LIKOVI IZ SAMOIZOLACIJE: Jelena Slade-Šilović (36), mama, i Sofi (2)
MJESTO SAMOIZOLACIJE: zagrebački stan, 40 kvadrata, bez balkona, vrta, atraktivnog pogleda….
NAJVEĆI STRAH TIJEKOM SAMOIZOLACIJE: potres
NAJVEĆA UTJEHA: moja kći, kvalitetna hrana i čaša finog vina
Jelena Slade-Šilović, Beograđanka sa zagrebačkom adresom, za sebe kaže da je na prvom mjestu mama jedne vesele, zaigrane, radoznale Sofi koja će ovo ljeto napuniti tri godine, marketingašica je koja godinama radi na nekim od najvećih, najzabavnijih i najizazovnijim brendovima u regiji. Upoznale smo se virtualno, kad me pozvala da sudjelujem u jednoj od progresivnih reklamnih kampanja na kojima je radila i susrele tik pred pandemiju na tren, u Kavkazu. Kasnije se nisam mogla sjetiti jesmo li se prilikom tog kratkog susreta poljubile ili nismo, jesam li oprala ruke nakon što smo ih stisnule jedna drugoj i rekle: "Jelena, drago mi je, Jelena, drago mi je", ili sam odmah protrljala oko, nos ili usta. A te misli sam imala zato što mi je Jelena, javivši mi se nenadano na Instagramu, usred karantene, izolacije i tik nakon potresa, napisala: "Mi smo pozitivne". Bilo je to prvo vrijeme korone i fasciniralo me koliko je mirno otvorena prema činjenici da ima bolest koje se cijeli svijet u tom trenu bojao. Jelena će za sebe reći da je feministica, odmah nakon upoznavanja, i to je ta hrabrost koju posjeduje inherentno. Neće bježati od feminizma, ženske snage, odgovornosti. To je žena koja se zaljubila u Zagrebu, preselila, rodila kćer, rastala, i svejedno ostala u Hrvatskoj jer "ne može samo tako donijeti odluku da odvede Sofi daleko od oca". I tako je odabrala graditi i privatni i poslovni život u gradu koji "nije njezin", koji joj nije dom, sama, ali vedra i sigurna u svoje odluke, a tako je i prošla kroz samoizolaciju sa svojom dvogodišnjom curicom (također zaraženom): šareno, veselo, bez drame i patetike, uz puno ljubavi prema životu, puno slavljenja svega ženskog, i puno - hrabrosti.
Jelena, odmah ću krenuti u specifičnost našeg razgovora - bila si pozitivna na Covid-19, i ti i Sofi. Kako se to dogodilo, kako ste saznale, kako ste podnijele vijesti? Kakvi su vam bili simptomi? Oprosti, imam tisuću pitanja jer si ti prva i jedina osoba pozitivna na koronavirus koju poznajem…
- Imale smo jako blage simptome. Virus smo dobile kao suvenir sa skijanja, tako da smo odmah bile svjesne da smo u rizičnoj skupini i na vrijeme smo se izolirale i vrlo strogo se držale uputa karantene. Jedina stvar koja te čini sretnom kad čuješ da je nalaz pozitivan je činjenica da si se od starta zakukuljio i nisi bio šibica koja je rasplamsala zarazu. Da nije tako, bilo bi mi užasno nositi se s tim.
Ali, kako si preživjela samoizolaciju s malim djetetom? Meni je, primjerice, bilo dovoljno teško s djetetom 24 sata na dan, a nismo bile bolesne i mogle smo izaći iz kuće - premda samo u šetnju.
