Ona je doktorica psihologije, geštalt psihoterapeutkinja i supervizor u psihosocijalnom radu. Uz svoju privatnu praksu, surađuje s udrugom "SVE za NJU" kao i sa savjetovalištem Društva za psihološku pomoć. Piše interesantan blog viseodideje.hr na kojemu možete saznati mnogo korisnih stvari, poput: što je psihoterapija do toga koje radionice i gdje zapratiti.
Studirajući psihologiju, mnogo sam više naučila o psihičkim bolestima nego o psihičkom zdravlju. Bolest je bila ono što dijagnosticiraju psihijatri prema medicinskim kriterijima. Za dobivanje dijagnoze su psihički simptomi morali znatno narušavati funkcioniranje osobe u svakodnevnici ili samoj osobi jako smetati. Ono što nije bila bolest, bilo je zdravlje.
Nakon završetka fakulteta mi se nakratko sve činilo jasno i jednostavno: ako osoba redovito odlazi na posao, stavlja hranu na stol, ima obitelj i prijatelje, onda nema razloga za ozbiljnu zabrinutost za mentalno zdravlje. Sa samopouzdanjem koje može doći samo iz krajnjeg neiskustva, jednoj sam prijateljici tvrdila da sigurno nije zbilja depresivna, iako je tonula u bezvoljnost i potištenost, budući da normalno ide na posao i gleda cure po klubovima ("raditi i voljeti", rekao je Freud). Prava je depresija, tvrdila sam, ono kad se ne tuširaš i ne dižeš iz kreveta – sve manje od toga su obični usponi i padovi raspoloženja.
Iako se ne sjećam da smo se na fakultetu zaozbiljno bavili pitanjem što znači biti mentalno zdrav (a ne samo ne-bolestan), teško mi je vjerovati da su me zbilja učili da ako ideš na posao i imaš prijatelje, sigurno ti nije ništa. Pretpostavljam da je to pojednostavnjenje bio moj pokušaj da se izborim s osjećajem nelagode zbog nedostatka iskustva pred velikim pitanjima na koja kao mlada psihologinja nisam mogla imati odgovor. O ljudskim dušama, kojima se psihologija nominalno bavi, znala sam onoliko koliko bi se očekivalo od djeteta iz privilegirane obitelji kojem je učenje dobro išlo. Naravno, znala sam jako malo, a od sebe sam očekivala jako puno pa su mi jednostavni odgovori davali osjećaj kakve-takve sigurnosti.
Uskoro me život u praksi počeo suočavati s time da voljeti i raditi, raditi i voljeti, nije baš tako lako kao što sam smatrala. Susret sa stvarnim ljudima, a ne statističkim apstrakcijama studija psihologije, je nemilice nastojao demantirati moje tvrde stavove, a ja sam se zdušno opirala. Iskustva koja su mi donosili moji prvi pacijenti – tada sam radila u bolnici – nisu se dala samo tako ugurati u ladice, i to me frustriralo. Ispostavljalo se da ljudi mogu jako patiti i bez dijagnoza, i živjeti prilično dobro s dijagnozama; da ljudska patnja ima mnogo suptilnija lica nego što sam se nadala.
Da stvari nisu tako jednostavne, učila sam i na vlastitoj koži. Bilo mi je stalo do mojih prijatelja, zanimali su me neki dečki, i istovremeno se osjećala očajno usamljeno. Imala sam hobije koje sam obožavala, spremno se uključivala u razne projekte i upisala doktorat. Uz to, živjela sam u užasnom neredu, vikendom previše pila i žalila što nisam crtačica stripova. Kad su me bliski ljudi pokušali nježno suočiti s time da sam možda depresivna, branila sam se ljutnjom: recite mi, u kojem to području života ja ne funkcioniram dobro? Uostalom, bila sam puno češće bijesna nego žalosna.
U međuvremenu su društvene mreže donijele tiraniju stalnog uspoređivanja s tuđim prikazima sreće, koja potiče na skrivanje svega neidealnoga; istovremeno, stvorile su platformu za propitivanje i dijalog o svemu onome što se ne uklapa u jednostavne kalupe, pa tako i mentalnom zdravlju. Sve je više ljudi imalo hrabrost reći da su iza selfieja na kojima su izgledali kao da uživaju u svom savršenom životu zapravo bili depresivni, tjeskobni, pa i suicidalni. Negdje u tom procesu, pojavio se pojam nasmiješene depresije, kao objašnjenje tog raskoraka između vanjskog pokazivanja i unutarnjeg doživljavanja.
Ljudi s nasmiješenom depresijom većini drugih djeluju sasvim dobro: veselo, aktivno, uspješno, motivirano i druželjubivo. Dapače, često se čini da im je sve odlično posloženo izvana i iznutra. Međutim, ta fasada skriva mnogo depresivnih simptoma: potištenost, iscrpljenost, nedostatak užitka u onome čime se bave, iako se oni pokazuju na atipične načine, jer osoba prividno funkcionira u svojim uobičajenim životnim ulogama, te može osjetiti barem kratkotrajno veselje kad joj se dogodi nešto lijepo. Ta veća količina energije u nasmiješenoj nego u tipičnoj depresiji nažalost nosi i veći rizik od samoubojstva. Naime, osobe s tipičnim depresivnim poremećajem lakše dobivaju potrebnu pomoć jer su njihove teškoće očitije; također, njihova niža razina energije ih barem donekle priječi u tome da suicidalne misli provedu u djelo. S druge strane, osobama koje uspijevaju funkcionirati i odglumiti da su dobro, okolina često ne vjeruje kad kažu da su loše i da im treba pomoć. Taj se nesklad naprosto ne uklapa u prejednostavna poimanja psihičke bolesti i zdravlja, kakvo je nekada bilo i moje.
Nasmiješena depresija jedna je od užasnih cijena koje kao pojedinci i društvo plaćamo za posramljivanje nesavršenih, zapetljanih misli i emocija. Okrutna, tvrdokorna stigma kojoj su izloženi ljudi s psihičkim bolestima nažalost se prelijeva i u našu nespremnost da mentalno zdravlje gledamo kao kontinuum, na kojem linije između "zdrav si" i "bolestan si" nisu oštre, niti moraju značiti "pripadaš" ili "ne pripadaš". Sram kojeg jedni u drugima budimo kad si ne vjerujemo da nismo dobro (iako izgledamo dobro) zatvara prostor za razgovor i za podršku.
To je ono što možemo pokušati mijenjati jedni za druge. Možemo riskirati govoriti o sebi otvorenije, prikazivati se stvarnije, na pitanje kako smo odgovarati iskrenije – pokazivati drugima da se to da preživjeti. Možemo odlučiti vjerovati osobi koja kaže da nije dobro, i nastojati biti tu umjesto da tješimo. Možemo malo češće nazivati one naše ljude za koje slutimo da nisu tako dobro kako se čine. Možemo, ako odmahnu rukom jer su njihove brige glupe, reći da su nama baš važne i razumne. Možemo jedni drugima pomoći da ono teško ne mora biti opterećeno još i težinom osmijeha.
Ne znam što bi ona mlađa ja mislila o konceptu nasmiješene depresije. Naslućujem da bi okrenula očima. Ipak, nadam se da bi razumjela suštinu: bitno je kako si, a ne kako izgledaš da jesi. Idi pričaj s nekim o tome.
