Moji su se starci počeli viđati početkom devedesetih, a prije sudbonosnog dejta na kojem su podijelili sladoled od jagode u slastičarnici Tri jagode, išli su u istu srednju školu. Mama kaže da je svako jutro na biciklu prolazila pokraj tate koji je od nje bio stariji godinu dana i koji je u školu išao u plavim puloverima i s bakinom užinom ispod ruke. Bio je pravi mamin sin - ako su svi jeli za stolom, on je jeo ispred televizora, ribice iz konzerve i bučine sjemenke, a moja se baka svako jutro dizala prije svog sina i pekla mu palačinke, obavezno s domaćim jajima. Mama to tada još nije mogla znati jer nisu postojale društvene mreže, hrana se još uvijek jela, a ne fotografirala, i sve što je znala o visokom raščupanom mladiću rumenih obraza saznala je preko njihovih zajedničkih prijatelja.
Jedina njegova fotografija koju je vidjela bila je ona na kojoj on s dvanaest godina blijed kao mrtvac čuči pokraj svoje učiteljice i ostalih kolega iz razreda. Pokušavala ga je opisati svojim prijateljicama s kojima je vijećala o svojoj nezavidnoj ljubavnoj poziciji poslije škole, uspoređivala ga je s poznatim glumcima i pjevačima, očajna jer godinama pedalira pokraj njega, a još uvijek se nisu počeli ni pozdravljati.
Danas ga prekrižiš ako ti dva dana zaredom ne pogleda story na Instagramu, "Mislim, što si on točno umišlja?" pa stavljaš sve te storyje za njega, tako da on može vidjeti kako imaš uzbudljiv i ispunjen život. Jedeš ružičaste kolače i maziš francuske buldoge, jako si duhovita, boriš se za prava Afroamerikanaca i nikada nisi nesretna ni ružna. Daješ mu sve te informacije u nadi da će on jednog petka oko dva ujutro napokon stisnuti vatricu.
Već znaš sve o njemu i znaš da ste savršeni jedno za drugo, oprostila si mu i to što je '97. bio četvrti na natjecanju iz plivanja i onu fotku sa Žujom s maturalca u sedmom osnovne. Njegova je bivša neka basic bitch influencerica koja živi u bež vestama i kojoj savršeno nalakirani nokti na svakoj trećoj fotki slučajno upadnu između Chanel parfema i Dior sunčanih naočala, ali ne brineš se zbog toga, ti ćeš ga osvojiti svojim šarmom i autentičnošću, svojim umjetničkim fotografijama neba i onima na kojima se ne vidiš baš najbolje.
Mama i tata nisu imali mobitele, živjeli su u blaženom neznanju. Mogli su beskonačno sanjariti jedno o drugome, idealizirati se međusobno bez pomoći Instagram filtera, mašta je bila presudna, kao i stvarni susreti, daleko od izvještačena oka kamere. Mama se nije morala bojati da će je usred noći probuditi slika nečijeg dlakavog spolovila, a tata se nije bojao vlastite hrabrosti nakon treće čaše Chardonnaya. Ljudi su se nakon burnih noći budili samo mamurni, a ne mamurni i u strahu od manjka samokontrole - nije bilo onog osjećaja kada se u pola sedam ujutro probudite s mobitelom u jednoj i zgužvanim plavim škarniclom u drugoj ruci i shvatite da ste taman negdje između izuvanja cipela i spavanja napisali onu poruku u kojoj ste iz sebe izbacili sve svoje najdublje osjećaje i poslali je onoj osobi koja vam već dva dana nije pogledala story. Nije bilo ni onog osjećaja nakon te spoznaje kada više niste sigurni povraća li vam se od lisnatog s hrenovkom iz noćne pekare ili od vlastitih postupaka - u svakom slučaju bacate mobitel što dalje od sebe i mrzite se još neko vrijeme.
Bez mobitela nema ni drunk textanja. Možda su oni najhrabriji visili u telefonskim govornicama oko tri ujutro i posuđivali dinare od prijatelja i slučajnih prolaznika samo da obave taj opasni poziv, ali su uvijek mogli poklopiti na vrijeme i biti sigurni da ih broj telefona neće razotkriti. Bez obzira na broj promila u krvi, zamislite samo hrabrost koja vam je potrebna da nekoga pozovete van preko telefona. Ako ništa, tada ste barem znali da se nekome zaista sviđate. Danas više nitko ne priča na telefon jer se naša generacija kronično boji telefonskih poziva. Ljudi su jedno vrijeme čak i pričali na telefone i mobitele, a zatim su prestali i mobiteli su odjednom preuzeli neku drugu funkciju, postali su produžeci naših tijela i umova: danas se (mobilnim) telefonom voli, vara, sluša i jede.
