Govori li Tom Waits istinu kad pjeva "You can never hold back spring"? Prošla 2020. toliko je okrutno zašamarala Zagreb, da su stanovnici centra novu godinu i kraj zime dočekali sa strepnjom, u kutijama, selidbama, bjegovima, promjenama, traumama.
Martićeva je već dugo "drugi centar", alternativniji, manji, skriveniji. Odmaknut od špice sa svojim malim radnjama (kafićima, pekarama, cvjećarnicama, kafe barovima, restoranima, dizajnerskim dućanima, koncept storeovima) odgovor je šminkerskom krugu oko Cvjetnog. Ljudi ovdje piju kavu u parku, psi i djeca šeću jer se proljeće ipak ne može obuzdati.
Dok čekamo, iznenađenje sudbine, u redu za take out kavu, tulipane ili baguette, srećemo glumice, redatelje, izviđačice, novinarke, Zagreb koji između Malog Vatikana i drvenog Iblerovog nebodera slavi estetiku naslijeđa, arhitekture, dizajna, kreacije, i prkosi budućnosti u baby boomu, ne samo djece, nego i ideja.
Kad sam nosila bezbroj svojih kartonskih kutija, u kojima su zapečaćene uspomene poput: uokvirenog crteža potresa četverogodišnje djevojčice, dijelova koralja koje je ocean izbacio na jednom prekooceanskom putovanju kad je putovanje bilo podrazumijevano poput zraka koji smo udisali, uz strah od financijske nesigurnosti (prije nego što sam se prvi put u životu zaposlila!), cjelonoćni razgovori o noćnim morama, o tome zašto se (opet) selimo i optimizam šanse da će sivi kaput dobiti malo sunca u parkiću kraj spomenika Fra Grgi Martiću.
Sudbina je očito htjela da to novo it mikro mjesto u gradu postane moj dom te da prva jutra, uz prašinu koja se još nije slegla, zamiriše parfemom iz Garderobe. Martićeva (ni)je urbani mit, Martićeva je nada. Uz bezbrojne kave na klupicama u parku, kao da zagrebačko proljeće, buđenje mladosti i urbani dio stanovnika ipak imaju šanse.
