu na djelovanje u čisto korporativnom sektoru?
- Umjetnički kao i poslovni svijet jest dominantno muški, no za razliku od korporativnog specifičnost umjetničkog sektora jest da su na rukovodećim pozicijama u Hrvatskoj, ipak, pretežito žene. Načelo rodne ravnopravnosti posebno je vidljivo u radu HDLU, a što podupire Upravni odbor HDLU. Prilikom biranja umjetnika, pored umjetničke izvrsnosti, pažnju posvećujemo i ujednačenoj rodnoj, ali i generacijskoj zastupljenosti. Kao mlada žena (navršila sam tek 30 godina kad sam stupila na funkciju ravnateljice u HDLU) doživjela sam puno predrasuda, no ne mogu reći da su me usporile u mom radu; štoviše – bile su mi snažna motivacija. Na kraju dana, suradnici i dionici, kad vide da svom poslu pristupate ozbiljno i savjesno, brzo odbace sve predrasude. S druge strane, naporno je što se, kad ste žena, puno više svi bave vašim izgledom, cipelama, ili se osjete slobodno komentirati kako izgledate u odjeći za trening kad slučajno naiđu na vas u praznom gradu.
Možete li nam predstaviti aktualnu izložbu u galeriji Bačva?
- Izložbu Behzada Khosravija Noorija, iranskog umjetnika sa švedskom adresom, naziva "Profesor Baltazar i Spomenik nevidljivom građaninu" preporučila bih svakom roditelju s malom djecom. Ovaj zanimljivi umjetnik, koji je u više navrata boravio u Hrvatskoj u svrhu umjetničkog istraživanja, a i sada boravi na Brijunima u svrhu pripreme nove izložbe za WHW kolektiv krajem 2020., postavio je izložbu koja je istovremeno zanimljiva djeci i odraslima. Tako će djeca moći uživati u ružičasto-žutoj penjalici s toboganom te gledanju dogodovština slavnog izumitelja Baltazara, dok će se roditelji, kroz dva dokumentarna filma, moći upoznati s poviješću stvaranja animirane serije prateći rad i značaj Zagreb Filma te političkim kontekstom vremena u kojem je crtani film nastao, a kojeg je obilježio Pokret Nesvrstanih. S obzirom na mjere i generalno atmosferu koja vlada uslijed koronakrize, našim posjetiteljima osigurali smo mogućnost privatnog druženja u galeriji s obitelji i prijateljima kroz aktivnost Baltazar Play Date powered by Jana koja će trajati cijelo ljeto.
Koji su sljedeći projekti u planu? I što je "realno" planirati?
- Uvijek morate planirati, a kad nastupi kriza i neizvjesnost, onda trebate planirati još više i imati u vidu različite scenarije. Ovu godinu izvest ćemo s jako malim odstupanjima i promjenama u galerijskom programu. Svega dvije izložbe nismo uspjeli realizirati zbog direktnog utjecaja korone i potresa, no zato smo imali priliku brzo reagirati i ugostiti izložbu sjajnog Borisa Bućana koji ju je priredio za potresom oštećenu Gliptoteku. Nestabilnosti treba pretvarati u prilike; tako je i izložba Bućana, koju nismo planirali u ožujku, postala prvo veliko događanje u Zagrebu nakon potresa i korone, a što se posebno vidjelo u odjeku u medijima, interesu publike te sjajnoj atmosferi na otvaranju. Smatram da će sljedeća godina biti puno teža, surovija. Kultura, kao korisnik proračunskih sredstava, prave posljedice osjetit će tek u 2021., s obzirom na to da nemamo "punjenje" proračuna ove godine. Korporativni sponzori trenutno uopće ne postoje. Ti uvjeti rada usmjerili su nas na pronalazak novih modela suradnji i organizacije izložbi što bi nam trebalo osigurati stabilnost rada udruge u nadolazećoj krizi, kao i mogućnost sufinanciranja ostalih umjetničkih projekata. Ovaj period vidimo i kao priliku za tranziciju Meštrovićevog paviljona u galerijski prostor s manje trajnijih izložbi, a s većim naglaskom na rad s publikom.
