Šokantne brojke dolaze ovih dana iz Ministarstva unutarnjih poslova, a iako se na prvi pogled ne tiču koronavirusa, s njim itekako imaju veze. Naime, broj nasilnih zločina vidljivo je povećan u odnosu na prošlu godinu. Tako je broj prijavljenih silovanja ove godine 95, dok je prošle godine bio 41, što je porast od čak 131,7 posto, a broj pokušaja silovanja porastao je također za dvostruko - ove godine ih je prijavljeno 13, a prošle godine 7. Povećan je i broj ubojstava - 22, za razliku od prošle godine kad ih je bilo 15.
Trenutni podaci MUP-a ne govore o detaljima kaznenih djela, no prijašnje statistike govore da su više od 90 posto žrtava silovanja žene. O tome zašto je broj seksualnih zločina porastao može se tek spekulirati jer podataka nemamo. Jedan od mogućih razloga je činjenica da od ove godine, nakon promjene Kaznenog zakona, više ne postoji djelo "spolni čin bez pristanka", nego se svaka takva radnja pred zakonom naziva silovanjem, što i jest, a tako ih definira i Europski sud za ljudska prava. Kazne za silovanje u Hrvatskoj su 3 do 10 godina, no praksa nam govori da se silovateljima gotovo nikad ne izriču najviše kazne. Ipak, treba naglasiti nekoliko stvari kad govorimo o zločinima silovanja.
Za početak, podaci Ženske sobe - Centra za žrtve seksualnog nasilja, otkrivaju da je tek 1 od 10 silovanja uopće prijavljeno, što znači da je situacija puno gora u stvarnom životu nego što nam to govore statistike. Također, u tom bi smislu veći broj prijavljenih zločina bio zapravo pozitivan znak - značilo bi to da se više žena nego inače odvažilo prijaviti silovatelja, što znači da ima povjerenje u sustav i institucije koje su ovdje da je zaštite.
S time se slaže i Maja Mamula, koordinatorica Ženske sobe i dugogodišnja aktivistkinja za ženska prava koja već desetljećima radi sa žrtvama te na uspostavljanju pravno-formalnog okvira.
"Procjena da je jedno na 10 silovanja prijavljeno još je i konzervativna. Prije da je riječ o 1 na 20. Razlozi su, naravno, strah od počinitelja, strah od osude obitelji i reakcija okoline, kao i nepovjerenje u institucije", kaže Mamula, koja se također slaže da je vjerojatno promjena Kaznenog zakona razlog povećanog broja prijavljenih silovanja i pokušaja silovanja.
"Kad bismo išli pogledati prošlogodišnje brojke te kad bismo zbrojili kaznena djela silovanja i spolnog odnosa bez pristanka, vjerojatno bismo došli do sličnog broja. Povećani broj ubojstava mogao bi također biti indikativan, ali trebalo bi pogledati detalje, odnosno kakvi su bili odnosi počinitelja i žrtve. Tako bismo vidjeli radi li se o obiteljskom nasilju koje je eskaliralo ili o nekim drugim razlozima", kaže Mamula.
A kako je pandemija koronavirusa mogla utjecati na veći broj kaznenih djela seksualnog i obiteljskog nasilja? Za razliku od uvriježenog mišljenja da su silovatelji nepoznati ljudi koji iskaču iz mraka, stvarnost je takva da ih žrtve najčešće poznaju; bilo da se radi o partnerima, prijateljima ili poznanicima. Ponavlja se cijelo vrijeme i "mit o silovanju", gdje se podrazumijeva da je počinitelj upravo takav, nepoznat, a žrtva je sasvim svjesna situacije, reagira "ispravno", odnosno opire se verbalno i fizički, nije pod utjecajem alkohola, skromno je obučena i istog trenutka ide prijaviti zločin. U stvarnosti, to se događa iznimno rijetko. Neke žene u tim se trenucima "paraliziraju" od straha, ne mogu se obraniti, a kasnije čekaju s prijavom zbog srama i straha. Upravo zbog nepovjerenja institucija, ponovne traumatizacije kroz koju žrtva prolazi u policijskom i pravosudnom sustavu te osuđivanja javnosti, tek 1 od 10 (ili više) žrtava prijavit će silovanje.
Sve ovo navedeno naziva se "kultura silovanja"; svaki put kad vidite komentare ispod tekstova o silovanju koji govore o tome kako je žrtva to "sama tražila", kako je "zaslužila", kako "laže da bi uništila dobrom dečku život" i slično - sve to je poticanje kulture silovanja, kao i institucionalna nepravda koja se događa žrtvama. Slično se događa i s obiteljskim nasiljem, u kojem se osuđuje žrtvu jer "nije otišla", više nego nasilnika koji godinama zlostavlja.
Kad je u Hrvatskoj u ožujku uvedeno ograničeno kretanje zbog koronavirusa, mnoge su žrtve obiteljskog nasilja ostale doslovno zaključane u četiri zida sa svojim zlostavljačima, a manji broj prijavljenih slučajeva nikako ne znači da je broj zlostavljanja pao, kako je upozorila pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, nego da je manji broj žrtava prijavio nasilje jer naprosto ne mogu nigdje pobjeći. Prošle je godine u Hrvatskoj ubijeno 13 žena, a počinitelji su najčešće - u 11 slučajeva - bivši ili sadašnji intimni partneri. Ove godine imamo slučajeve ubijene žene iz Vinkovaca, iz Međimurja te ubijene dvije maloljetne djevojke, čije su smrti također povezane s poznatim zlostavljačima.
"Vjerujem da je broj prijavljenih silovanja rezultat prvenstveno promjena Kaznenog zakona, jer iako ima smisla da je povećan broj kaznenih djela tijekom karantene, nema logike da bi se povećao broj prijavljivanja istih. Mi već godinama nemamo drastično povećanje broja prijavljivanja. No, u tom kontekstu, treba vidjeti kakva je situacija s brojem kaznenih djela seksualnog iskorištavanja maloljetnika. Ako je i on povećan, tu bismo već mogli početi govoriti o promjeni, odnosno senzibilizaciji sustava prema ovakvom tipu nasilja", zaključila je Maja Mamula, dodajući da bi to bilo dobro jer bi to značilo da sve više žrtava prijavljuje takvo nasilje.
Nažalost, takvi podaci u MUP-u trenutno nisu dostupni za ovo razdoblje; jedino što znamo je da su kaznena djela usmjerena prema maloljetnicima u porastu - u prvih sedam mjeseci ove godine bilo ih je 4303, a prošle godine u istom razdoblju 3806.
Prava će analiza biti moguća kad se objave svi podaci za ovu godinu te ćemo tek tada moći procijeniti koji su razlozi za povećan broj prijava nasilnih kaznenih djela kojima su žrtve uglavnom žene i djeca. Dotad je važno upozoravati na propuste sustava koji često iznevjeri žrtve te im tako produbljuje osjećaj nesigurnosti, što uglavnom dovodi do toga da se zločini ne prijavljuju, sve dok ne eskaliraju.
