Već dugo, gotovo cijelo desetljeće, traje debata o tome je li žanr romantične komedije mrtav. Hrvati su do današnjeg dana uspjeli snimiti jednu ("Sonja i bik"), a Hollywood je odavno organizirao sprovod. Ostatke žanra koji nam znaju servirati samo su "obrok na raskošnim karminama", a tako i izgledaju: preproducirano, preraskošno, presavršeno, preslatko, a sve garnirano okusom smrti.
Mnoge moje prijateljice, ljubiteljice nekadašnjeg žanra koji nas je oblikovao ("Kada je Harry sreo Sally", "Ja u ljubav vjerujem", "Zapravo ljubav", "Četiri vjenčanja i sprovod", "Moj najbolji prijatelj se ženi"), zgroženo su odustale nakon samo 20 minuta novog romantičnog uratka na Netflixu "Tvoje mjesto ili moje", u kojem glavne uloge igraju Ashton Kutcher i Reese Witherspoon. Ja se nisam toliko šokirala ispraznošću ovog filma, niti me uvrijedilo što se autori nisu malo više potrudili oko - pa, ičega - jer se još uvijek oporavljam od mnogo težeg udarca koji mi je zadao sličan pokušaj muženja stare umiruće rom-com krave: "Karta za raj", s glumcima koji su doista bili kraljica i kralj žanra: Julijom Roberts i Georgeom Clooneyjem.
Taj užas od pokušaja i ta vrsta sramoćenja omiljenog nam velikana Hollywooda i žene koja je jedna od najvećih ikona današnjice doista je bio težak udarac ispod pojasa. Na tren mi se tada učinilo da je najbolje da više uopće ne prčkamo po ideji ekranizacije ljubavnih priča, jer su se scenaristi, iz nekog gotovo neobjašnjivog razloga, sveli na spajanje starih ljubavnika koji nikad nisu bili jedno za drugo. Zar je moguće da kreativni mozgovi tog kalibra ne razumiju da inzistiranjem na jednoj sudbonosnoj ljubavi i paru koji to ne vidi 20 godina (umjesto čega živi nesretno) iritiraju apsolutno sve gledateljice i gledatelje koji ne žive u skladnom braku četrdeset godina i žele od sadržaja nešto više od Hallmark čestitke za Valentinovo?
Pustimo sad to što je sama ideja da postoji samo jedna osoba na svijetu koja nas može razumjeti i upotpuniti dozlaboga toksična. Naime, svi smo spremni progutati tu vrstu iluzije ako je dobro napisana i snimljena; uostalom, gregarna smo bića, i više-manje nam je cilj funkcionalna monogamna dugotrajna veza u kojoj ćemo biti voljeni i sretni. Pa što je onda toliko loše u tome da se o takvoj piše? Ideja da je to jedino što može usrećiti dvoje uspješnih ljudi, kao što su Debbie i Peter. Naravno, ovaj film ima mnogo više mana od te ključne koja postaje glavni kamen spoticanja cijeloj industriji. Činjenica da Witherspoon i Kutcher nemaju "k" od kemije dovodi nas koji smo izdržali pogledati cijeli uradak do gotovo fizičke reakcije kad se konačno na kraju filma i poljube. To djeluje toliko pogrešno da će vam, ako se ipak odlučite pogledati film, garantirano biti neugodno.
Srećom, kao par su zapravo samo u tom kratkom trenutku u istom gradu, no to autore nije spriječilo da ih stavljaju u isti kadar gotovo tijekom trajanja cijelog filma. To rješenje je čak zanimljivo, jer se poigrava današnjim načinom života i navikama. Posve je logično gledati dvoje ljudi na video pozivu tijekom kupanja u kadi i posve je moguće izdržati cijeli film kroz pozive, poruke i FaceTime. No posve je nemoguće izdržati film prepun općih mjesta kao što su sredovječna "helikopter majka" koja se odijeva u demode traper jaknu i ne zna ispijati cool koktel, a izgleda kao Reese Witherspoon. Ili, uspješan frajer koji se ne može vezati ni za koga iako je zapravo bogomdani talent za ni više ni manje nego pisanje i u svojoj nikad korištenoj pećnici drži novi veliki američki roman. Nedostatak slojeva kod karaktera pokazuje, ne toliko činjenicu da je žanr nepoželjan (štoviše, broj pregleda i visoko trending mjesto govore drugačije), već da su autori lijeni. Da, određene linije radnje su i u omiljenom nam "Zapravo ljubav" zaista loše ostarjele, ali prisjetimo se samo genijalnosti side kick karaktera u "Ja u ljubav vjerujem".
Romantične komedije današnjice trebale bi izgledati više poput odličnih melodrama "Djeca su dobro" ili "Juno". To nipošto ne znači pokoravanje woke kulturi, već prepoznavanje potrebe da su priče koje se prepoznaju kao vrijedne ekranizacije doista o nama koji postojimo, ili nekoj romantičnoj verziji nas, a ne o ofrlje i bez strasti napisanim karakterima koje će "Julia ili Reese izvući". Publici nije dosadila ljubav, ali je ideja romantične ljubavi, hvala Bogu, približena stvarnim standardima, koji su kompleksniji, da, ali time mogu biti i mnogo zanimljiviji.
Film "Tvoje mjesto ili moje" nažalost, djeluje samo kao - loš film, bez osjećaja za zahtjevnu publiku novih platformi, bez ikakve dubine. Ako ste i dalje nakon ovog teksta uopće željni prekrasne ljubavne priče, preporučujem treću epizodu apokaliptične serije "The Last Of Us". I tamo je prikazana staromodna ljubav, prepuna stereotipnog ponašanja u koje svi upadamo, ali bez uvreda dobrom ukusu kao što je to učinjeno ovdje gdje u posljednjem kadru filma Witherspoon u rukama drži šalicu čaja dok zaljubljeno gleda u svog sina, alergičnog ali talentiranog hokejaša. Reese, od tebe smo kao uspješne žene u industriji, ipak očekivale više, nego da pristaneš da ti najbolju prijateljicu igra pripadnica neke rasne manjine. Što se Kutchera tiče, voljela bih da se prisjetimo zašto se bavi glumom, i to hitno. Što se romantične komedije tiče, i dalje vjerujem u oživljavanje. Nazovite me slobodno posljednjom romantičarkom.
