Hladna osveta

Je li ignoriranje krik boli ili legitimna gesta samoobrane?

04. listopad 2020.
Fotografija: iStock
Srđan Sandić
Srđan Sandić

Ignoriranje (ni)je indiferentnost, ali što je i kada se koristimo tim alatom? I zašto toliko boli?

Jeste li ikada ignorirali nekoga? Kako ste se tada osjećali? Ignorirali ste kada vam je te osobe bilo previše? Tog odnosa? Kada ste imali osjećaj da ste "sve rekli"? Ili kada su bile prijeđene sve "mjere" koje ste mogli poduzeti da iskomunicirate kako niste zainteresirani?

Zamislimo da govorimo o ljubavnim odnosima, o wannabe romansama, o odnosima koji "apliciraju" na to mjesto "svetosti" - mjesto ljubavi. Sjećate li se te geste, te unutarnje odluke da završavate i slobodno možemo reći "ovršavate" odnos? Mnogim ljudima (a i mnogim mojim prijateljima) se dogodilo to iskustvo i ono je – po njihovom svjedočenju, bilo iznimno bolno.

Zašto? Znate one pseudo-narodne poslovice koje često čujete – poput "ignoriranje najviše boli, nema ti goreg od toga", a onda još dodaju nešto poput: "Onaj tko ignorira želi povrijediti".  Valja tu nadodati i to da: povrijeđeni uglavnom želi povrijediti. Ignoriranje je osveta i mehanizam samozaštite. Ignoriranje je odgovor, poruka i opomena. Ono djeluje kao ultimativna civilizacijska gesta i kao najpodlija od mogućih reakcija – u svojoj suštini duboko malograđanska, ako se možemo dogovoriti što mislimo da to znači. Ono je često reakcija pasivne agresije i vrlo moćno sredstvo manipulacije. Istina je i da nas se ignorira zbog toga što smo prešli određene granice ili smo sami bili ignorantni spram tuđih osjećaja i ponašanja. Tada je opravdano.

Ignoriranje je, ne zaboravimo, stav i sredstvo moći. Ono nameće svoja pravila igre koja vi ne morate slijediti. To ne znači da ćete postati agresivni ili povratno ignorantni – to znači da možete (i trebate!) izaći iz kruga te agresije. Ignoriranje proizvodi bol s kojom se nekada ne znamo nositi – ali nemojte zaboraviti da ona nije indiferentnost. Ljudi ignoriraju onda kada osjećaju, kada osjećaju snažno i to ne mogu artikulirati. Ne tješim ni sebe ni vas – samo prepričavam ono što znanost zna. Ljudi su ujedno u stanju ignorirati kada ih asocirate na određene užase koje su ostavili iza sebe. Indiferentni smo, ne zaboravimo, onda kada ne osjećamo ništa posebno. Kada uspijemo zadržati coolness jer nam naprosto nije stalo.

Ignoriranje, koliko god da je tiho – zapravo je krik koji mnogi ne žele uzeti u obzir. Nemaju snage. Volje. Hrabrosti. I nije važno – sve se može i mora preživjeti, a pogotovo ovakve geste. Kao i svako drugo kolumnističko obraćanje i ova kolumna je pisana sebi, pa tako i ja – evo – objašnjavam sebi da je o.k. što nisam dobio adekvatan feedback onda kada sam mislio da mi je potreban.