Moja frizerka ima skoro 50 godina, samohrana je majka, radi kod kuće, u svom stanu, ima dvije mačke, jedna je debela, druga mršava, razumije se u astrologiju, ima sreće s cvijećem, ali s muškarcima i ne baš. I nije da ne pokušava, zaista je uporna, stalno ide na dejtove, posjećuje mjesta na kojima bi mogla sresti svoju ciljnu grupu, budna je, flertuje, ali i dalje tvrdi da su muškarci zauvijek izgubljena priča i da počinje polako gubiti vjeru da ljubav zaista postoji. Dok me šiša, gleda me preko ogledala i sa škarama u ruci mi otvara dušu svaki put kada dođem, toliko da moj posjet frizeru pomalo nalikuje ležanju na kauču kod psihijatra.
Ipak, ona nije jedina s takvom teorijom. U razgovoru s ljudima, najčešće sa ženama, dobivam dojam da je, kada su muško-ženski odnosi u pitanju, situacija katastrofalna. A svi pričaju isto, kao da nema komunikacije ili se igraju gluhih telefona. Okej, slažem se, ovo je vječna tema, tisuću puta obrađivana, ali kao da je stigao trenutak da se nešto ozbiljno promijeni, jer sve češće čujem rečenicu: "Ne mogu više, prebacit ću se na žene". Zanimljivo je u kojoj mjeri su nezavisne, ostvarene, samosvjesne žene, sigurne u sebe i sa sve četiri noge na zemlji, u određenim godinama, zapravo same i usamljene, umorne od eksperimentiranja i spremne da konačno upoznaju nekog tko ih neće ostaviti poslije probnog perioda i želje da stvari postanu ozbiljnije od držanja za ruke i produženog vikenda u spa centru. Sve više i više, žene ne žele pristajati na bilo kakve odnose, na mrvice sa stola, po svaku cijenu, samo da bi imale nekoga kraj sebe. Prije će odabrati kućnog ljubimca ili hobi, poslovnu karijeru nego gubiti vrijeme na nekog tko u poznim godinama nije izašao iz adolescencije. Međutim, snovi malih djevojčica u kojima se pojavljuje spasitelj na bijelom konju, nikako da umru, s obzirom na to da su generacije odrasle na idolima i simbolima ljubavi koja živi vječno, kao u bajkama. Čak ni surovost života i epohe koju trenutno živimo ne mogu raspršiti tu snažnu fantaziju da će na kraju ipak netko doći i spasiti ih iz kandži odvratnog života.
Moja frizerka nastavlja svoju tužnu priču pa mi uz tonu gela i preparata koji krote neposlušne vlasi, objašnjava da nije ipak sve izgubljeno i da se gomila njenih prijateljica odlučuje na umjetnu oplodnju pomoću banke sperme, iako to zakonski nije dozvoljeno. Tako te žene, uz katalog boje za kosu, listaju ponudu genetskog materijala iz cijelog sveta, maštajući kako će izgledati njihovo buduće dijete. Dakle, novi biznis cvijeta na tragičnosti usamljenih žena koje po svaku cijenu, usred odbrojavanja biološkog sata, tragaju za idealnim DNK lancem, odlaze u europske gradove već poznate po uslugama tog tipa i vraćaju se s trbuhom do zuba, bez da ikome moraju objašnjavati kako se to dogodilo. Cijela vojska sličnih sudbina stavlja takve žene u poziciju da prihvate obje uloge roditeljstva, s obzirom na to da nisu uspjele pronaći onog pravog, prije svega za sebe, a onda i za svoje dijete.
Pažljivo slušam svoju frizerku, koja mi djeluje iskusnija od bilo kojeg liječnika ili stručnjaka za pitanje ljudske duše, jer se i na njenom mjestu ljudi izmjenjuju kao na pokretnoj traci i dijele s njom najintimnije dijelove života. Ona je zapravo na izvoru informacija, zna kako diše društvo, mnogo bolje od bilo koje agencije za istraživanje javnog mnijenja i daje mi uvid kako stvari stoje. Čini mi se dosta depresivnim o čemu govori, jer iako se svatko snalazi u pokušajima da svoj život učini barem malo sretnim, većina sadržaja koji mi povjerava dokazuje da nešto ozbiljno nije u redu.
Doduše, možda sve ovo i ne treba shvaćati toliko tragično, jer kao da smo prešli na naku sasvim novu razinu življenja u kojemu je zaista moguće imati sve, a biti sam sa sobom. Možda je to neki novi stadij ljudske evolucije koji još nismo spremni tek tako prihvatiti, nego se grčevito borimo kako bi održali stare načine preživljavanja, vjerujući da nas jedan sočan poljubac može probuditi iz ružnog sna. Ne znam što bi rekla moja frizerka.
