Još nije ni stigao na domaća platna, a već je skupio čak trinaest nagrada na preko 25 festivala diljem svijeta. Iščekivani božićni triler "Stric", prvijenac autorskog dvojca Andrije Mardešića i Davida Kapca, punokrvni je triler mračne atmosfere s elementima apsurdnog humora i groteske koji stiže u kina 1. prosinca. Naslovnu ulogu tumači legendarni srpski glumac Miki Manojlović, a uz njega glume Goran Bogdan, Ivana Roščić i Roko Sikavica. STRIC nastaje u produkciji kuće Eclectica u suradnji sa Sense Productionom iz Beograda. Producenti filma su Ivan Kelava i Tomislav Vujić, dok je koproducent Milan Stojanović. Direktor fotografije filma je Miloš Jaćimović, montažer Tomislav Stojanović, skladatelj Miro Manojlović, dizajner zvuka Frano Homen, scenografkinja Ivana Škrabalo, kostimografkinja Ana Savić Gecan, a majstorica maske Silvija Bradica. Film su financijski podržali Hrvatski audiovizualni centar, Filmski centar Srbije i Hrvatska radiotelevizija.
Dugometražni igrani prvijenac mladih redatelja Andrije Mardešića i Davida Kapca "Stric" zasigurno je jedan od najintrigantnijih novijih hrvatskih filmova koji izlazi iz okvira ičega što smo dosad vidjeli. Kako bi ga žanrovski opisali i kako ga doživljavate? Zanima me povijest nastanka i vaše iskustvo od trenutka kad ste pročitali scenarij do samog iskustva snimanja?
Ivana: Sjećam se da sam rodila Tomu, imao je možda dva mjeseca kad su me David i Andrija nazvali i predložili da se nađemo. Sjela sam s njima u kvartovski kafić u kojem su mi dali scenarij za kratki film "Stric". Kad sam ga pročitala odmah me "kupio", ali sam isto tako Andriji i Davidu rekla da je ovo sjajna ideja i da razmisle da to bude dugometražni film. I tako je krenulo. Čitala sam mnoge faze scenarija i navijala da film dobije novac. Ne mogu ga svrstati ni u jedan žanr kad ih ima mnogo - varira od psiho trilera, preko crne komedije pa sve do horora... I inače mislim da je svrstavanje filmova u neki žanr nekako zastarjelo, suvremeni film može biti sve.
Roko: Za mene je "Stric" definitivno nešto apsolutno drugačije od svega što je proizašlo iz hrvatske kinematografije. Hrabar, inovativan, napet, bolestan... Sjećam se da je "Stric" trebao biti samo studentska vježba, međutim ta ideja i scenarij su nužno morali prerasti u nešto više. I na sreću u HAVC-u su prepoznali taj potencijal pa danas imamo ovaj film. Nakon čitanja znao sam da imamo nešto dobro, a kada imate dobar scenarij osjećate puno veću odgovornost pa se javljaju i emocije poput straha i nesigurnosti. Iako sam znao da su redatelji izvanserijski talenti, na snimanju se to samo još više potvrdilo. Bez njihove čvrste ruke, sumnjam da bi se dogodilo išta pozitivno. Što nije čudno jer ovu viziju filma oni sanjaju jako dugo.
Oboje ste surađivali s ovim zanimljivim redateljsko-scenarističkim dvojcem koji obećava? Po čemu su specifični i intrigantni vama kao glumcima?
Ivana: Veže nas suradnja još od Akademije. Osim suradnje na vježbama, glumila sam i u njihovim diplomskim filmovima, s Andrijom sam snimala film "Iris" u kojem je glumio i Goran Bogdan, a s Davidom "Zagorski specijalitet". Volim te njihove ponekad sumanute ideje i to što ti setovi, koliko god "mračni" bili, obiluju smijehom, a glumački te tjeraju da se baciš niz tračnice. Trenutno razvijaju novi film po jednoj mojoj ideji - pa sretno nam bilo! (smijeh)
Roko: Upoznali smo se na TV seriji "Ruža vjetrova" što je bio i njihov i moj prvi televizijski projekt. Kako je to bio naš televizijski debi, drago mi je što je ovo naš zajednički filmski debi. Specifični su po svemu, ali najviše po britkom humoru koji ne preza otići mali i preko, a opet zadržati inteligenciju i ukus. Mislim da su pred njima velike karijere i jedva čekam vidjeti njihove nove filmove.
Film je na trenutke istinski mučan i težak. Jeste li ga i u samom snimanju tako doživjeli?
