Većina muškaraca s kojima sam se viđala tijekom života imala je pomalo sanjarsku predodžbu o meni kao kul djevojci duge lepršave kose, pomalo izgubljenoj u hladnom i okrutnom svijetu, onoj koja živi u slikama u njihovoj glavi i koja zadovoljava sve njihove krute kriterije, onoj koja ne nosi kišobran i koja se uvijek potajno smiješi svojim tužnim, krupnim očima. U svijetu u kojem su oni glavni protagonisti i kojim dominira njihova muškost i moć stvaranja, ja bih postojala i prije no što bi me zaista upoznali. "Ti si moja djevojka iz snova" i "uvijek sam htio imati takvu djevojku", tepali bi mi prije spavanja nježno i tiho, baš kao da sam njihova lutka, beba koju djeca guraju u kolicima i koja se kupuje u plastičnom pakiranju s četkom, uniformom i cipelama.
Da sam lutka, na mojoj bi ambalaži vjerojatno pisalo kul Barbie.
Svi muškarci imaju svoju verziju kul cure, više-manje prilagođenu njihovim pojedinačnim željama i interesima, ali sve su one u suštini iste, baš kao što se Barbie veterinarka od hippie Barbie razlikuje samo po boji suknje. Kul cura je istovremeno i pasivna i aktivna, u onoj mjeri u kojoj joj je to dopušteno. Živi više u njihovoj glavi nego u stvarnome svijetu. Ako prekorači granice uputa na omotu, tada postaje preradikalna i vrlo vjerojatno mrziteljica muškaraca. Ako se ne slaže s njima, nije kul cura. Ako razotkriva previše kože kada je vani sama ili s prijateljicama, nije kul cura. Kul cura je svetica u nepristojnoj mjeri. Dovoljno razuzdana za njihove kriterije.
A svi imaju drugačije kriterije. Mom se bivšem dečku nije sviđao moj stil odijevanja, govorio mi je da se odijevam kao karmelićanka, "premlada si za te dugačke i teške suknje, pokaži malo kože, malo gležnjeva". Drugom se nisu sviđale moje bradavice, stalno mi je prigovarao da sam možda mrvicu preslobodna. Sigurno ti se javio zbog te majice. Trebala si obući grudnjak, svima je bilo neugodno jer nisu znali kamo bi točno trebali gledati. Ponašaš se kao one žene koje doje usred tramvaja - ti želiš da ti prolaznici pogledom gutaju sisu.
"To nisi ti", uvjeravali bi me zgroženi mojim riječima, bradavicama i predugačkim suknjama, istog trena kada bih bila ono što oni nisu željeli da budem, pokušali bi me vratiti na pravi put. To nisam ja jer oni znaju tko sam ja bolje od mene. Ja ne provodim poslijepodneva na kauču ispred televizora, ja sam divna osoba, elokventna, ponekad opsujem jer sam ipak kul cura, ali nikada ne koristim preteške psovke, čitala sam Dostojevskog i, ne, zapravo mi francuski realizam nije dosadan nego ga samo još uvijek nisam shvatila. Možda bi bilo najbolje da mi malo više ispričaš o tome, pretvorit ću se u uho, i u oko, bistro i čisto i krupno. Ja nisam kao sve druge cure, ja sam kul cura, jeli smo sendviče s maslacem i brie sirom za doručak svako jutro, a zatim sam se udebljala. Prekoračila sam granicu. "To nisi ti". To nisam ja. Ja sam mršava cura s oblinama i tankim zapešćima, uz burgere uvijek jedem i krumpiriće, ne šminkam se, ali uvijek izgledam našminkano, obrazovana sam, ali ne više od tebe.
Bila sam njihova djevojka iz snova sve dok na meni nisu počeli primjećivati znakove života.
Sve je počelo jednim "znam ja da ti to znaš" jer nema apsolutno nikakve šanse da ja, kul cura, iznevjerim njihova očekivanja i da se na kraju ispostavi da ipak nisam toliko kul kao što bi oni htjeli da jesam. Što ako možda ipak nisam samo eterična prisutnost što vrluda labirintima njihova života i iza sebe ostavlja sve one ukusne i šarene keksiće koji im smanjuju i šire um u avanturi emocionalnog i seksualnog sazrijevanja? Ne, nemoguće, jer oni znaju da ja zapravo u slobodno vrijeme čitam filozofiju, znaju da ja nikada ne bih prodala dušu za novac, oni znaju da ja nisam ni površna ni dosadna, znaju da "ja nisam ta cura" i da bih mogla dobiti svu pažnju ovog svijeta da želim, ali ne želim jer sam ja kul cura, samo njihova.
