Kad je ljudska vrsta davno prohodala Zemljom, živjeli smo u grupama od maksimalno stotinjak osoba i oslanjali se na pleme kao najsigurniji izvor hrane i zaštite. Znanstvenici tvrde da smo jezik razvili ne samo da nam pomogne prenijeti kompleksne poruke, već najviše da bismo s drugima dijelili informacije o ostalim članovima plemena. Najbitniji je bio opstanak grupe, a o njezinom preživljavanju ovisilo je koji član je iskren, a koji ne, tko odbija pomoći u izgradnji staništa i tko krade prikupljene bobice. Ako se ispostavilo da netko grupi šteti i na koji način, bio bi isključen ili protjeran iz zajednice, ili bi ga pleme jednostavno ignoriralo i vrlo brzo bi umro od gladi ili završio kao hrana nekoj većoj životinji. U to doba pitanjem slobode nitko se nije puno bavio. Sloboda je značila izdvajanje iz zajednice, a izdvajanje je značilo smrt.
Parsto tisuća godina kasnije, stvari su puno drukčije – a u ovoj kolumni pitam se je li uistinu tako ili nam se samo tako čini. Zapadni svijet živi u dobu u kojem nas se uči da sve možemo sami, da je za uspjeh potrebna snaga volje i isključivo naš individualni rad, i u kojem se želje i potrebe pojedinca vrednuju jednako, ako ne i više, od želja i potreba grupe. Kapitalističko uređenje nagrađuje individualizam, koji svoje uporište nalazi u sličnim temeljima: užitak se vidi kao životni cilj, manjak motivacije kao jedina prepreka, a sloboda se zagovara kao najveća vrijednost. Takav trend vidimo i u psihologiji i ostalim znanostima koje se bave mentalnim zdravljem. Govori se puno o ljubavi prema sebi, radu na sebi i odnosu prema sebi. Fokus je na jedinki, kao da bi jedinka ikada mogla biti odvojena od kolektiva. Kao da bi jedinka ikada mogla uopće biti živa bez kolektiva.
Individuacija je psihološki proces koji svako ljudsko biće prolazi, tzv. odvajanje od primarnih skrbnika i razvijanje neovisnosti. Prvi trenutak individuacije odvija se oko druge godine života, kada dijete prvi put razvija osjećaj samog sebe, a s vremenom se taj osjećaj pojačava sve do adolescentne dobi. Adolescencije se vjerojatno svi sjećamo kao razdoblja tijekom kojeg smo veliki dio svojeg fokusa stavljali na svoj unutarnji svijet, svoja razmišljanja, osjećaje i interese. Tijekom tog doba, povećava se i osjećaj slobode.
Što smo svjesniji činjenice da smo odvojeni od drugih, to imamo i dublju potrebu za samoaktualizacijom. Cilj nam je pronaći ono što mi želimo, otkriti kojim poslom se želimo baviti i saznati s kime se želimo družiti. Normalna potreba svakog ljudskog bića u tom trenu je osjećaj moći i kontrole nad svojim životom. Nakon perioda djetinjstva, u kojem nas se svakodnevno podsjeća da su nam potrebni drugi, bilo da nas nahrane, okupaju ili obuku, tijekom kojeg nismo mogli samostalno odlučivati o tome što ćemo jesti, kuda i s kime ćemo se kretati, adolescencija nas, uz poklon slobode, suočava i s jednom novom teškoćom - s odgovornošću.
Nema slobode bez odgovornosti. Slobodni smo birati kamo naš život ide, ali nismo slobodni od činjenice da smo mi sami to izabrali. Adolescencija i rana odrasla dob za mnoge su prožeti i raznim anksioznim razdobljima, strahom od pogreške i osjećajem samoće. To je posljedica odvajanja i jedna od velikih dilema koje život pred nas stavlja. Koliko mi je bitno da sam slobodna i jesam li za to voljna istrpjeti rizik da ću odabrati krivo – i za to biti jedina odgovorna? Koliko mi je bitno da živim svoj život po svojim pravilima i jesam li spremna živjeti bez podrške onih od kojih sam je svo ovo vrijeme imala?
Zato neki od nas odluče (češće zbog inertnosti i straha, a manje slobodnom voljom) da se zaključaju u okove društva, obitelji, vanjskih pravila i očekivanja. Ako nisu oni sami odlučili što će studirati, nego je obitelj od njih očekivala da upišu medicinu, onda nisu oni sami odgovorni za osjećaj neispunjenosti koji ih prati svako jutro kad ulaze u bolnicu. Ako nisu sami odlučili da će ući u brak, nego to osjećaju kao svoju dužnost, onda mogu kriviti druge kad su u braku nesretni. Ako su slušali komentare, strahove i kritike prijatelja – i nikad nisu otvorili svoj biznis, onda je lakše objasniti to ne preuzimajući odgovornost. Ako već nisu slobodni, barem nisu sami.
Čak i kada se pomirimo s time da uz slobodu dolazi i odgovornost, ostaje pitanje u čemu sve, i do koje mjere, možemo biti slobodni. Jer, da, imamo kontrolu nad svojim životom, ali ne možemo ignorirati činjenicu da se naš život isprepliće s tuđim. Moja sloboda prestaje gdje tvoja sloboda počinje. Je li naša sloboda ugrožena ako osjećamo krivnju nakon što svojim slobodnim odlukama povrijedimo drugog? Možemo li reći da smo slobodni ako se suzdržimo reći prijateljici da nam se ne sviđa njezin novi partner, jer znamo da ćemo je time otuđiti od sebe? Jesmo li stvarno slobodni ako osjećamo odgovornost da održimo svoje obećanje, jer nam se u suprotnom neće vjerovati? Ili na neki način moramo prihvatiti da smo slobodni u svemu što radimo, ali nismo slobodni od posljedica tih akcija?
Svjesna sam da je pitanje slobode ne samo psihološko, nego i etičko i duhovno pitanje. Može se reći da, budući da nismo svojom voljom ni došli na ovaj svijet, nikada u potpunosti ne možemo biti slobodni, ali to zvuči previše cinično i nihilistički. Dalo bi se i zaključiti da smo jedino slobodni kada smo u potpunosti sami. U ovom tekstu voljela bih zauzeti donekle drukčiji stav. Dio smo cjeline – nekad nas ta cjelina tjera da joj se priklonimo, a nekad nam je podrška u samostalnom letenju. Koliko god nam može biti teška i stvarati pritisak, činjenica da pripadamo cjelini također nas i liječi. U koju god krajnost zavirili, shvatit ćemo da se nečega moramo odreći, bilo osjećaja maksimalne slobode u čvrstom zagrljaju zajednice, ili osjećaja topline i prihvaćanja dok uskačemo u avanture bez sidra grupe. Ali jedno je sigurno, u genima nam piše da ne možemo biti sami.
Prema krasnom romanu Davida Mitchella, "Atlas oblaka": "Od maternice do groba, vezani smo jedni za druge. U prošlosti i u sadašnjosti. I svakim zločinom, i svakom nježnošću, rađamo svoju budućnost." Drugi je mi, mi smo drugi. Ne možemo pobjeći od te neraskidive veze s onim što nas čini ljudskim. Pitanje je želimo li uopće od toga ikad biti slobodni?
Evu Feldman možete pratiti na Instagram profilu @toomucheva