- Iskreno, iako je iznimno naporno – uživala sam u činjenici da imam puno više vremena koje mogu provesti s njom. Pronašle smo hrpu zajedničkih aktivnosti, divno se igrale. Ona ima nešto manje od tri godine i krasno je svakodnevno promatrati kako postaje svjesna svijeta oko sebe, zapanjujuće je kako joj se svakodnevno šire vokabular i vještine. S druge strane bila sam jako iziritirana činjenicom da nas se bombardira time da u izolaciji trebamo raditi na sebi, postići osobni progres, unutarnju harmoniju, i napraviti sve ono za što do sada nismo imali vremena. Vjerujem da su ovo vremena iz kojih je izaći neoštećen prioritet i jedina zadaća, svatko na svoj način, a dalje ćemo lako… Da, kad govorimo o majčinstvu, sudarila sam se i s vlastitim "odgojnim metodama". Promijenili smo i pravila, i jelovnik, i način gdje i kako se papa, počeli gledati crtiće, revidirali ritam spavanja… ali, preživjele smo. I koronu i jedna drugu!
Što ste tada radile?
- Kuhale, mijesile, pekle kolače, igrale se s plastelinom, crtale, bile kolegice, liječile igračke koje boluju od korone, slavile rođendane plišanaca, napravile lutkarsko kazalište doma u kojoj su odigrane sve bajke koje mama zna... Nismo još sredile ormare, ladice, detaljno počistile. Nismo stigle. Jako me veselio svakodnevni povratak kuhanju i to uz njeno sudjelovanje.
Jesi li išta spavala tih 15 dana ili si po noći paničarila oko bolesti?
- Ma, spavala sam. Provjeravala sam kroz noć diše li moja curica otežano i ima li temperaturu, dosta dugo sam spavala u tajicama tako da možemo istrčati van ako nas opet zatrese, ali neću pamtiti ovaj period po nesanici. Dapače, po nekoj novoj rutini koja uključuje svakodnevni odlazak u krevet s djetetom u vrijeme kad spavaju samo mala djeca i kokoši.
Kako ste ti i Sofi doživjele potres?
- Potres je za mene bio vrlo traumatično iskustvo. Iako nismo ni visoko, ni u staroj zgradi, dobro nas je zaljuljalo i stvarno sam se prepala. Spavale smo i zgrabila sam preplašenu Sofi te smo bose istrčale van na snijeg. Nakon toga smo dobar dio dana provele u autu. Trebalo mi je neko vrijeme da se pomirim sa stalnim "smirivanjem tla". Nije mi baš poznat osjećaj bespomoćnosti, dosta se stabilno oslanjam na sebe, "svoje dvije ruke" i prosudbe, ali taj doživljaj potpune ranjivosti pred Prirodom me jako uznemirio. Pogubila sam se. Bila sam i ljuta na sebe radi neadekvatne reakcije, i uplašena. Tada mi je više nego ikada trebalo da me netko zagrli i bude sa mnom, ali korona je to potpuno onemogućila. Željela sam plakati obitelji i vratiti se u mamin krevet, ali oni su u Beogradu, nisu mi mogli pomoći, a i htjela sam ih zaštititi od brige. Uglavnom - grozno iskustvo. Da zaključim - idem u izviđače nakon ovoga, ako me prime. Želim biti spremna i uigrana za požare, poplave, potrese i znati pomoć nekom drugom.
Kakav je osjećaj bio vidjeti prvo ljudsko biće nakon samoizolacije?
- Jako mi je nedostajao zaštitnički i utješni zagrljaj odrasle osobe. I u njemu sam beskrajno uživala. Jedino je trajao prekratko usporedno s tim koliko se dugo ta čežnja nakupljala. 28 dana izolacije je puno. Ali, mislim da sam se s više od nekoliko ljudi na drugačiji i dublji način povezala u ovoj nedaći. S jedne strane, osjećaš se nezahvalno i nepristojno ako ignoriraš ljude koji stalno provjeravaju kako si – ali me je opterećivalo da me netko podsjeća da smo pozitivne na virus o kojem se (praktički) ništa ne zna, a u medijima se navode uznemirujuće brojke umrlih. S druge strane, imam sreće da sam okružena ljudima koji će se javiti linkom na dobru mjuzu, zabavnom porukom, video pozivom koji podrazumijeva čašu vina ili nečim sličnim, što mi je nedvojben signal da misle na mene. Oni znaju da ću ih tražiti pomoć ako je trebam i iznijeti sama strah "na stol". I sama nastojim biti takav prijatelj, koji ostavlja prostor drugima, ali je uvijek tu. Ništa nam nije nedostajalo u fizičkom smislu, ni od hrane, ni od pića, ni od lijekova, osjećale smo se vrlo voljeno, maženo i paženo. Iznenadili su me oni od kojih to nisam očekivala. Jako me sada veseli uzvratiti im to.