Ivana: Može ga se promatrati kroz slojeve ljudskih odnosa, kroz žanrovske elemente i grotesku, ali i kroz politički podtekst. Nije da mi je bilo lako u nekim scenama, bilo mi je mučno i teško. Tu je i faktor ponavljanja scena tako da sam na kraju snimanja baš bila fizički i psihički iscrpljena, ali ispunjena. Uživala sam u svakom trenutku. Uloga Majke je zaista pravi glumački zalogaj, sjajno napisana i kao glumica sam zahvalna na takvoj ulozi. Najintrigantniji mi je bio taj njezin unutarnji solilokvij. Imala sam zaista sjajne partnere, a tad je uvijek sve lakše. Uz sjajno redateljsko vodstvo su i mučne scene bile lakše. Zbog apsurda nekih scena smo se često smijali tako da je bilo zabavno, teško, izazovno, veselo - bilo je najbolje.
Roko: Moram priznati da mi nije bio mučan, iako obrađuje tešku i bizarnu temu. Možda je to kao i kod snimanja scena seksa koje su na samom snimanju zapravo najmanje seksi. Dobro smo se zezali, ali istovremeno zadržali izrazitu koncentraciju te neku vrstu distance bez obzira na naše prijateljstvo. Ovo mi je zasad najdraži i najzabavniji projekt.
Ivana, recite nam nešto o Roku?
Ivana: Roko i ja smo prije svega prijatelji.Primijetila sam ga još na Akademiji i vjerovala u tog "malog". Igrom slučaja smo se uskoro nakon upoznavanja zbližili. Družimo se, često je kod nas doma, često nam uskoči oko djece - Tome i Margite. S njim mi je svaka scena bila laka, iako je teško bilo zadržati koncentraciju kad mu pjevan na uho razbijenog nosa. On je talentiran, zgodan, zabavan, pametan, pronicljiv... U filmu, kao i u životu, je sve moguće pa tako i da nas ne demantira razlika u godinama. Očekujem da će u nekom sljedećem filmu on glumiti djeda, a ja unuku. (smijeh)
Roko, recite nam nešto o Ivani?
Roko: Ivana je prvenstveno moja prijateljica. Ona je osoba koja njeguje moto joie de vivre. Tu radost spremno dijeli sa svima oko sebe. Kao i njena obitelj. Nema mi ništa draže nego kada me zamoli da joj odem po djecu u vrtić. To su otkačeni mali ljudi baš kao i ona. A što da kažem, ona je najbolja prijateljica, divna kolegica, a izvrsna glumica.
Opišite nam atmosferu samog snimanja? I iskustvo suradnje s Mikijem Manojlovićem? S Goranom Bogdanom se znate oboje…
Ivana: Sad kad kažem da je Miki moj drug ispast će da smo svi na setu prijatelji, što i jest istina. Veže nas prijateljstvo, znamo dugo visiti na telefonu i pričati o životu. Svaki njegov savjet je dragocjen. A što reći o Goranu a da već prije nisam rekla - predugo i predobro se poznajemo pa je nekad dovoljan samo pogled da osjetimo što želimo reći jedan drugom.
Roko: Bogdana znam jako dugo, i znao sam što od njega mogu očekivati, a to je lakoća stvaranja, zabava, prirodnost i surova profesionalnost. Mikija nisam osobno poznavao, ali sam bio njegov fan. Imao sam ozbiljnu tremu pred njim, iako sam se pokušavao držati kao frajer. Miki je svojom neposrednošću odmah razbio tu moju masku i postali smo jako dobri. O zabavi neću ni pričati. I dalje sam njegov ogromni fan.
Kako biste objasnili lik Strica i njega kao metaforu? Postoji li u vama prostor za razumijevanje njegovog traumatskog obrasca?
Ivana: Stric je u sebi objedinio nekoliko manijakalnih crta, uključujući sadizam, nacionalizam, klerikalizam, tradicionalizam. Ne postoji prostor za razumijevanje, postoji za raspoznavanje. Naspram nas troje Stric je anakron, ne korespondira s vremenom.
Roko: Svaka osoba na ovom svijetu je nažalost došla u dodir s tiranijom i mislim da će svatko tko pogleda film naći osobnu poveznicu sa Stricem. To nije najugodnije iskustvo. Kao i svaki dobro napisan lik ima prostor za razumijevanje, što ne znači da ga kritički ne smijemo sagledati. Nadam se da će baš lik Strica u samim gledateljima probuditi mnoga pitanja.
Jeste li kao djeca gledali horore i postoji li neka strast prema tom žanru?
