Ljubav je herojski čin. Postoji umijeće ljubavi. Ne vole nas ljudi koji nas zlostavljaju. Briga je tek sastojak ljubavi, ali ona sama nije dovoljna da bi se nešto definiralo kao ljubav. Rasa, klasa, rod – važan su dio diskursa o ljubavi. Sva društva ovoga svijeta u raznim je svojim istupima proglašavala antiintelektualnim društvima, pogotovo američko u kojemu je rođena, odrasla i živjela. U 69. godini života umrla je bell hooks (Gloria Jean Watkins), američka aktivistička legenda, intelektualka, teoretičarka, sveučilišna profesorica. Fokus njezina pisanja bila je intersekcionalnost rase, kapitalizma i roda, i ono što je opisala kao njihovu sposobnost da proizvedu i ovjekovječe sustave ugnjetavanja i klasne dominacije.
Objavila je više od 30 knjiga i brojne znanstvene članke, pojavljivala se u dokumentarnim filmovima i sudjelovala na javnim predavanjima. Njezin opus obilježio je interes za rasu, klasu, spol, umjetnost, povijest, seksualnost, masovne medije i feminizam, ali i ljubav. Godine 2014. osnovala je Bell hooks Institute na Berea Collegeu u Berei, državi Kentucky.
Mnogi su se svađali s njom i/ili osporavali njezinu ideju toga da briga nije ljubav. Uzbunila je duhove. Ljutili su se čitatelji i čitateljice (koji su možda mislili da je npr. njihova briga o nekomu/nečemu) ljubav po sebi, da je briga sinonim ljubavi.
Mnogima je teško prihvatiti (vjerovali ili ne) da nasilje nije ljubav (ponavljam!) pa bilo ono ˝odgojno˝, roditeljsko, ili nasilje iz "seksualne tzv. zaljubljene strasti”. Inzistirala je na kritičkom mišljenju koje je uvijek morala izdvajati od mržnje, raditi distinkciju u svojim javnim nastupima jer je, jasno, u kulturi kojoj živimo – kritika, za većinu ljudi, mjesto mržnje, a ne razvoja. Zašto? Zbog duboko usađenog antiintelektualnog sentimenta u našim kulturama.
Bila je svjesna da javnost voli izbjegavanje konflikta. Uviđala je što znači umanjivanje ili poništavanje neke misli na uštrb populističkog tona o snu, miru, i ljubavi na uštrb ozbiljne kritičke analize koju je svijetu ostavio veliki Martin Luther King.
Jasni su joj bili antifeministički (znala je reći i teroristički) elementi djelovanja i reprezentacije javne osobe Beyonce, kritizirala je i Oprah, Madonnu, Whitney Houston – više manje sve s istom argumentativnom artiljerijom.
Najveći napad na feminizam je, po njoj došao preko vizualnih medija koji su inaugurirali slike koje su kontra svega što feminizam (de facto, koji god) zagovara. Eksploatacija tijela – nerealni estetski standardi koji su predstavljeni kao „zdravi”, hiperseksualizacija ženskog tijela, infantilizacija, inzistiranje na mladosti kao vrhunaravnoj vrijednosti samo su neki od kontinuiranih problema koji nikada nisu doživjeli svoju medijsku (potrošačku) korekciju.