Jesi li plakala od nemoći, je li bilo trenutaka straha koji preplavljuje?
- Plakala sam. Osjećaj panike i neizvjesnosti treba izbaciti, a onda ih koristiti kao pogonsko gorivo za rješavanje problema i ne dozvoliti im da nas paraliziraju. Mislim da je strah najgora zarazna bolest, gora od Covida-19 i strašno mi je važno da time ne zarazim svoju kćer. I kada se rasplačem pred njom kažem joj – mama se sada osjeća ovako, ali dođi da se zagrlimo, tako smo jače i bit će sve u redu.
Jesi li se bojala stigmatizacije ako progovoriš javno o tome da ste bile pozitivne?
- Svjesna sam da sam pretjerano otvorena, ali od onih sam koji misle da treba progovarati o svemu. Ono čega sam se užasavala, a što sam osjetila među ljudima s kojima sam iz početka podijelila rezultat brisa je da me ljudi počnu tretirati kao info -line za koronu. Nisam im imala ništa reći na tu temu, znala sam da smo mi samo jedan primjer, a ne pravilo, a uz to, činilo mi se beskrajno neodgovorno slati poruku da su simptomi blagi. Uz to – iscrpljivalo me to.
Čule smo se gotovo cijelo vrijeme vaše izolacije, znam da si puno radila od doma jer imaš posao koji to omogućuje. Uz sve, bila si sama s malim djetetom, s kojom i inače živiš sama, a svaki me dan, dok sam ja paničarila oko toga kad ću konačno opet, primjerice, vidjeti more, ili, zagrliti mamu, dočekao neki tvoj pozitivni post na tvojem Instagram profilu koji nalikuje nekom osnažujućem lifestyle blogu. Stekla sam dojam da si superwoman. Je li te posao opterećivao ili osnaživao?
- Volim svoj posao, odlično reagiram na radnu terapiju, a činjenica da nešto doprinosim daje mi osjećaj sigurnosti. Dapače, sretna sam da u ovim izazovnim vremenima imam posao i poziciju na kojoj me netko treba i cijeni i adekvatno nagrađuje to što radim. Ponosna sam da sam dio velike kompanije koja je među prvima prepoznala ozbiljnost situacije, ponijela se veoma odgovorno i pošteno prema svojim zaposlenicima, prilagođava se novonastaloj situaciji pa se osjećamo sigurno. Nisam superwoman, ni blizu, ali se osjećam super u svojim cipelama i volim svoj tim po cijeloj vertikali.
Kako je to biti samohrana mama koja radi u izolaciji?
- Naporno, ali ništa drugačije nego drugim mamama. Mislim da smo sada svi imali priliku vidjeti koliko je teško biti mama koja ostaje doma. Osim toga, Sofi ima vrlo posvećenog tatu koji provodi dio tjedna s njom tako da ipak mogu s njim podijeliti roditeljsku obvezu što mi u danima u kojima sam solo omogućava dulji i produktivniji radni dan. Tako se organiziram i planiram svoje radne aktivnosti, a ta mogućnost je rijedak luksuz.
Misliš li da je mamama koje žive same s djecom bilo najteže u izolaciji?