O kul curama razmišljam već neko vrijeme, još otkad sam pročitala "Gone Girl" od Gillian Flynn i počela malo više proučavati koncept manic pixie dream djevojke koju ćete često susresti u indie filmovima. Manic pixie dream cura (MPD) mokri je san svakog muškarca koji je ikada pomislio da je poseban zbog toga što sluša Smithse. (Ili Pixiese.) MPD cure su fatalne na simpatičan način, na Zoey Deschanel način, one postoje u onim količinama u kojima glavnim junacima omogućuju rast, one su posebne jer svijet gledaju drugačijim, snenim očima, a često su i emocionalno nedostupne što je ključna stepenica na putu do junakova sazrijevanja. On na kraju nikada ne završi s MPD curom, baš kao što ni likovi u hrvatskom realizmu nikada ne završe s fatalnim ženama (koje su vjerojatno mokri san svih onih muškaraca kojima je Krleža jedan od najdražih pisaca). U posljednje je vrijeme MPD cura evoluirala, dobila je nešto snažnije obrise, vlastitu sjenu i koji kilogram više, ali u suštini je ona i dalje ona luda, eterična djevojka koja baš poput Nadje šeće ulicama Pariza, blago nezainteresirana baš kao da je već sve naučila i razotkrila o svijetu koji je okružuje. To je sasvim u redu jer ona ionako ni nije u potrazi za odgovorima - ona je odgovor, ključ kojim se otključavaju tajne (muškarčeva) zametnutog svemira. Suvremena Nadja izgleda baš kao Kate Moss u devedesetima, onaj janjeći, ali samopouzdan pogled, tanka zapešća i neposlušna, ali čista kosa.
Ponekad se u romantičnim odnosima osjećam kao predobro napisan ženski sporedni lik. Imam previše misli, previše tereta, prebrzo se debljam i prebrzo prekoračujem okvire vlastite plastične kutije. Ja sam lik koji se pobunio protiv vlastita scenarija, baš kao android iz "Westworlda", ne čitam dovoljno o dnevnim političkim zbivanjima, previše se ili premalo šminkam, nisam prirodna plavuša. Nisam dovoljno sofisticirana ni dovoljno sanjiva. Bila sam njihova cura iz snova dok ih je ideja o meni još nadahnjivala, dok sam bila emocionalno nedostupna, ali sada sam prekoračila granice vlastite karakterizacije i postala cinična i predramatična, tipična luđakinja. U redu je plakati nad tužnim pjesmama, ali nije privlačno biti zaista depresivna. Moraš biti malo manična, ali ne smiješ nositi previše emocionalnog tereta, ne smiješ biti preteška. Manično je dobro dok je romantizirano, divlje i zaigrano, manične su cure sjajne u krevetu, što luđe to ljepše, baš kao što kaže Ryan Gosling u "Blue Valentineu". Ako si umjereno luda na umjetnički način tada možda postaneš i nečija muza, ali ni tada ne smiju saznati za tvoj unutarnji život, ne smiju znati da ti ne postojiš samo kao esencija. Ti si njihov hašiš, njihov opijum. Nadahnut ćeš ih i rasplinuti se u svjetlu listopadske izmaglice.
Kul cure su negdje između MPD cure i fatalne žene, one su sve to i mnogo više, mirišu po jagodama i po ćevapima sa sirom, one su hodajuća kontradikcija, i priroda i kultura, one će te pojesti svojim mišićavim bedrima i poškakljati svojim dugim trepavicama. One su posebne, i to ne samo zbog toga što vjerojatno imaju i jedan ružičasti pramen u kosi, nego zato što su moderno tradicionalne, one pripremaju musaku s batatom i peglaju vintage košulje iz second handa s osmijehom, a čitaju samo da bi imale s tobom o čemu razgovarati.
Vaša najdraža kul cura,
Lucija.
