Umjetnica Ivana Mrčela predstavila je rad koji se bavi odnosom publike i samog umjetničkog rada, pitanjem kratkotrajne slave, konzumerizma. Reakcije su više nego zanimljive. Rad se sastoji od plohe s mnoštvom najraznolikijih likova izvedenih u tehnici akrila na papiru koji predstavljaju publiku. Podloga je blago zakrivljena kako bi se u potpunosti stvorio dojam gledališta, a pomoću spotlight reflektora definirano je mjesto na sredini pozornice. Likovi su predimenzionirani, čime se ostvaruje dojam njihove poprilične blizine. Ključni moment u radu je interaktivna zamjena uloga. Naime, Ivana Mrčela u središte pozornosti stavlja posjetitelja koji je inače u funkciji publike. Umjetnica, inače i profesorica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu podijelila je s nama također i svoje viđenje mode, modne osviještenosti i modne odgovornosti.
"We are watching you" prostornu instalaciju možete pogledati do 31.srpnja - u Galeriji Kortil u Rijeci, a ista je direktan povod ovom razgovoru.
Kako je došlo do ideje za realizaciju ove instalacije?
- Prošle godine krenula sam raditi pojedinačne promatrače s bojicama na ručno ispiljenim medijapan pločama. Bilo mi je zanimljivo crtati 2D ljude s 3D naočalama kako promatraju nas 3D ljude u našem svakodnevnom životu. Na ulici, u galeriji, u našem domu. Kako ih se skupio popriličan broj bilo je logično da ih sve zajedno složim u jednu cjelinu koja će svojim dimenzijama biti veća od svega što sam do sada nacrtala. I sama tematika je zahtijevala rad većeg formata zbog količine ljudi koje želim prikazati. Kada je nastala publika bilo je sasvim prirodno da cijelu priču upotpunim s insceniranom pozornicom – spotlight reflektorom u koji će ljudi stati, biti u fokusu i ostvariti svojih 15 minuta slave. Cijela priča je zaokružena zvukovima publike koji se izmjenjuju od negativnih pa sve do pozitivnih i ohrabrujućih – ovisno u kojem trenutku i koliko dugo ste odlučili stajati pred njima.
Andy Warhol je možda najočitija referenca onog čim se vaša instalacija bavi – ipak pitanje slave i vidljivosti danas je postala nakaradna društvena norma – ove naše, slobodno mogu reći narcističke kulture. Kako odgovoriti na te zahtjeve?
- Narcistička kultura je oduvijek prisutna i samo je pitanje njezinog intenziteta. Razvoj tehnologije je tome uvelike pripomogao. Očituje se na svakom koraku. Samo je pitanje koju mašnu i ukrasni papir je potrebno staviti na taj proizvod i ponuditi ga ciljanoj publici. U svojoj knjizi "Narcistička kultura" Christopher Lasch je još prije tridesetak godina opisivao društvo koje imamo danas i koje se bazira na materijalizmu, a ljudska vrijednost se mjeri kroz uspjehe i priznanja. Ljude udaljene od svojih osjećaja, a obuzete vlastitim tijelom, političare koji više i ne nastoje govoriti istinu jer u nju više nitko ne vjeruje.
Pogledajte video ovdje.
Što vam je bilo važno pokazati u toj temi odnosa publike i pojedinca, a samim tim i najizazovnije?
- Moji radovi imaju vrlo jasnu poruku i tematiku kojom se bave. Zanimljivo mi je kada ljudi/publika postaju dio rada, kada ulaze u njega, nadopunjuju ga. Pa tako i ovaj rad. Bez publike/pojedinca rad nije kompletan. Tematika traži suradnju publike i pojedinca. Promatrači trebaju nekog gledati. Kada nema ljudi tada je to prazan galerijski prostor u očekivanju posjetitelja – glavnih zvijezda izložbe. Ključni moment u radu je interaktivna zamjena uloga.
Što ste htjeli i uspjeli njome pokazati? Kakva vam je procjena?
- Ovom prostornom instalacijom sam htjela staviti posjetitelje izložbe u prvi plan. Prilikom ulaska u galerijski prostor pojedinac ima priliku stati pred reflektore pozornice. Sam odlučuje koliko dugo će ostati stajati ispred rada i hoće li mu ta ploha ispred njega biti poput nekog zida od kojeg će se odbijati različiti osjećaji, emocije koje pojedinac osjeća i odašilje u tom trenutku. Možda dobar trenutak za preispitati se što još možemo ponuditi svijetu. Rad podsjeća i na fenomen reality showa, u kojem nepoznati ljudi preko noći postaju objekt koji promatra šira publika. Reakcije publike na rad su odlične, ali i da nisu, opet sam uspjela, jer je bilo kakva reakcija poželjna.
Tijekom javnog nastupa, pojedinac je u potpunosti sâm i izložen procjeni drugih, ranjiviji i podložan kritikama i negativnim reakcijama kao i krajnjoj neizvjesnosti razvoja događaja. Kako reagira publika? I je li njihova reakcija vaš novi rad, možda?
- Rad je premijerno predstavljan riječkoj publici u Galeriji Kortil i reakcije publike su bile izvrsne. Puno njih je odlučno stalo i suočilo se s publikom koja gleda samo u njih. Bilo je tu od pomalo nelagodnih osjećaja, ljudi koji su radu svašta dovikivali, pričali pa do onih najmlađih koji su opušteno i iskreno iskoristili svoje vrijeme na pozornici ispred mase koja ih gleda bez treptanja.
