Iskustvo pandemije svi dijelimo (doslovno – cijeli svijet) i dobra je većina svoj posao morala izmjestiti u online domene. Zoom aplikacija je kao odabir/posrednik prednjačila u poslovnim komunikacijama. Vrlo brzo se dogodilo zasićenje, ljudima je počeo nedostajati "stvarni", neposredni kontakt. Bilo je i onih koji su se jako zaljubili u svoje tzv. privatno vrijeme dok nisu postali svjesni da im se privatno i poslovno toliko prespojilo da ni sami više nisu mogli naći granicu gdje jedno počinje, a drugo završava. Idealni je to recept surovog kapitalističkog radnog poretka – više manje si stalno investiran u posao. No, ovo neće biti priča o tome.
Zoom (i bilo koja druga aplikacija sličnih karakteristika) prinudila nas je na novi oblik doživljaja samih sebe, ali i drugih s kojima komuniciramo. Već smo neko vrijeme (više od decenije, sasvim sigurno) navikli na kontrolirano upravljanje svojim imidžem na društvenim mrežama. Netko među nama je osvješteniji, netko manje, nekome je više stalo, nekome nije uopće stalo – ali je istina da svi imamo neku vrst "odgovora" na to kako se predstavljamo drugima u tom virtualnom svijetu. Dogodilo se sljedeće: svi smo začuđeno, zabrinuto, a nekada i oduševljeno gledali u svoju sliku tijekom interakcije (budite pošteni i priznajte!) - odjednom smo postali svjesni uloge svjetla, zvuka, kuta, toga je li nam masna kosa, koju košulju ili majicu nosimo i kako gestikuliramo, koliko moramo glasno i artikulirano govoriti, a što učiniti kada se dogodi "prekid programa". Postali smo, na trenutak, kao mala djeca koja traže bazičnu potvrdu svoje osobe – pogotovo u trenucima spomenutih "prekida prijenosa" – uvijek bi se ista pitanja postavljala: "Čuješ li me? Vidiš li me?"
Naivno bi možda bilo ta pitanja okarakterizirati kao infantilna i bazična, ali ona to u stvari jesu jer je ljudska nasušna potreba za potvrdom od Drugog – uvijek tu. Zar ne? Kada bi se poopćilo ovo naše iskustvo sa Zoomom, ono bi se moglo usporediti sa stadijem zrcala. Naime, naziv "stadij zrcala" osmislio je francuski psihoanalitičar Jacques Lacan. Prema njegovoj teoriji, riječ je o razdoblju između djetetova 6. i 18. mjeseca (kao i većina njegovih naziva i ovaj s vremenom dobiva složenije značenje) te od početka pedesetih godina težište njegova značenja postupno prelazi s određenoga životnog razdoblja na specifičan libidalni odnos subjekta prema slici tijela kao na trajno i opće svojstvo ljudske subjektivnosti.
Naša slika nas samih se trajno izmijenila ovim tehnološkim napretkom i specifičnom zdravstvenom situacijom koja nas je nagnala na instant promjenu percepcije sebe i drugih. "Vidimo se na Zoomu" ušlo je u uobičajene idiome najsuvremenijeg postpandemijskog rječnika. Ta je sintagma postala sinonimom za rad, socijalizaciju, za neophodnost svakodnevnog funkcioniranja. Samo i dalje ostaje pitanje gdje je u svim tim klikovima prirodna ravnoteža I hoćemo li je ikako i ikada moći vratiti? Ili treba samo prestati biti naivan i nostalgičan? Da se vratim Lacanu - kakav oblik subjektivnosti smo mi u stanju vidjeti preko aplikacija, kakav želimo, a na koji računamo? Treba to dobro "provjetriti" i razmisliti. Jer izgleda da je to jedno što imamo, u tom kutku ekrana, na ovom dijelu svijeta, u ovom dijelu univerzuma... Nastavite sami poetski niz o svom mjestu u svijetu.