- Ne bih to tako rekla, možda operativno. Mislim da nam je svima teško. Osim toga, vjerujem da je lakše živjeti sam ili sa zahtjevnim djetetom ili djecom, nego s nekim koga ne voliš, s nekim tko te zlostavlja, s nekim tko te ignorira.
Kako je izgledao jedan tvoj radni dan?
- Moj radni dan u izolaciji podrazumijevao je vrlo rano buđenje da bih dio posla mogla napraviti prije nego mi se dijete probudi. Grize me savjest kada je pokušavam anestezirati određenim aktivnostima (čitaj ekranom) da bih mogla kvalitetno i profesionalno odraditi sastanak putem Skypea. Igramo se da smo kolegice, naravno da je ona meni šefica. Ima svoj mali laptop na kome kucka dok ja nesmetano razgovaram s "drugim kolegama" iza mog ekrana.
A kako je biti voditeljica marketinga u vrijeme koronavirusa i u vrijeme transformacije ekonomije?
- Izazovno. Treba promijeniti strategiju i taktike, a to je upravo ono što radim na svojoj poziciji. Prilagoditi poruke da ostanu relevantne za potrošača i brend, a da s druge strane ostanu sukladne kontekstu u kojem danas živimo, da ne budu iritantne. Treba pronaći način da izdržimo udarce na dijelovima poslovanja koja su posebno pogođena. Važno je održavati tim u dobroj energiji i motivirati ih da rade efikasno, promišljeno i da budu zadovoljni. Zahtjevno je, ali svi u ovim okolnostima jako puno učimo jedni od drugih u upoznajemo se na drugi način.
Što možemo očekivati od te iste transformacije?
Veću digitalizaciju i fleksibilnije radne modele. Revidiranje načina rada koji uključuje puno (dugih) sastanaka i kratkih putovanja. Jasniju sliku o snazi ljudi u timovima, ali i imperativ da razumijemo i uvažimo njihove privatne okolnosti za koje je prije Covida-19 bilo nepristojno pitati. Agilnije procese. Uz sve to možemo očekivati i drugačijeg potrošača koji ima nove želje, potrebe, pogođen je krizom... Zahtijevat će odgovornije tvrtke i prema eksternoj i prema internoj javnosti. Puno više kompromisa u pregovorima. Bit će zabavno.
U čemu sada najviše uživaš u vanjskom svijetu?
- Mislim da smo svi redefinirali riječ "luksuz" i "normalno". Nisam udahnula svježi zrak tjednima jer nemamo balkon i to mi je najviše nedostajalo. Činjenica da možemo napraviti mini piknik na zelenilu ispod naše zgrade kad smo dobile dva negativna testa za redom bio je događaj mjeseca i uživale smo u tome kao da smo otišle na daleko putovanje. Sada se zabavljamo šetnjama po šumi, Jarunu i u parkićima. Ja sam počela viđati i neke od prijatelja i nevjerojatno cijenim to vrijeme provedeno s njima. I frizer, ajme koliko me je to razveselilo. Zovite me površnom, ali sanjarila sam o tome.
Što si naučila o majčinstvu u tim danima neprekidne slijepljenosti sa Sofi?
- Osvijestila sam koliko je ona moje ogledalo i kolika je odgovornost svakog mog postupka i reakcije ispred nje. Da moram olabaviti s pravilima i postavljenim granicama jer izazivaju frustraciju kod obadvije. Naučila sam postaviti crtu između vlastitih potreba i njenih jer ona je dobro samo ako je mama dobro, a s druge strane, ona je mala pijavica mog vremena, moje pozornosti i kreativnosti, jer dajem sve od sebe da joj sagradim zdrave temelje i ako se ičega bude sjećala – da to budu samo lijepe uspomene. Čvrsto vjerujem da je život onakav kakvim ga sam napraviš u zadanim okolnostima i to želim naučiti svoju djevojčicu, a ova situacija je bila odlična pokazna vježba.
