GG IKONA

Ivana Roščić: ‘Žene su vrlo često samo "ukras" u našoj kinematografiji‘

04. ožujak 2020.
Fotografije: NEJA MARKIČEVIĆ/HANZA MEDIA 
Srđan Sandić
Srđan Sandić

O filmu "Mare" koji je nedavno prikazan u Berlinu, o glumačkoj intuiciji,"Hotelu Zagorje" u kazalištu Gavella - predstavi u kojoj zbog ozljede ipak nije zaigrala (ovim putem joj želimo brz oporavak!), klerikalnim utjecajima i drugim "seksi" temama porazgovarali smo s iznimnom, duhovitom i britkom - Ivanom Roščić.

Ivana Roščić glumica je visokog kalibra. Predana je, odgovorna, ozbiljna, nužno angažirana. Upoznali smo se davno, prva sjećanja na nju su da je ta žena duhovita. Jednom smo na partyju skupa glumatali izvedbu naše istaknute pjevačice (podaci poznati redakciji) i ja sam se još tada "zaljubio" u nju. Slučajno smo i susjedi, vidim je nekada u ranu zoru kako svoje klince vodi u vrtić, a ona u maniri prave dive je ležerno, ali i stylish odjevena (u isto vrijeme, jasno!). Sunčane naočale nosila bi "i da padaju sjekire". Uvijek nešto dobaci, malo se iskerefečimo i nastavimo dalje. Kavu dogovaramo, kavu nikada ne popijemo. To je dio te naše kolegijalne dramaturgije. Na snimanje je došla superspremna i raspoložena, a na putu do lokacije (stube kod kina Tuškanac) govori o svom mužu koji je navodno izvrstan kuhar (besprizorno se nudim na ručak!), o djeci, o tome gdje bi ih u školu slala, o nezadovoljstvu našim obrazovanjem, ali i o ushitu pred premijeru, pred sve buduće premijere. Premijeru nije odigrala. Par dana prije nezgodno je pala i naprosto nije bila u mogućnosti zaigrati na sceni. Ovim joj intervjuom želimo brz oporavak i još brži povratak na scenu.

Rođena je 27. rujna 1978. godine. Diplomirala je glumu na ADU u Zagrebu. U ansamblu GDK "Gavella" je od rujna 2007. godine u kojemu je do sada nastupila u dvadesetak predstava. Pamtite je iz filmova: "Ta divna Splitska noć", "Volim te", "Pravo čudo", "Pušća Bistra" koji svi do sada već gotovo pa imaju "mlade kultne statuse".

Ivana, moje prvo sjećanje na vaš filmski dio karijere je "Ta, divna splitska noć". Prisjetimo se vašeg Splita, ali i vašeg puta u glumu. Grad je to iznimno teatralnih ljudi, ne možemo ne primjetiti.

To je moja prva filmska uloga, a te prve uloge zauzimaju posebno mjesto. Mnoge javne ličnosti bilo da su iz sporta, umjetnosti ili estrade dolaze iz Splita. Splitsko stanje uma je jedna posebna shema i teško objašnjiva nekom tko nije iz tog grada. Nisam lokal patriota i ne volim ta isticanja, ajme mi iz Splita smo ka ovo ka ono, ili moj kamen je najlipši kamen, ali naravno da volim svoj rodni grad. I da, Zagreb je moj grad i ima sasvim lip kamen.

image
Ivana Roščić i naš novinar Srđan Sandić 
---

Prije upisa na glumu zamišljali ste se i kao novinarka, ako se ne varam?

Zapravo se uopće nisam zamišljala kao novinarka samo sam bila pogubljena između "moranja" nečeg i bijega od organske želje da želim biti glumica. Izgleda da je bilo nemoguće pobjeći.

Što je presudilo?

Nakon prve godine novinarstva, imala sam jednu težu operaciju koja me prikovala za krevet i to dobrih devet mjeseci. To je bilo čišćenje. Tada mi je bilo strahovito ležati, biti odvojena od svega i svih, djelom i zbog mene same. Jednom kad sam ponovno stala na noge, otišla sam u kino i pogledala "Lomeći valove". Eto, taj film je presudio.

Vaša gluma je često koketirala i s aktivizmom. Posebno se ističe uloga u Frljićevoj "Aleksandri Zec", koja je iznimno potresna i važna predstava, kao i u Matanićevim "Finim mrtvim djevojkama". Međutim, zbog njih ste bili dijelom "javne kontroverze", ili da ovo ne stavljamo pod navodnike?

Obje predstave su podigle podosta prašine. Cenzura plakata "Finih mrtvih djevojaka" bila je okidač za sve ono što se nakon toga događalo i, nažalost, završilo referendumom. Predstava "Aleksandra Zec" je također nosila svoj križ, ali sam jako ponosna što sam bila dio tih velikih i važnih predstava. Na samom početku rada na te dvije predstave nisam smatrala da su aktivističke, one su to postale zbog rupa u našem trulom društvu.

---

Kakva je bila suradnja u filmu "Mare" Andree Štake? Možete li nam podijeliti par impresija same uloge?

Bila sam pozvana na kasting, gdje sam upoznala i Andreu. Sutradan su me nazvali iz produkcije i rekli da sam dobila ulogu Sime, Marine najbolje prijateljice u filmu. Međutim, par dana kasnije sam preselila u Beograd zbog "Pogrešnog čovjeka" te nisam bila sigurna da ću moći doći u Cavtat na snimanje. Srećom, produkcija mi je izašla u susret i pustila me na par dana. S mojom Mare Škaričić sam često bila u istim projektima, ali ne i u kadru, tako da smo baš uživale na setu. Sima radi u dućanu u jednom malom mjestu iz kojeg želi pobjeći i to je njena glavna nit "vodilja". Film je upao na Berlinale u natjecateljskom programu Panorama.

