Jedna od rodnih predrasuda, a u kojoj čak i leži zrno istine, ta je da su žene sklonije i bolje u multitaskingu od muškaraca. Kad pomislimo na tu riječ, slične nam slike zaokupe um. Vidimo ženu koja jednom rukom odgovara na mail, drugom pirja povrće, paralelno joj je upaljen podcast koji je prijateljici obećala da će poslušati, a u glavi slaže popis za kupovinu. Na poslu sređuje ugovore u jednom, a kupuje avionske karte u drugom otvorenom prozoru. Na putu do ureda staje obaviti poštu, banku i Finu, sve u jednom cugu. I kako stara narodna poslovica kaže - zrno po zrno, pogača, kamen po kamen, palača - a tjedan po tjedan, burnout s trajnim posljedicama.
Kada prvi put primijetimo simptome koji će eventualno odvesti do burnouta, ne primijetimo ih kao signale, već ih tretiramo kao priliku (ili izgovor) da budemo ljuti na sebe. Kad nam jednoga dana opadne koncentracija ili smo po vlastitim kriterijima prespori, ljuti smo na sebe. Zamjeramo si to. "Opet si podbacila", kažemo si. "I kad to sad misliš stići?"
Rješenje na kojem bismo, umjesto da se hvalimo svojim vještinama multitaskinga, kolektivno trebali poraditi je rasterećenje upravo te odgovornosti. Ključno je sakriti od svijeta koliko toga možeš, i neke od svojih vrlina i sposobnosti sačuvati samo za sebe i vlastite potrebe. Da detaljnije oslikam što točno mislim, podijelit ću svoje osobno, poprilično neugodno iskustvo. Kad sam tijekom jedne od sezona radila studentski posao na plaži u jednom ugostiteljskom objektu, dogodila se ogromna poplava i poprilično oštetila isti taj objekt. Na posao smo se bacile nas tri - dvije spremačice i ja, prodavačica sladoleda. Od konobara nitko nije uskočio u pomoć. Samo je jedan od njih podijelio sa mnom svoj životni moto, a to je da ne treba raditi ono za što nisi plaćen, jer nitko te neće nagraditi za to što si se dodatno potrudio, samo će se idući put od tebe očekivati više.
Naravno, taj konobar je postupio izrazito bahato, neetično i ne baš pretjerano ljudski pustivši nas da same obavljamo posao za petero i, naravno, nije poanta opteretiti druge da bi se olakšalo sebi. Ali kad bismo njegov stav doživjeli malo ozbiljnije i koji put se u životu zapitali je li nešto što smo si nametnuli zaista naša odgovornost i je li baš prijeko potrebno da se to učini odmah i sad, možda bismo se i mogli fokusirati na takozvani monotasking.
Multitasking skriva se i u malim stvarima. Primjerice, ako se na mailove odgovara kronološki umjesto da ih se sistematizira po temi, mozak se prebacuje iz jednog seta obaveza u drugi, sve da bi se kasnije vratio u onaj prvi, i pritom vrlo često zaboravio nešto bitno. Još banalniji primjer: ako na popisu za kupovinu imamo 20 namirnica i jednu higijensku potrepštinu, vrlo ćemo često zaboraviti tu jednu, jer nam je mozak jednostavno fokusiran na namirnice, kojih je količinski više. I baš nam tim signalima mozak poručuje da ne želi multitaskati - da mu se jednostavno ne da. Da nije za to predodređen. Da će puknuti pod pritiskom.
Istraživanja pokazuju da se najučinkovitiji rezultati postižu ako se na jedan konkretan zadatak fokusiramo 25 minuta. Uzmimo kuhanje kao primjer. Ako 25 minuta posvetimo isključivo kuhanju, ništa neće zagoriti, stignemo se kvalitetno posvetiti različitim etapama i možemo oprati lonac ili zdjelu čim s njome završimo. Ako se, dok kuhamo, dopisujemo s prijateljicom ili odgovaramo na mailove, postoji izvjesna šansa da će nešto zagoriti, da ćemo nešto morati raditi ispočetka ili da ćemo provesti skroz novih 25 minuta perući posuđe nakon završetka perioda predviđenog za kuhanje.
Potrebno je osvijestiti segmente jednadžbe o uspjehu, a koja glasi: uspjeh = iskustvo - očekivanja. To znači da iskustvo mora biti veće od očekivanja, ako želimo da ukupan rezultat bude pozitivan - da očekivanja treba modificirati, uklopiti u trenutnu situaciju i učiniti ih prije svega realnima, a onda i dosežnima. Sa sobom nosite bilježnicu ili imajte pripremljenu aplikaciju za bilješke kako biste svaku, makar i najsitniju obavezu zapisali, jer vam se tako sigurno neće izgubiti u mislima. Odredite jedan dan za jednu stvar - i opustite se promatrajući kako svijet ne propada samo zato što ste ostali jedan sat dulje spavati. Pritom nemojte baš pustiti druge da obavljaju posao koji zahtijeva timski rad, ali nemojte ni bježati od ideje da je nekad dobro staviti sebe na prvo mjesto. I danas-sutra, kad budete u društvu, hvalite se svojim sposobnostima monotaskinga. Svi će vam zavidjeti.
