S vremena na vrijeme, dok gledam serije ili filmove u posljednjih godinu i pol dana, začudim se kad lik ulazi u trgovinu bez maske. Misao traje jako kratko, samo prođe kroz glavu - zašto nema masku dok ulazi u zatvoreni prostor? Onda shvatim da je to snimljeno prije korone, da ljudi nisu uvijek nosili maske izvan svog doma. Čudno je; u ovih godinu i pol promijenili smo se na toliko načina da ni sami to još nismo u potpunosti shvatili. Ove godine, recimo, nijednom nisam bila prehlađena ili imala upalu sinusa, koje u sezoni imam barem dva puta i onda jednom preko ljeta. Ne sjećam se kad mi je nos bio začepljen i prilično sam zadovoljna tim razvojem situacije. Možda su maske dugoročno stvarno rješenje za neke od ovakvih problema?
Kako je ljeto došlo praktički preko noći, tako sam s toplim i suhim vremenom konačno i ja počela izlaziti, odlaziti na koncerte i razne evente koji su konačno krenuli. Grad je prepun, tu su i neki turisti i stvarno je lijepo vidjeti sretne ljude koji se druže na otvorenom. Ipak, i to je pomalo čudno. Nakon toliko vremena u kući, ograničenih druženja i maski, čudno je vidjeti tu bezbrižnost. Jesmo li prenaglili? Hoće li ovo trajati jako kratko? I ova misao zadrži se kratko jer nakon toliko vremena, sve što želim je malo se opustiti i ne razmišljati o tome čeka li nas nešto još gore u budućnosti. Dajte nam malo bezbrižnosti i opuštenosti, makar na kratko.
Srećemo ljude koje nismo po godinu ili više i bojimo se onog pitanja: "Što si radila u karanteni? Što je novoga?" I s kime god sam pričala, čini se da svi imamo osjećaj da sve ovo traje barem pet godina već, a istovremeno je ožujak 2020. bio jučer.
Sjećate se one fore da ćemo svi postati bolji ljudi nakon što završi karantena? Bilo je to još prošle godine, na samom početku koronakrize, kad smo mislili da će sve trajati mjesec-dva maksimalno i onda ćemo se "vratiti u normalu". Bit ćemo bolji ljudi nakon svega jer ćemo u tih nekoliko tjedana shvatiti što nam je u životu bitno i nikad više nećemo odgađati stvari niti ih uzimati zdravo za gotovo, kao ni ljude u našim životima. Kao "motivacija" svima da iskoriste vrijeme koje nam je "dano" (zapravo, nametnuto nevjerojatnim nizom nesretnih okolnosti), često se spominjalo kako je "Shakespeare napisao 'Kralja Leara' u karanteni". Ovo mi je bio izvor goleme tjeskobe i frustracije jer svaki put bih se osjećala krivo što još uvijek nisam ni krenula pisati svoje remek djelo jer se jedva ustanem ujutro i prijeđem ta dva i pol metra od kreveta do radnog stola, a 8 sati poslije se vratim istim putem. Čak ne morate ni sanjati o tome da jednog dana napišete i objavite knjigu - činjenica je da ni u najnormalnijim okolnostima vjerojatno ne bih uspjela napisati "Leara", a kamoli usred karantene. Tko je uopće pomislio da bi ovo mogla biti dobra motivacija?
Krenule su zatim i one "fore" poput: "Pažljivo prati tko će ti se javiti sad kad je kriza - to ti govori tko su ti pravi prijatelji." Kakva glupost. Svi smo bili u šoku, kako od karantene, tako od potresa. To što vam se netko nije javljao onoliko koliko ste vi procijenili da bi trebao, ne znači da mu/joj nije stalo. Samo da se teško nosi sa situacijom; nije sve u životu svih povezano s vama. Posljednje što nam je u tom trenutku trebalo je postavljanje iznimno visokih uvjeta za prijateljstvo.
Kraj prvog vala i prve karantene je prošao, došao je i drugi, sad i treći (ili je ovo četvrti?), sve se opet otvara, ljeto je došlo, prošla je godina i pol od prvog zatvaranja... I što ste u tom periodu napravili? Postali bolji ljudi niste. Većina nas nakupila je višak kilograma i stvorila nove oblike tjeskobe i strahova. I to je to otprilike to. Nismo napisali svog "Kralja Leara", nismo istesali tijelo, počeli se zdravo hraniti, prestali pušiti, nismo pokrenuli svoj posao, postali bolji prijatelji, roditelji, partneri, djeca, studenti ni bolji ljudi - što god ste si već postavili kao cilj sad kad "imate vremena".
