Ideja "samoroditeljstva” je da se čovjekov "um" kreira u obliku razgovora između dva glasa koja generiraju dva dijela moždane hemisfere. Jedan je "unutarnji roditelj" kojeg predstavlja lijeva strana mozga, dok je drugi glas "unutarnjeg djeteta" predstavljen desnom stranom mozga. Način razgovora i kvaliteta na koje se ti "unutarnji razgovori" odvijaju između dva "glasa” opisuje se kao samoroditeljstvo/self-parenting. Unutarnji roditelj je i dalje „roditelj” unutarnjeg djeteta unutar tih unutarnjih razgovora. Sve to zvuči kao poetski prijedlog razumijevanja naših unutarnjih sukoba, naših indolentnosti, stremljenja i sramova. Mi smo sami sebi roditelj, i mi smo sami svoje dijete unutar tog odnosa.
Drugi način sagledavanja ideje "samoroditeljstva” jest da neki pojedinci obično nisu jaki kada je u pitanju suočavanje s problemima s njihovim unutarnjim ja; obično im je potreban mentor s pozitivnim povratnim informacijama, koji će ih voditi određenim strategijama i prije svega prevladati prepreke s njima. Većinu vremena kada se moraju suočiti sa „silama stvarnosti” znaju izvršiti preveliki pritisak na bliske ljude u svom životu. Moj osobni put u adekvatno i brižno samoroditeljstvo još uvijek traje. Ponekad je na tom putu djelovalo kako je nemoguće određene okuke zaobići, izgledalo je da nikada neću zavoljeti tog neodgovornog, ranjenog balavca koji histerično trči po najmanje doze ljubavi, tog malog kojemu nikada nije dosta, koji bi stalno bježao u snove jer su mu realne okolnosti bile oštrih rubova. Taj mali i dalje sjedi isprepadan u meni. Njemu se ne da, umoran je i želi da ga se zagrli. Taj mali i dalje očekuje romantične rasplete.Taj mali...
Ja roditelj (onaj imaginarni roditelj sebi samom) trudim se biti što je moguće manje strog, ali pravedan. I to je jako teško. I roditelj je bio dijete. Razigran sam, sklon zabavi, sklon zaboraviti da to malo dijete ima potrebe i da mi nije ravnopravno. Znam biti uvredljiv, ignorantan, drzak, bahat prema tom malom, nezaštićenom, za život nespremnom biću. Ideja je biti pomiren s obje („poetske”) uloge unutar svoje intimne psihološke dinamike. Pomiren sa svojom nekonzistentnošću, sa svojim indolentnostima, zrelostima, prisilnim egzistencijama koje kohabitiraju. Ideja je oprostiti, često i češće – sve i, zaista, svašta. Samoroditeljstvo ima jednake obveze kao i pravo, „stvarno” roditeljstvo – zahtijeva adekvatnu skrb spram djeteta, poštivanje njegovih prava i potreba, (pre)odgoj, usmjeravanje, školovanje... Ukratko: moramo sebi postati sve što očekujemo od drugih da nam budu. Moramo znati reći "ne", znati reći "da”, znati reći "hvala” kao i "ne, hvala”. Voljeti, voljeti, voljeti jedini je zadatak. Čini se. Sebe i druge, jedno ne ide bez drugog!