Ivana: Prvi horor koji sam slučajno gledala, mislim da je to bio prvi razred osnovne, je "Leptirica". Bilo je to između blistavog i strasnog osjećaja. Gledala sam i bojala sam se. Kroz odrastanje sam gledala mnoge horore, ponekad bih i vrištala u kinu. Ipak, što sam starija to sam sve osjetljivija na strašne priče.
Roko: Užasavam se horora i ne volim ih gledati jer, ako su dobro izvedeni, ostavljaju snažan dojam na mene. Znam imati noćne more danima. Mada "Strica" ne bih svrstao u horor, nema one tipične šok trenutke i odbojne vizualne scene, ali ima neku atmosferu koja ti dugo ostaje u sjećanju, kao na primjer meni jedan od najdražih filmova "Mulholland Drive" Davida Lyncha.
Kako objašnjavate da mladi od 18 do 25 godina savršeno reagiraju na ovaj film? Jesu li naprosto u trendu ovakvi žanrovi?
Ivana: Mladi vole bizaran humor, vole pomaknute stvari, žive na društvenim mrežama gdje gledaju mnoge bizarluke tako da se "Stric" savršeno uklapa u taj profil.
Roko: E na ovo stvarno ne znam odgovoriti. Možda zato što je drugačiji od ostalih hrvatskih filmova i što je vizualno impozantan (zaslugom Miloša Jaćimovića), a možda i zato što mladi nisu toliko opterećeni našom recentnom povijesti pa mogu film sagledati iz neke druge perspektive. To ćemo tek saznati.
Kako doživljavate aktualnu hrvatsku kinematografiju i njezin razvoj kroz zadnjih dvadesetak godina? Koja je pozicija hrvatskog filma u odnosu na europsku i svjetsku kinematografiju?
Ivana: Hrvatska kinematografija je u procvatu, naši filmovi osvajaju nagrade po renomiranim festivalima i to je uspjeh koji treba cijeniti.
Roko: Veliki sam obožavatelj audio vizualne umjetnosti i ne prođe ni dan da barem na kratko nešto iz tog medija ne konzumiram. Ponosan sam na hrvatsku kinematografiju zadnjih godina. Samo ovo godine imamo prilike vidjeti redatelje koji su primljeni na Festivale najviše liste kao što su Žuvan, Lerotić, Turić i Kapac i Mardešić. A zadnjih par godina su tu još i Jušić, Tarokić i Kusijanović. Nemojmo zaboraviti da su to sve debitanti i da njihovo vrijeme tek dolazi. Mislim da je hrvatski film u zaletu i da imamo ogroman potencijal koji će se tek iskoristiti.
Svijet filma u vama? Tko su vaši filmski redatelji u kojim uživate, a na kojima ste odrastali i formirali se kao umjetnici?
Ivana: Kod mene se ljubav prema filmu dogodila vrlo rano, jednostavno sam se zaljubila. Moja rodica Sanda je bila ključna za moj filmski i muzički ukus. Starija je od mene 14 godina pa mi je još kao klinki u osnovnoj školi poklanjala kasete Davida Bowieja, Depeche Modea... Ona mi je otkrila i Ingmara Bergmana kojeg tada nisam razumjela, ali se nisam mogla odmaknuti od osjećaja koje je ostavio na mene. Kroz različite životne faze na mene su utjecali različiti autori, nekima od njih se iznova vraćam. Njihove filmove promatram ovisno o kontekstu mjesta iz kojeg dolaze. Robert Bresson, Kiarostami, Victor Erice, Michael Haneke Ceylan, Lars von Trier, Hsiao-Hsien Hou,Eric Rohmer, Bela Tar, Ozu, Hayao Mijazaki, Jean-Luc Godard... Mogla bih nabrajati i dalje.
Roko: Svega je tu bilo u mom odrastanju: od westerna, filmova Van Dammea i Stevena Segala, filmova 90-ih poput "Pulp Fictiona", "Trainspottinga", "Natural Born Killers" pa do fantasyja kao što su "Lord of the Rings" i "Harry Pottera". U srednjoj sam otkrio Fellinija i Bergmana dok danas uživam u filmovima Lanthimosa, Triera i Östlunda. Tako da nisam isključiv prema nijednoj vrsti filmskog izričaja i na tome sam tim autorima zahvalan.
Kako biste suštinski objasnili ljepotu filmske umjetnosti?
Ivana: Film je fundamentalna sila. S filmom možeš biti sam, ali ne usamljen. On može izraziti kompleksne misli koje ne može niti jedna umjetnost. Bez filma život je jednostavno - nezamisliv.
Roko: Film je medij koji obuhvaća sve umjetnosti i koji ima moć natjerati ljude na promišljanje i donošenje vlastitih zaključaka pa kakvi god bili.
