Koji od ova dva scenarija vam je poznatiji? Osoba A živi svoj život bez očekivanja: zna da se planovi uvijek mogu izjaloviti, pa onda niti ne planira; duboko u sebi ne vjeruje da zaslužuje bolji posao od onog koji ima, pa niti ne provjerava oglase; stava je da unapređenje dobivaju samo ljudi koji imaju vezu, pa ni ne spominje da je zanimaju pozicije s više odgovornosti. U odnosu s drugim ljudima osjeća kao da ne dobiva koliko daje, tvrdi da su ljudi sebični i sjeća se trenutaka kad je nekog trebala, a te osobe nije bilo. Duboko u sebi misli da nitko ne može razumjeti što njoj treba i da joj to drugi ne mogu pružiti – ipak smo u svijetu u kojem vrijedi pravilo svatko sam za sebe – što su sve vrlo dobri razlozi da nikad niti ne pita za pomoć niti podršku.
Osoba B ima visoka očekivanja od svojeg života: voli planirati u skladu sa svojim raspoloženjem i pobrine se da se ono što je zamislila i ostvari. Zna da zaslužuje bolji posao, pa zato mjesecima traži po oglasima ne bi li pronašla poziciju za koju zna da je kvalificirana, a kad osjeti da je spremna za posao s više odgovornosti, jasno i glasno to kaže svojim nadređenima. U odnosu s drugim ljudima osjeća reciprocitet, vjeruje da će ljudi biti tu za nju onda kad joj to treba, i zato direktno traži kad joj je potrebno da je netko sasluša ili samo zagrli. Zna da je svijet pun dobrih ljudi i svakodnevno vidi dokaze kako su ljudi uvijek skloni pomoći.
U kojem se od ovih dvaju opisa pronalazite?
Je li vam se ikad dogodilo da priželjkujete da vas prijatelji iznenade za rođendan i odvedu na neko posebno mjesto, na kojem će vas dočekati još bliskih ljudi i s vama proslaviti vaš dan? Godine prolaze, svoje rođendane slavite na sve druge načine, ali nikako da dobijete ono što želite. Kako bi bilo kad biste to jednostavno zatražili? "Hej, znaš što sam cijeli život htjela? Neku vrstu iznenađenja za rođendan. Htjela bih da se okupe moji bliski prijatelji i provedu dan sa mnom." Što mislite da bi se dogodilo?
Nekima od vas to zvuči kao odlična ideja i pitate se kako se toga niste prije sjetili. A nekima se čini glupo jer "Kakvo je to iznenađenje, ako moram pitati?" Jedan dio u nama često očekuje da nam drugi čitaju misli i ispunjavaju potrebe, a da ih mi to ne moramo tražiti – taj dio je dječji dio nas, onaj dio koji se nije znao niti mogao izraziti, i koji je ovisio o tome hoće li primarni skrbnik primijetiti njegove potrebe ili ne, i hoće li ih ispuniti.
Jeste li ikad htjeli da vam partner donese cvijeće na dejt, ali mu nikad niste rekli jer želite da on sam od sebe vama poželi pokloniti cvijeće? "Koja je poanta ako ga ja sama moram to zamoliti?" Niste jedini, puno nas je koji mislimo da je glupo tražiti ono što želimo, kao da duboko u sebi ni ne mislimo da smijemo željeti. Kao da je naša želja nevažna ako naš partner ne želi to isto. Pa što i da on nikad ne poželi nama spontano kupiti cvijeće? Sigurno je da će se češće sjetiti to napraviti ako jasno izrazimo da bismo to htjeli, i kad vidi našu pozitivnu reakciju kad to cvijeće primamo u ruke. Kada šutimo i čekamo da druga osoba to shvati sama od sebe, uskraćujemo si tu potvrdu – da ćemo dobiti ono što želimo.
