Neko novo doba feminističkog aktivizma doveo je u Hrvatsku prije šest godina fAKTIV, feministički kolektiv koji okuplja većinom mlade žene i koji je organizirao prvi Noćni marš za 8. mart 2016. godine. Sad već tradicionalna prosvjedna šetnja iz Zagreba se proširila i na druge gradove, a svake godina okuplja više tisuća ljudi. Ove godine ne izlazimo na ulice, ali akcija nije izostala; iz fAKTIV-a pozivaju na - odmor. Jedna od žena koje stoje iza fAKTIV-a i Noćnog marša je Jelena Tešija. Aktivistkinja, nekadašnja urednica portala Libela, žena je koja se beskompromisno bori za svoja i tuđa prava, a sve s teorijskom podlogom i aktivističkom strašću. Ona je jedna od predstavnica novog hrvatskog feminizma.
Tko ili što vas je potaknulo da se bavite feminističkim aktivizmom?
- Ne mogu se sjetiti izdvojenog događaja ili osobe. Sjećam se da sam kao djevojčica osjećala da su neke stvari teške i nepravedne, da vrijede različita pravila za djevojčice i dječake, kasnije djevojke i mladiće i prkosila sam im onako kako sam kao tinejdžerica umjela i znala. Svejedno, sve do ranih dvadesetih nisam se aktivnije bavila adresiranjem problema koji se tiču prava žena. Kod mene je sve počelo priključivanjem feminističkom portalu Libela, gdje sam poslije bila i članica uredništva i koji mi je otvorio put ka aktivizmu i jako pridonio formiranju kolektiva fAKTIV, pokretača velikih zagrebačkih noćnih marševa za Dan žena. Generalno, na akciju me uvijek potiče ljutnja i želja da se riješim osjećaja bespomoćnosti. Jednom kad se počnete aktivistički organizirati, shvatite da svoj samoeksploataciji koju aktivizam nosi unatoč, nema boljeg načina od bijega od beznađa.
Što za vas osobno znači 8. mart?
- Organiziranje Noćnog marša za 8. mart obilježilo mi je zadnjih pet godina života tako da bih rekla da mi je taj dan i politički i emotivno najvažniji dan u godini. Mjesecima se pripremamo za njega, izvor je stresa, ali i ogromne sreće i ponosa. Ove smo godine zbog pandemije odlučile da neće biti Marša pa 8. mart obilježavamo online kampanjom, ali nam je to jako teško palo i jedva čekamo da sve prođe i da opet možemo na ulice.
8. mart vidim kao slavlje i borbu. Taj dan je prilika da proslavimo sve svakodnevne feminističke borbe, da se povežemo s drugim grupama i pokretima, da podižemo svijest o pravima žena, da prozovemo sve one koje treba prozvati, da potaknemo i druge na organiziranje i da se motiviramo za neodustajanje. Također, na osobnoj razini, meni su 8. mart moje drugarice i tulum nakon napornih mjeseci rada.
Što po vama obilježava suvremenu feminističku borbu?
- Suvremenu feminističku borbu obilježava stvarno mnoštvo glasova. Od stalnih borbi protiv nasilja prema ženama i za pravo na pobačaj, preko vraćanja na stare feminističke teme poput neplaćenog kućanskog rada, do širenja područja borbe i povezivanja s drugim pokretima - sve su ovo dijelovi trenutnih feminističkih repertoara. Jedna od najzanimljivijih metoda zadnjih godina je svakako ženski štrajk. Na primjer, 2018. godine u Španjolskoj povodom Osmog marta je oko 5,3 milijuna žena bilo u 24-satnom štrajku - nisu radile na radnim mjestima, prestale su i s neplaćenim kućanskim radom te odustale od kupovine. Prošlu je godinu na globalnoj razini obilježila pandemija i njezine posljedice za žene, a od europskih borbi izdvojila bih borbu za pravo na pobačaj u Poljskoj.
Svake godine kad pripremamo proslavu 8. marta razmišljamo upravo o ovom pitanju - što je to što je obilježilo feminističku borbu, što je to što trebamo slaviti i na što ukazivati? Ove smo se godine tako odlučile serijom videa osvrnuti na nekoliko ključnih tema. Prva su posljedice pandemije - rad od doma i ispreplitanje plaćenog i neplaćenog rada žena (“Radni dan u kojem briga i njega za djecu i starije ulazi poslodavcu u ekran”) te naglo uviđanje esencijalnosti rada nekih dotad u potpunosti podcjenjivanih radnica poput prodavačica u dućanima ili čistačica. Druga tema je pravo na pobačaj u sklopu koje naglašavamo da je prošla još jedna godina u kojoj je ženama u Hrvatskoj pobačaj nedostupan – jer ga ne mogu platiti i jer ga većina ginekologa/inja ne želi obavljati. Treća stvar za koju smo smatrale da bez nje ovogodišnji 8. mart ne smije proći je upozoravanje na diskriminaciju trans žena kako u društvu općenito, tako i unutar feminističkih pokreta. Osvrnule smo se i na pitanje seksualnog nasilja i nužnosti uvođenja seksualne edukacije te da ogroman problem nasilja prema izbjeglicama i migrantima/kinjama.