Kakav je vaš osjećaj vezan za umjetničku zajednicu povodom ove krize koja nas je zadesila – na koji im način pomoći? Kako osigurati dodatna sredstva?
- Jako je teška pozicija umjetnika (i generalno gospodarstva), a to nije ni najteže što nas čeka. Pored pitanja egzistencije, stvara se problem produkcije i umjetničkog istraživanja s obzirom na to da su onemogućena putovanja, međunarodne razmjene, rezidencije, sajmovi itd. Sredstva koje je osiguralo Ministarstvo kulture, iako su stigla presporo, bila su važna injekcija za preživljavanje sektora no pitanje je – što dalje? HDLU je, također, inicirao nekoliko aktivnosti kroz koje su se umjetnici honorirali za vrijeme obustave rada galerija: pokrenuli smo online rezidenciju #ostanidoma, u suradnji s HEP-om oslikavanje trafostanica, izradu murala u javnom prostoru, sad pripremamo novi poziv koji se bavi performansom, a osnovali smo i Fond solidarnosti za naše članove koji bi omogućio da kao udruga spremnije reagiramo na buduće slične krize.
Što vam znači vizualna – dakle – modna reprezentacija u poslu?
- Kad razmišljamo o ženi koja radi u umjetničkom sektoru, pomislimo na osobu koja nosi crno, stroge linije i koja rijetko stavi cipele s petom. Kao osoba s "prethodnim životom" prije ulaska u art, u modnoj reprezentaciji sam malo opuštenija. Prilikom odabira stylinga misao vodilja mi je monokromna klasika i elegancija.
Kako je majčinstvo utjecalo na vašu karijeru? I obrnuto? Što je bio najveći izazov?
- Prije dvije i pol godine postala sam majka jednog predivnog dječaka kojem od početka nije smetao moj tempo rada i života, a i danas vrlo dobro prihvaća odlaske na otvaranja izložbi, igranje pored fontane dok za vrijeme korona shut-downa održavamo sastanke na stepenicama ispred Meštrovićevog paviljona. Prva godina je bila dosta fleksibilna s dosta rada od doma na čemu sam neizmjerno zahvalna svojoj Upravi, ali temeljem čega smo uspjeli "prebroditi" 6-mjesečni porodiljini dopust bez angažmana zamjenskog ravnatelja, što je bila moja osobna želja. Veliki utjecaj mog majčinstva vidljiv je i na radu našeg tima, koji je, tijekom mog odsustva iz ureda, napredovao u samostalan, pedantan, međusobno uviđavan i povezan tim. Samim time promijenio se i moj način upravljanja – od mog, djelatnicima zahtjevnog, micro menadžiranja do post partum supervizije s puno više povjerenja i prostora za individualan rad. Promijenila se i klima unutar HDLU, nakon mene još dvije djelatnice su postale majke te se uspješno vratile na posao koji ih je čekao. Njegujemo fleksibilnu radnu atmosferu koja meni i našim djelatnicama osigurava uspješno balansiranje između posla i malog djeteta.
Kako planirate godišnji odmor i hoće li ga uopće realno biti s obzirom na neizvjesnosti s kojima se kao cijelo društvo suočavamo?
- Kao i svake godine, uzimam dvotjednu pauzu za miran odmor na Jadranu te redovite vikend izlete. Neizvjesnost postoji no ona sad postaje sastavni dio života, ne nešto što sprječava da se život odvija. Nastojim voditi standardan i uobičajeni lifestyle, doduše s manje izlazaka i većim fokusom na privatna druženja doma. Iako opterećuje pomisao na negativan utjecaj turističke sezone na standard, veselim se manje napučenom i tišem ljetovanju.