Kada se realizacija ovog rada približavala kraju puno sam razmišljala o reakcijama publike – hoće li ih biti ili ne, i da bi njihove reakcije mogle biti još jedan element koji bi bilo dobro zabilježiti. U tom slučaju bi rad trebalo malo prilagoditi tj. uvesti kontroliranije uvijete.
Vaši se radovi mogu naći na ulicama gradova kao što su Bangkok, Malmö, Saigon, Kopenhagen, Oslo, Ljubljana, Stockholm, Berlin, Gothenburg, Budimpešta… Tamo promatraju ljude, prolaznike. Imate li informacije o tim reakcijama?
- Na putovanjima sam osvijestila da su naljepnice jako prisutne na ulicama gradova pa sam i ja željela ostaviti svoj trag pomoću radova koji će na različitim mjestima promatrati ljude. Jako puno sam ih podijelila, pa su ljudi spontano reagirali njihovim postavljanjem na različita mjesta. Dobar dio sam i sama polijepila na putovanjima po europskim gradovima pa sam tako te scene zabilježila fotografijom. Ulice su živopisna mjesta, mijenjaju se iz dana u dan pa tako i moji promatrači – neki su još uvijek prisutni, a neki ne. Iako malog formata razveseljavaju ljude što se dogodilo i s djevojkom iz Budimpešte koja ih je zamijetila u svome gradu i poslala mi pozitivnu reakciju.
Koji projekti nas još očekuju? Kakvi su planovi?
- Ideja i planova je uvijek puno. Trenutno radim na nekoliko projekata istovremeno, ali su u planu još dva koja se još malo moraju "kuhati pa odstajati u glavi". Kako sam veganka već više od osam godina u novijim projektima su mi glavni protagonisti životinje, dok se u drugim ponovo vraćam promatračima, ali ovog puta tu ulogu vraćam pojedincu/publici.
Kako vidite svoje mjesto, a i mjesto mladih umjetnica vaše generacije na trenutnoj umjetničkoj mapi Hrvatske?
- Nažalost scena nam je mala dok tržište umjetnina ne postoji, a umjetnički svijet je dominantno muški. Uz sve navedeno ima puno talentiranih umjetnica koje vole ono što rade, kojima je stvaranje najljepši čin te potreba i u tome su ustrajne.
Vaš stil je vrlo zamjetljiv - kako biste ga opisali?
Volim modu od kraja 30-ih do početka 60-ih godina prošlog stoljeća te se volim igrati različitim stilovima unutar toga. To je estetika koja me veseli i u kojoj se dobro osjećam što je najbitnije za bilo koji stil koji se nosi.
Kako ga odlučujete? Gdje i kako shoppingirate?
- Posjedujem dosta odjeće i modnih dodataka baš iz tog perioda koje volim miješati s replikama ili s ponekim komadom današnje odjeće. Dosta odjeće šivam sama ili mi je izradi prijatelj, a za ostatak tu su internet na kojem se znaju naći zanimljive stvari, Retro house te nezamjenjivi Hrelić.
Nerijetko vas se opisuje kao "it curu" hrvatske mode, kako vidite tu etiketu? Pritom ste i docentica na TTF-u.
- Ne doživljavam se tako. Moda je danas jedan od oblika vizualne umjetnosti i zašto ne ispričati svoju priču. Rad sa studentima na TTF-u je predivan i međusobno inspirativan. Imamo puno talentiranih mladih ljudi koji pričaju svoje modne priče pomoću odjevnih predmeta, tekstila, ilustracije ili fotografije.
Što za vas znači sintagma "modno osviješten"?
- Modno osviješten je postao sinonim za dobro odjevenu osobu, što je zapravo banalan pojam kako bi većinu uvjerili u pravilan i dobar način odijevanja. Pomoću mode stvaramo sebe, vlastiti identitet, sliku o sebi, ali ako ne slijediš trendove teško je da ćeš biti etiketiran kao modno osviještena osoba, a možda si zapravo ispred svoga vremena.
A "modno odgovorna"?
Modna i tekstilna industrija je pri samom vrhu liste industrija koje najviše zagađuju. U svijetu s povećanim brojem stanovnika, pohvalno je što u industriji koja je usmjerena na hiperprodukciju, brendovi polako postaju svjesni da moraju mijenjati principe po kojima funkcioniraju, da razmišljaju o inovacijama i da razvijaju vjerne imitacije materijala proizvedene neokrutnim metodama. U svemu treba biti odgovoran, ne razmišljati sebično, već imati na umu da se ne eksploatiraju i muče ljudi, životinje, ali i planet za svoje sebične planove.
Vaša je motivika i relacija promišljanja umjetnosti gotovo uvijek u trokutu: moda , estetika i odnosi. Kako mislite modu iz današnje perspektive?
- Završila sam Akademiju likovnih umjetnosti i Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu, tako da je moda za mene umjetnost. Svoja modna promišljanja dižem na višu razinu stvarajući modne instalacije i modne ilustracije većih dimenzija u kojima dolazi do ispreplitanja likovne umjetnosti i modnog dizajna. Bitna je priča koju želite ispričati.
