Čim je svijet pogledao prvu epizodu dugoočekivane serije "And Just Like That…" krenuli su komentari na društvenim mrežama u kojima se sadržaj serije kritizira kao previše “woke”. U prijevodu, mnogima (muškarcima) je smetalo to što se svijet u novom "Seksu i gradu" više ne vrti isključivo oko njih, iako ih je, podsjetimo se, smetalo to što su objektivizirani u originalnoj seriji. U novim nastavcima producenti su odlučili inzistirati na prikazivanju “grada” - tog metaforičkog mističnog mjesta kojeg je New York u ovoj inačici samo materijalizacija, a koje je zapravo prostor, pa i onaj virtualni, urbanog života - kakav on zaista jest: prepun samoodređivanja, koje je nekad bilo u ormaru, ili na nekim drugim mjestima koja nisu prime time TV.
Tu je djevojka u invalidskim kolicima koja upada u ljubavnu svađu s bivšim ljubavnikom biseksualcem, tu je Miranda koja postaje lezbijka (zove li se žena koja je u seksualnom odnosu s nebinarnom osobom uopće tako?), tu je nebinarna osoba koja inzistira na zamjenicama “oni”, tu je biološka kći princeze Charlotte koja se ne osjeća kao Rose nego kao Rock, dječak, o čemu roditelje hladnokrvno i nepopustljivo obavijesti inkluzivna škola.
Tu je širok spektar različitosti, koji sve više penetrira u televizijski sadržaj, što zna izazvati i ironične šale u mojoj okolini, poput: “Odbijam gledati film ako glavna junakinja nije lezbijka” i “Pitam se tko je gay u ovoj priči”. Pročitala sam i da jednom muškarcu, poznatom hrvatskom novinaru, nije jasno zašto se u svaku seriju po novom baš mora uključiti netko iz LGTB+ spektra. Ne smeta to njega per se, već jer “nije dobro scenaristički objašnjeno”. Mene uvijek smeta kad nešto u scenariju nije dovoljno dobro objašnjeno, a među tim slučajevima često se nalazi sudbina ženskih likova, vječno glatke noge i intimna područja glavnih junakinja, savršene frizure koje tijekom noći samo postaju opranije i urednije, ljubavne veze i seks čije savršene nijanse nikad nećemo imati priliku doživjeti u stvarnom životu, porodi koji se odvijaju u montažnim sekvencama bez pucanja utrobe i strukovi glumica koji prkose zakonima biologije i fizike.
Naravno da moramo biti svjesni da je LGTB+ zajednica mnogim autorima današnjice prilično neistražena sfera. Dugo su bili skrivani, potiskivani, marginalizirani, i istina je da se sada, u “woke” vremenu, stječe dojam da su, nekim producentskim dekretom, dodani u sadržaj kao raspelo u svjetovnu učionicu osnovne škole - bez ikakvog objašnjenja, a bogami i razloga. Tome je tako jer autori ne znaju kako pristupiti tinejdžerskom coming outu - kako bi i znali, kad se kod nas još uvijek takvo što smatra najgorom obiteljskom kletvom. No, nisam primijetila da je publiku silno uzrujavala nemuštost kojom su pisane junakinje svih ovih slavnih desetljeća televizije i filma. Dobar scenarij se uvijek isticao. Zašto bi nas onda smetalo što je loše napisan nebinarni karakter? Iz poštovanja prema margini koju zaslužuje? Čisto sumnjam. Smeta nas jer smatramo - mi u poziciji privilegije - da za likove koji i u stvarnom životu moraju izboriti svoju poziciju pod suncem dodatnim objašnjavanjem svojih životnih odabira (“Jesi li stvarno baš morala odrezati sise? Nisi li samo mogla biti čudna tetka lezba kratke kose?”) treba postojati posebno dobro objašnjenje. Nije tako. Svi likovi iz "And Just Like That" postoje. Nisu izmišljeni. Nisu pretjerani. Kudos producentima što su, kao i prije 25 godina, dovoljno progresivni da ne popuste očekivanjima konvencionalne publike. Mi se možemo sramiti što sudjelujemo u tim očekivanjima. Ne ubija scenarije previše woke sadržaja. Ako ih nešto ubija, to je činjenica da su loši scenariji i da - samo radi toga - moraju umrijeti.