Koji su feministički glasovi danas, recimo to tako, regresivni? A koji progresivni?
- Jedna od tema koja je buknula i u Hrvatskoj nedavno je problem transfobije - tj. predrasuda i diskriminacije trans osoba - unutar feminizma i ja bih te transfobne glasove svakako okarakterizirala kao regresivne. Kad govorimo o transfobiji u feminizmu, moram priznati da je na vrlo intimnoj razini uistinu ne razumijem. Svim teorijskim raspravama i aktivističkim objašnjenjima unatoč, ne razumijem kako možeš zaključiti da su ti u feminističkoj borbi od svega na ovom svijetu prijetnja baš trans žene i čemu su ti točno prijetnja. Nije mi jasno što ti se dogodi da odjednom padneš u tu priču, opsesivno loviš svaki status na društvenim mrežama da bi po stoti put objašnjavala teorije roda i spola, ukazivala na dvije iste priče kao na krunske dokaze da su trans žene opasni muškarci, i slično. Ljudski ne razumijem.
Uz to, često se trans inkluzivnoj strani predbacuje nedovoljna utemeljenost u materijalnom, tj. spolu, akademiziranje i pretjerano teoretiziranje, što mi je također jako naporno jer nije istina. Mene, na primjer, najmanje u ovoj temi zanima teorijsko prepucavanje. Dobijem osip i na rod i na spol (što nije inače slučaj) i beskrajne teorijske pokušaje propitivanja ženskosti trans žena, s vremenom sve više. Kao što smo u videu o pravima trans osoba pokušale reći: u Hrvatskoj ne postoji niti jedan zakon kojim se štite prava trans i interspolnih osoba. Dok se teoretizira i izmišlja opasnost od trans žena - doživljavanje fizičkog, verbalnog, emocionalnog i seksualnog zlostavljanja u javnom prostoru svakodnevica je upravo tih trans osoba. Radi se o stvarnim ljudima i osim što feministički moramo osuditi transfobiju, ne smijemo se zadržati samo na tome, već moramo razmisliti kako uistinu pokret učiniti što trans inkluzivnijim.
Koje su glavne tendencije u teorijskom feminizmu danas? Što vam se čini?
- Od svega bih izdvojila teoriju socijalne reprodukcije koja je bila aktualna tijekom tzv. drugog vala feminizma na način da je u središte feminističke borbe stavila ženski neplaćeni rad i kroz njega kritizirala kapitalizam ukazujući na ulogu reproduktivnog rada u proizvodnji i održavanju radne snage i plaćenog rada u kapitalizmu. Nakon nekoliko desetljeća na feminističkoj margini, vratila se na velika vrata nakon ekonomske krize 2008. godine u kritici kapitalizma i liberalnog feminizma. Jedno od pitanja koja se postavljaju unutar ove teorije je kako proizvodnja radnika i radnica u privatnoj sferi, unutar obitelji, pridonosi kreiranju viška vrijednosti i tome da je na kraju plaćena radna snaga za poslodavca jeftinija. Novija promišljanja unutar teorije socijalne reprodukcije uključuju i procese izvan kućanstva i postavljaju pitanja o pristupu javnom zdravstvu i ostalim javnim resursima. Ova teorija pruža prostor za razmišljanje o konceptu rada na puno sveobuhvatniji način i omogućava da vidimo koliko se teškog ženskog rada kroz povijest, a i danas, ne vidi, ne vrednuje i podcjenjuje, a bez kojeg bi svijet zapravo stao.
Koje su to teme unutar feminizma i unutar feminističkih udruga i skupina koje su još uvijek tabu i na kojima se treba raditi?
- Postoje neka pitanja i točke prijepora koje desetljećima uzrokuju raskole unutar feminizama. Dvije možda najčešće teme su seksualni rad i već spomenuto pitanje roda, odnosno transrodnosti. Feminizam se povijesno “mučio” i s klasnim pitanjem, koje i danas ostaje bitna tema, jednako kao i ostavština kolonijalizma i pitanje rase.
Kako doživljavate javnu percepciju feminizma; s jedne strane još uvijek je prezren i marginaliziran, a s druge je postao populariziran na globalnoj razini i prošao kroz neku vrstu celebritizacije?
- Javna percepcija feminizma, baš takva podvojena, kreirana je od različitih aktera, a ja o njoj najčešće razmišljam iz aktivističke perspektive. Treba paziti da svojim aktivizmom feminizam ne učinimo apolitičnim, besadržajnim, heštegom, pukom etiketom ili čak nečim što se uopće ne bi moglo ocijeniti feminističkim. S druge strane, “popularno” ne znači nužno ništa od navedenog. Bježanje od popularnog nije najpametnija strategija koju kao feministkinja možete izabrati ako želite stvoriti i održati pokret - važno je koristiti sve medije, dodati nešto vlastite autentične ljutnje i humora, prilagođavati jezik, surađivati sa celebritijima ako je potrebno. Sve ovo ima smisla u određenim situacijama i do određene mjere, a odluke se donose strateški. I bitno je postaviti si granicu i principe koje strategiziranjem nećeš pogaziti, tj. ne pristajati raditi stvari zbog kojih gubiš motivaciju za aktivizmom.