Kad odrastamo u okruženju u kojem se željeti nešto više od onoga što imaš opisuje kao razmaženo, neumjesno i nezahvalno, učimo da ne smijemo željeti. Također, kad naša iskustva iz djetinjstva govore o trenucima u kojima nismo dobili ono što smo željeli ili trebali, sa svakim odbijanjem i ignoriranjem učilo nas se da sve manje i manje izražavamo svoje potrebe i želje. Kako da želim i kažem da želim, ako znam da to neću dobiti?
Stvar je u tome da je taj osjećaj lažan. Osjećaj da nećemo dobiti što želimo je davno sjećanje našeg unutarnjeg djeteta, emocionalna istina koja više nije istina. Unutarnje dijete razvilo je averziju prema svojim željama, stvorilo je osjećaj gađenja prema dijelu sebe koji traži. Svatko od nas u nekom trenu se osjećao kao da traži previše, kao da komplicira, “izvolijeva”, naučili smo da ne zaslužujemo. Sad kad smo izašli iz faze ovisnosti o drugima – normalnog dijela života kada smo se morali osloniti na druge ne samo da nam ispune potrebe, nego i kao na kompas koji nas uči koje su naše potrebe u redu, a koje nisu – sada je vrijeme da osvijestimo da se mi sami moramo brinuti za ono što nam treba i što želimo.
Da bismo zadovoljili svoje potrebe i želje, potrebne su dvije promjene: važno je početi vjerovati u to da zaslužujemo dobiti ono što želimo i naučiti to zatražiti, jasno i glasno.
Prvi dio uključuje unutarnji rad i unutarnji proces, a u tome nam ne može pomoći nitko ako mi sami nismo voljni uvidjeti i najprije osjetiti koliko dugo živimo u krivom uvjerenju da su naše želje previše, nelogične, dosadne ili komplicirane. Ovaj dio putovanja prema ostvarivanju naših želja sastoji se od osvještavanja onih trenutaka kada smo šutjeli, i izgubili trenutak u kojem nam se želja mogla ostvariti. Npr. subota navečer koju smo proveli sami jer nam je bilo glupo poslati poruku prijateljici s kojom smo se vidjeli večer prije i pozvati je na još jedno druženje. Ili period oporavka od operacije koljena koji provodimo sami jer se bojimo druge opteretiti i pitati za pomoć. Postoji mali milijun trenutaka u kojima ne izražavamo ni najmanju želju iz straha da će to drugog preplaviti ili da nam se želja neće ostvariti. Jednom kad to počnemo primjećivati, bit će nam jasno da je osjećaj straha jednak radilo se o malenoj ili velikoj želji.
Tada bi se trebalo podsjetiti da zaslužujemo cvijet, zaslužujemo da nas netko shvati ozbiljno, zaslužujemo da nas se podrži u našim ciljevima. Jednako kao što to zaslužuje četverogodišnje dijete, zaslužujemo i mi.
Drugi aspekt učenja da zatražimo sve što trebamo više straši jer uključuje ljude oko nas. Uključuje i dozu ranjivosti i prepuštanja – komunikaciju svojih želja drugima. Ono što može pomoći je spoznaja da kad drugima komuniciramo svoje želje, zapravo im radimo uslugu jer s njih mičemo teret pitanja koja se većina nas pita kad pokušavamo druge usrećiti: što bi htjeli, kako bi to htjeli, odgovara li im ovo ili ne. U trenutku kad izravno i jasno izrazimo da bismo htjeli primiti zagrljaj kad se rasplačemo, ili da bismo htjeli da nam kažu kako su ponosni na nas, ili da nas odvedu za vikend nekamo kao iznenađenje – pružamo drugima mogućnost da bez sumnje, bez preispitivanja, slobodno učine nešto za što sigurno znaju da će osobu do koje im je stalo učiniti sretnom. Možemo li im išta ljepše pokloniti?
Evu Feldman možete pratiti na Instagram profilu @toomucheva
