Dženisa Pecotić je u svojoj dugoj karijeri obilježila mnoga filmska i kazališna djela. Kao kostimografkinja se formirala u suradnji s velikom Ikom Škomrlj. Njezina estetika oblikovala je odjevne reprezentacije mnogih institucija – od vojske, policije do ZET-a te vodećih hrvatskih hotela. Njezina nedavna izložba "Dženin kabinet čuda" (povodom 40 godina rada) u Galeriji Kranjčar u Zagrebu citira, posvećuje se i osvrće na mnoge autore i ideje koji su našoj umjetnici prolazili kroz život, a lista je impresivna: autoričina majka, Ika Škomrlj, Ivica Kunčević, Luj XIV, renesansa, barok, anđeli, reciklaža, pa možda čak i Balenciaga, a tu su i nezaobilazni modeli Joško Tešija i Zvona Vucković.
U vašem polju djelovanja postoji ili barem mora postojati nekakva ideja, odnos spram ideje lijepog. Kako se kod vas ta ideja razvijala, raspadala, gradila, propadala? Sve nam recite. Koliko ste puta tu ideju redefinirali?
- Vi govorite o Zeitgeistu. Neki ga stvaraju, neki ga slijede. Moja uloga je, htjela ja to ili ne – da ga stvaram. Utoliko sam, možda, u povlaštenom položaju – što ne mora uvijek biti točno. Ljepotu, kao takvu, najviše su oblikovali ljudi s margine. Danas se stvar stubokom mijenja. Na sreću, neću doživjeti tu veliku promjenu jer i nisam sretna s njom. To nije vezano s mojim godinama. Mene je moja ingeniozna mentorica, Ika Škomrlj, učila a mislim i da me naučila jednoj stvari – u svemu što mi nazivamo lijepim, mora postojati jedna doza ružnog kao kontrapunkt, da bi to lijepo uopće bilo prepoznatljivo. Nije dovoljno da lijepo bude samo lijepo, ono mora imati, uz ružnoću i svoj karakter. Mora imati prepoznatljivost i ono nešto zbog čega ćeš se s nekim posvađati. Ljepota je čak osjećaj. Osobno nastojim biti ona koja stvara ljepotu, ne ona koja ju slijedi. Odabrala sam takvu vrst posla, zanimanja i zvanja, unatoč razlici značenja.
Zanimljivo mi je vidjeti i misliti kostim danas jer imam osjećaj da se radi o bitno drugačijem tretmanu. Griješim li? Je li u drugom planu, u suvremenom kazalištu?
- Mislim da ste djelomično u pravu. Naime, kazališna predstava je jedan kompletan kazališni paket. Ako nešto u njemu strši, predstava ne valja. U suvremenom teatru imamo problem – rijetko tko ima dovoljno znanja i hrabrosti odgovoriti kostimografski na niz tih zahtjeva. Suvremen kostim nije moda, ali jest duh vremena. Da bi kostim bio dobar, moramo imati kreativne redatelje. On je ta hobotnica. Idealna verzija toga o čemu govorim je redatelj Bob Wilson. U svim segmentima života, nama nedostaje jako puno učitelja.
Kako ste kroz svoju karijeru mislili taj uvijek zanimljiv odnos estetike i etike. Estetike, kao produžene ruke politike?
- Jedna je to borba koja ne prestaje. Nema crte između. Oštrica je to noža okrenuta prema gore. Stalno si na toj oštrici. Danas smo ovisni o ukusu društvenih mreža što je meni potpuno zastrašujuće. Čini mi se da većina ljudi želi biti uniformirana. Ne podnose individualnost. Korona je mala beba za tu pošast. Individualac strašno trpi u našemu društvu.
Kostim u kazalištu je puno porozniji element od kostima na filmu. Je li to točno?
- Iznutra gledajući, kao stvarateljica, mislim sasvim drugačije. Najljepše je stvaranje nečega. Sva emocionalna stanja su uključena u te procese. Kada kostim izađe na scenu, ne kostim no glumac, pjevač, ili bilo koji drugi izvođač – on ga oživi, kostim postane živ. Kazalište je puno životnije, a film je završena priča. Film kada je gotov je uvijek isti, a kazalište je vječno živo. Svaka nova (ista) predstava je drugačija – kostim ovisi o stanju glumca. Moje dvije predstave koje sam radila uz Ajki (Ika Škomrlj) izvode se već trideset godina. I "Nikola Šubić Zrinski" i "Ero s onoga svijeta". Kostimi žive i kada ih se stavi u fundus. Nose DNK glumca, mnogih glumaca. Puno mojih ženskih kostima izvučeni su (iz predstave "Dama s kamelijama") i plešu u napuljskom teatru di San Carlo. Kazališni kostim ima tijek života sličan čovjekovom, dok filmski to nema.
Koje su to estetike s kojima ste se formirali, koje su vas odgajali? Umjetnici, praktičari koji su osvajali vašu maštu, vaše prostore imaginacije? Vaše umjetničke odluke?
- Moja Ajki. Ona me je podigla i spustila jer je takav čovjek bila. Ona je bila jedna od par najboljih kostimografa koje smo ikada imali. Osebujno biće. Moćna, rasna umjetnica. Imala je široki spektar interesa, čitala je. Moraš puno toga upijati da bi bio dostojan ovog posla, naime. Sljedeći u redu je Milko Šparemblek, nazvao me je prije dva dana baš. Imala sam veliku sreću raditi s tim čovjekom. Radili smo preko 10 predstava skupa. Veliki autoritet i takva eksplozija znanja! Čovjek ideje i realizacije!