Jesmo li svi skupa izgubili cijelu jednu godinu - skoro dvije, točnije? Sjećate li se kakve ste planove imali za 2020. i 2021.? Vjerojatno variraju između "putovat ću", "družiti se s ljudima koji su mi dragi", "promijeniti posao" i "konačno naučiti novu vještinu". Nije teško osjećati pritisak jer ništa od toga nismo učinili, ali ne treba ni razmišljati o ovoj godini kao potpuno izgubljenoj. Svi smo bili u istoj situaciji, svi smo činili najbolje što smo mogli u tom trenutku.
Preživjeli smo. I to je sasvim dovoljno zasad. Ne znam iz kojeg razloga smo svi postavili neka velika očekivanja od sebe i drugih u jednoj od najčudnijih epizoda čovječanstva suvremenog svijeta. Ne znam zašto smo htjeli silno "iskoristiti vrijeme" da bismo napravili ono što smo dugo planirali, ali smo se uvjeravali da nemamo vremena. Da, u redu, nije istina da nemamo vremena, vrijeme je uvijek tu, samo je na nama kako ćemo ga iskoristiti - ali ne smijemo zanemariti ni utjecaj vanjskih faktora na našu sposobnost i volju da "iskoristimo dan".
Produktivnost u krizi, bilo zdravstvenoj, financijskoj ili nekoj drugoj, više je iznimka nego pravilo. Ništa u proteklih godinu i pol nije bilo normalno - bili smo u praktički stalnom stanju šoka, od lockdowna, potresa, financijske krize i raznih osobnih kriza. Zašto očekujemo od sebe da budemo produktivniji nego što smo inače bili u tzv. normalnim uvjetima? Uostalom, ni ovo sada nije "normalno" i jasno je da će nam trebati vremena da se naviknemo na situaciju.
Da je gledati na posljednju godinu kao "izgubljenu" potpuno pogrešno govori i znanost. Psiholog Richard Tedeschi sa Sveučilišta Sjeverne Karoline sa suradnikom Lawrenceom Calhounom je i prije korone istraživao ljudsko ponašanje nakon traume, kao što su rat, nasilje, nesreće, smrti bližnjih. Ono što su potvrdili više puta u svojim istraživanjima je da preživjeli nakon određenog vremena razviju osjećaj optimizma, novih mogućnosti i probuđene kreativnosti. Od sredine 90-ih za tu pojavu koriste izraz "posttraumatski rast". Utječe i pojavljuje se kako kod individualaca, tako i u cijelim zajednicama, primjerice poslije rata ili nekog traumatičnog događaja - kao što je bio 11. rujan u New Yorku. No, da biste došli do tog optimističnog, spiritualnog rasta i osjećaja da vas u budućnosti čekaju sjajne stvari, morate proći kroz period krize u kojem propitujete sva svoja prijašnja očekivanja od života i ostavljate ih iza sebe. Nakon toga, možete krenuti naprijed.
U karanteni, uz bingeanje, to je bilo otprilike sve što smo radili. Promišljali o tome što smo sve u životu dosad postigli, što želimo postići, jesmo li pogriješili kad smo tada dali otkaz ili prekinuli vezu, kako ćemo donositi bolje odluke "nakon svega ovoga". Vjerujem da su se mnogi uhvatili u ozbiljnom susretu samih sa sobom, nešto što su dugo odgađali. Bilo je, sigurna sam, puno samosvjesnih otkrivanja, monologa i propitivanja.
Period mirovanja koristan je i za kreativnost, kao i za ljude koji razmišljaju o promjeni posla. Baš u tom periodu, kad niste previše produktivni, kad vam je dosadno, kad se nema što napraviti - i kad pustite mozak da odradi svoje - budi se podsvijest. Sigurno vam se dogodilo da razbijate glavu tražeći rješenje nekog problema, a tek nakon što ste odustali bog frustracije i posvetili se nečeg potpuno drugome, rješenje vam dođe kao grom iz vedra neba. To se događa i sada.
Bilo bi puno korisnije kad bismo proteklu godinu gledali baš tako; kao period mirovanja, promišljanja i otpuštanja starih obrazaca. Sigurna sam da ste proveli nebrojene sate razmišljajući o tome što želite napraviti "nakon što sve ovo završi". S ovom novopronađenom slobodom ljeta 2021., koje se čini kao da će trajati zauvijek, možda je došlo vrijeme da otključamo sve te potisnute želje i detaljno ispisane planove i krenemo u njihovu provedbu. Ali prije toga - pokušajte se opustiti. Dozvolite si trenutak smirenosti i ne tjeskobe. Nitko ne zna što nas čeka na jesen - ali to ne znači da već trebamo paničariti zbog toga. Vrijeme je da prihvatimo ovaj period mirovanja kao nešto što će nas pripremiti za buduće izazove. Ljeto je došlo, iskoristite ga.