I sada zamislite život u svijetu u kojem nema mobitela, svijet u kojem nitko ne strahuje od pijanih poruka, nema razgovora u svijetu emotikona i gifova, nema skrivanja iza memeova i slika slatkih životinjica, prepušteni ste sami sebi, znoje vam se dlanovi dok razmišljate o čemu biste uopće mogli pričati s osobom s kojom se prvi put nalazite i o kojoj ne znate ništa osim da ponekad nosi plave pulovere i živi blizu groblja. Upoznali ste se preko zajedničkih prijatelja ili na nekom tulumu, morali ste skupiti hrabrost i nasmiješiti se, niste mogli prije toga provjeriti njezin glazbeni ukus na Facebooku, bili ste osuđeni na stravično ovdje i sada. Morali ste biti brzi u odgovorima, niste mogli nekoga ignorirati tri sata, razvlačiti isti razgovor tjednima, morali ste biti prisutni, barem s druge strane telefonske slušalice.
Danas živimo u svijetu neograničenih mogućnosti - u sigurnosti svoja četiri zida listamo kroz lijepe slike i zube i naslonjače i žene i muškarce na Tinderu koji se penju na planine, pripremaju sushi, sviraju gitaru, meditiraju u Indiji i čitaju Heideggera. Čak i kada pronađemo nekoga tko nam se sviđa i dalje nam se čini kao da imamo još prostora za rast i razvoj. Odgojeni smo u društvu koje stavlja potrebe pojedinaca na prvo mjesto, svi ti govore da si najvažniji, da moraš misliti na sebe, živjeti svoj život, da možeš više i bolje i da je sve ostvarivo. Stoga ni ne čudi što u toj ja, ja, ja kulturi ljudi često odustanu odmah na prvoj prepreci, uvjereni da ih iza ugla čeka savršena osoba koja će ispuniti sve njihove želje i potrebe. Kultura nas odmalena šopa slikama lijepe i slatke ljubavi, ljubav je nešto što u našem društvu ima oblik, ljubav je ružičasta i miriše po vaniliji i šumskim jagodama.
Ako je za vjerovati Kolindi, prije na ovim prostorima nije bilo baš previše izbora u svijetu jogurta - ljudi su kupovali ono što se nalazilo na policama i bili su više-manje zadovoljni. Mama i tata su se upoznali na nekoj zabavi, svidjeli su se jedno drugome i nisu se previše preispitivali, mama se nije tjednima bojala postaviti tati ono stravično pitanje koje straši svakog drugog milenijalca našeg doba: "Jesmo li i službeno zajedno?" Danas pod krinkom izbora strahujemo od odlaska u kupnju, u moru jogurta ponekad nam dođe da ga uopće ni ne kupimo, a onda kada i pronađemo neki koji nam se sviđa ne možemo si pomoći, a da ne pomislimo na sve one druge jogurte koji nam se svakog jutra smiješe s polica u trgovinama - što ako je neki od njih bolji od našeg jogurta?
------
Mama i tata su podijelili sladoled od jagode i zaljubili se. Mamu je živciralo to što on često jede ispred televizora i puši previše cigareta, ali se morala usredotočiti na ono pozitivno jer nije mogla tako lako pobjeći od sebe i svog životnog prostora. Manje su se svađali oko izbora filma jer su gledali ono što je bilo dostupno u videoteci ili u kinu, više su se šetali, a tijekom svađa dramatično su jedan drugome poklapali slušalicu. Jednom su i prekinuli, tata je tada zagrlio bunar ispred mamine kuće i plakao, a ona mu je oprostila jer je izgledao kao netko tko ju zaista voli. Prekidi su prije bili puno jasniji, a nakon prekida se nije trebalo previše brinuti oko toga hoće li nam njihove fotografije na kojima iskorištavaju život do maksimuma i izvrsno se zabavljaju iskočiti na feedu. Bilo je lakše zaboraviti na njih kada ti uvid u njihov život nije bio nadohvat ruke.
Dejtanje je teško, mama i tata su se rastali, nije ih spasio ni sladoled od jagode. Ne znam za vas, ali ja sam ipak na strani našeg doba jer, ako ništa, barem više ne moram strahovati od toga da će mi se nečiji tata javiti na telefon.