Meni je jedan od takvih primjera sam termin feminizam. Bila sam jednom prilikom zamoljena da ga izbacim iz nekog teksta jer “ljudi neće shvatiti i to će ih odbiti od ostatka poruke”. Odbila sam to napraviti jer sam stvarno vjerovala da je to jedinstvena prilika da govorim o feminizmu nekim osobama kojima je možda i odbojan i koje o njemu imaju negativan stav i to kroz tekst koji pojam jako lijepo uvodi u priču. Nakon cijelog jednog dijela koji prethodi riječi “feminizam”, jednostavno je teško zaključiti da je feminizam loš. S namjerom je tako napisan. Nisam mogla odustati od feminizma u tom slučaju jer sam imala dojam da bi me autocenzura toliko demotivirala da se feminizmom više ne bih ni bavila. Ne mislim da je uvijek i u svakoj situaciji (bilo) tako, imamo povijesnih primjera u kojima su feministkinje, a i socijalistkinje, s razlogom odustajale od određenih termina i jezika, ali ipak volim misliti da 2021. godine mogu reći feminizam bez da vodim razgovor s komunikacijskim stručnjakinjama o tome koliko je štetan. Odbijam prihvatiti da desetljeća borbe ne mogu nazvati pravim imenom. Porazno mi je to.
I na kraju, a i u suprotnosti s gore navedenim, feminizam svim komunikacijskim naporima unatoč ostaje dijelom prezren zato što je jednostavno “opasan”. Mi govorimo da se stvari trebaju iz temelja mijenjati, upozoravamo na nepravdu i odnose moći, upiremo prstom u patrijarhat i kapitalizam - naravno da nas se neće voljeti kad tresemo temelje društva. I s tim se kao feministkinja valja naučiti živjeti i od feminizma svejedno ne odustati. Pritom svjesno provocirati, usput se i zabavljati i pomicati granice prihvatljivog do maksimuma.
Zbog čega regionalni Me Too pokret nije zaživio ili mu još treba zamaha?
- Ako na #MeToo pokret gledamo kao na pokret protiv seksualnog nasilja, rekla bih da je u regiji posljednjih godinu dana itekako živ. Prvo su ovo ljeto žene iz Hrvatske u sklopu inicijative Žene u javnom prostoru preplavile društvene mreže svojim iskustvima sa seksualnim uznemiravanjem u javnom prostoru, a baš nedavno je regionalni Nisam tražila pokret krenuo iz Srbije i rezultirao javnim raskrinkavanjem barem nekoliko nasilnika. S jedne strane sam bila jako sretna što izlaze vani svjedočanstva, s druge ih uopće nisam mogla čitati jer mi je već nakon nekoliko dana svega bilo previše. Previše mi je da žene dijele svoje priče stalno i iznova i izlažu se najgnjusnijim javnim reakcijama i nevjerovanjima njihovim iskustvima, a da se nasilnicima na kraju ne dogodi ama baš ništa. Nadam se da će neki procesi pokrenuti na fakultetima rezultirati sankcioniranjima nasilnika i uvođenjima funkcionalnih protokola prevencije, prijave i kažnjavanja seksualnog nasilja, ali i da će ova inicijativa pridonijeti razumijevanju važnosti uvođenja seksualne edukacije u škole.
Koji su po vama glavni postulati feminizma danas, u odnosu na prije?
- Feministički postulati ostaju specifični za svaku pojedinu granu feminizma u različitim povijesnim periodima i kontekstima. Aktivistički biramo povijest, ličnosti na koje se želimo osloniti i koje nas inspiriraju na način da u mislima uvijek imamo današnji kontekst. Feminizam koji danas ima smisla mora se držati načela uključivosti i imati u vidu pitanja globalnih odnosa moći, migracija i ratova, klimatskih promjena, radničkih, seksualnih i reproduktivnih prava.
S kojim problemima će se buduće generacije morati nositi u kontekstu feminističkog aktivizma?
- Ova nas je pandemija naučila da možemo očekivati stvari koje će nas, svim upozorenjima unatoč, zateći nespremnima. Nisam sigurna da mogu predvidjeti s čime će se sve buduće generacije morati boriti, ali kao što smo u fAKTIV-u nekoliko puta isticale: feministička borba je korak naprijed, natrag dva. Dok se s jedne strane boriš za pravdu na nekim novim poljima, vraćaju se borbe za koje si mislila da su davno dobivene. Pitanje pobačaja u Hrvatskoj je pravi primjer: mi se sad doslovce iscrpljujemo u obrani prava koje je izboreno generacijama ranije. Pretpostavljam da ćemo novim generacijama, nažalost, ostaviti nastavak borbe u svim danas bitnim područjima te dodati i neka nova. Nadam se, ipak, da će neki pomaci i rezultati našeg aktivizma ostaviti trag i učiniti razliku. A da će te nove generacije stvarno uspjeti izboriti društveno-ekonomski sustav u kojem će sve ove probleme biti moguće riješiti.