Čini mi se da je iskustvo Beograda i rada na seriji sve kolege iz Hrvatske promijenilo. Kako vidite susjedno tržište i odnos prema glumcima? Imate li dojam da se glumca više poštuje? 

Beograd je prije svega grad koji je pun života, naizgled i olinjao, ali beskrajno šarmantan. Glumci tamo jako poštuju sebe, što vodi do poštovanja s druge strane. U periodu življenja tamo pogledala sam oko 17 predstava i niti jednom nisam vidjela poluprazno kazalište. Gledalište je puno i na manje uspjelim predstavama. Susjedno tržište trenutno je u cvatu i voljela bih da to potraje. Voljela bih uskoro ponovno nešto raditi tamo.

Je li rad na Hotelu Zagorje bio stresan? Možete li podijeliti koju crticu tog iskustva s nama?

Kad radite na nečemu što je osjetljivo i bolno, onda je to i stresno. Međutim, meni je bilo i zabavno. U predstavi se dosta pleše pa su me zabavljale koreografske probe. Čovjek se zaželi promjene. Volim kad u nečem što radim imam izazove koje moram savladati.

Kako se stjecala glumačka intuicija? A možda i životna? Pitanje je zapravo: kako se stjecalo povjerenje u sebe?

Ne znam odgovoriti na ovo pitanje. U životu se inače vodim intuicijom i nikada nisam požalila zbog svojih izbora. Što se same glume tiče, volim da me intuicija nekad prevari, volim kad razbijam vlastite okove, a i volim kad me redatelj/ica baci "pod tračnice". Volim, kako u životu, tako i u glumi, otići tamo gdje nisam bila. Gluma me naučila strpljenju, slušanju intuicije i razbijanju iste, hendlanju razočarenja. Povjerenje i samopouzdanje su još uvijek u fazi stjecanja. S nekim iskustvom iza sebe raste i povjerenje, to je međusobna utrka.

Kako vidite reprezentacije ženskosti/ženskog danas u hrvatskom teatru i filmu?

Vidim je u deficitu. I dalje je jako malo centralnih ženskih uloga, pa su mi zato pogotovo dragi filmovi "Aleksi" s Tihanom Lazović u glavnoj ulozi te gore spomenut film "Mare". Imamo sjajne glumice, ali žene su vrlo često "ukras" u našoj kinematografiji, serijama...

Kako komentirate trend klerikalnih utjecaja na obrazovanje, repatrijarhalizacije našeg društva i glasova koji si daju za pravo da govore o ženskom tijelu? 

To je zastrašujuće. U današnje vrijeme, ako se izjasniš kao ateist ili agnostik, nisi svoj ili je "vrag ušao u tebe". Uvijek sam na strani zdravog razuma, znanosti, humanosti, sekularnosti, tolerancije. Degradacija žene i njenog tijela seže daleko, daleko u prošlost. Od pamtivijeka živimo u "muškom svijetu". Borba za ženska prava i dalje traje, i trajat će još dugo. U zemljama u kojima su žene i dalje građanke drugog reda te im religijski zakoni određuju život, ta borba još nije ni počela. Isto pak ne podnosim mizandriju, odnosno mržnju prema muškom rodu. Ne trpim femfašizam, kako rekoh - trpim zdrav razum.

Kojim smjerom želite da ide vaš glumački rad i postoje li ambicije za neku drugu vrstu kreativnog izraza poput, nadam se, i dalje postojećeg banda sa Danilom Šerbedžijom i Goranom Bogdanom?

Trenutno ne. Otkako sam postala mama, moje slobodno vrijeme ne postoji, rascijepana sam između posla i majčinstva. Moje vrijeme je trenutno u mašti, ali i u planiranju, moram se svako malo resetirati tako da ću uskoro otići negdje sama na četiri dana. Mogu i u hotel samo spavati, važno mi je da sam van rutine, obaveza i posla. Što se tiče benda, nas je kao prvo nemoguće okupiti. Iako me Goran najviše nagovara na ponovno okupljanje, meni se to čini nemogućim. Pa on sam skoro da više ne živi ovdje. Danilo je isto dobio drugo dijete. I tako. Što se tiče glume i života, ne prestajem sanjati. Život je san.

Gluma je igra, a igrati se morate i sa svojim klincima – postoji li supstancijalna razlika, u pregovorima s tim malim redateljima vašeg vremena i s ovim "pravim"?

Većinom svaki pokušaj igranja s mojom djecom, završi u suzama. Kako je mala razlika među njima, to je konstanta borba za tron. U dvije riječi "Igra prijestolja". Taj TV fenomen nisam uspjela pogledati više od 10 minuta, ali mi po naslovu zvuči da je to – to. Naravno da postoji i vrijeme mira, ali nažalost kratko traje. Većinom pregovaramo i pokušavam što mirnije i sa što manje buke "preživjeti" dan. Igra s "pravim" redateljima ipak nije tako dramatična i puna suza. Više naginje frustraciji ako se ne razumijemo, ako projekt ne promišljamo isto. Moja polazišna točka je povjerenje. Ako nema povjerenja među nama, na skliskom smo terenu. Sama pretpostavka da s jedne i druge strane želimo projektu najbolje ulijeva snagu i nadu. E, onda se bacamo u (su)igru.