Neki sam se dan probudila sama i mamurna u svom velikom krevetu te pomislila kako bi bilo predivno kada bih imala nekoga tko bi me u takvim trenucima opskrbljivao masnim pekarskim proizvodima i poljupcima. Iako sam ubrzo shvatila kako su to apsolutno pogrešni razlozi za upuštanje u vezu, nisam si mogla pomoći, a da ne razmislim o tome jesam li zaista nešto propustila zato što nikada nisam bila u dugoj vezi.
Tragikomična crtica iz moje biografije ona je u kojoj stoji kako sam najdužu i relativno najstabilniju vezu u životu imala sa svojim prvim dečkom, i to kada sam imala svega trinaest godina. Uh. Tada sam još uvijek bila entuzijastična i oko ljubavi i oko fizičke i emocionalne povezanosti: odrasla sam na britanskim pop-rock pjesmama o ljubavi te se prije spavanja uspavljivala poljupcima u lijevu podlakticu, maštajući o velikim i vlažnim osjećajima, leptirićima u trbuhu i sudbonosnim zvjezdanim putanjama. Veza s godinu dana starijim muškarcem učinila je čuda za moju osnovnoškolsku reputaciju, definitivno sam bila među najnaprednijim sedmašima.
Jedini napredniji od mene bio je Ivica, koji se još u šestom navodno viđao s misterioznom Sonjom koju nitko nikada nije upoznao, ali čiji smo crveni ruž pronašli u njegovom školskom ruksaku pod malim odmorom. U nadi da ćemo vidjeti nešto od svih onih silnih stvari o kojima se pisalo u školskim priručnicima o pubertetu i seksualnom sazrijevanju, ponekad bismo pratili Ivicu poslije škole u nadi da ćemo ga uloviti sa Sonjom. To se nikada nije dogodilo. I moj je ljubavni život počeo cvjetati negdje u ono vrijeme kada su se pod satovima prirode i društva dijelili ulošci i tamponi, kada ni poglavlja o menstruaciji, dlakama ispod pazuha i masturbaciji više nisu bila daleka i nedostižna fantazija. Tada sam već nosila sportske topiće u boji, brijala noge depilacijskom kremom koja je zaudarala po jajima i ljubila se jezikom sa svojim godinu dana starijim dečkom prije popodnevne smjene.
Bili smo zajedno nešto više od godinu dana. Ostavila sam ga na proslavi Nove i dramatično propješačila nekoliko kilometara po snijegu do doma, odlučna u namjeri da okrenem novi list i pronađem pravu ljubav te u potpunosti nesvjesna činjenice da koračam prema vlastitoj ljubavnoj propasti. Tada još nisam znala da će za nekoliko godina Seen, Instagram Storiesi i vatrica ljubavnu scenu pretvoriti u bojno polje, kao ni da ću za nešto više od jednog desetljeća biti zarobljena u svojoj sobi, jesti na krevetu, raditi na krevetu, vježbati pokraj kreveta, slagati butelje jednu pokraj druge na kantu za smeće vikendom i bezuspješno pokušavati ispeći pizzu s pravim kvascem doma. Nisam znala ni da ću svajpati bespućima Tindera ni da će mi se ponekad u DM javljati muškarci s bizarnim prijedlozima, kao ni da ću biti toliko očajna da razmotrim i mogućnost da se zaista i nađem s njima, samo da izađem iz kuće.
Kako je moguće u jednoj godini istovremeno povisiti i sniziti vlastite standarde? U novom je desetljeću, izgleda, sve moguće, a moje se ljubavne aspiracije mijenjaju sukladno mom karantenskom raspoloženju, dakle svaki dan četrdeset i sedam puta. Tako sam jedne večeri zajahala val usamljenosti i u bilješke na mobitelu (onda znate koliko je situacija bila ozbiljna) natipkala karakteristike svog savršenog partnera. Neko sam se vrijeme nećkala oko toga trebam li ih zaista i uključiti u ovaj tekst te ga na taj način pretvoriti u potencijalni ljubavni oglas, ali sam zatim rekla – zašto ne? – i odlučila svoj popis priložiti na kraju teksta. Realno, možda je zaista vrijeme da se vratim u doba kada su se ljubavni oglasi objavljivali u časopisima i lijepili na oglasnu ploču u trgovačkim centrima, a ako to ne upali, onda definitivno prelazim na CMC i šaljem SMS poruku s glazbenom željom i svojim brojem telefona.
Samoća me primorala da dublje promislim o onome što zaista želim od života, ali i od svog budućeg partnera (tako je između ostalog i nastala već spomenuta slavna bilješka na mobitelu). No, s druge strane, samoća je varljiva, ponekad nas odvede na put kroz vrijeme na sva ona mjesta koja bismo rado zaboravili te nas prisili da se prisjetimo svih svojih padova, i doslovnih i figurativnih. Ta mračna strana samoće onaj je teret koji osjećamo na prsima oko tri ujutro kada se sjetimo da se naša srednjoškolska ljubav oženila i/ili kada shvatimo da smo posljednjih godinu dana svog života (neću reći mladosti) protratili na true crime dokumentarce na Netflixu.
Mračna strana samoće razmišljanje je i o onom događaju od prije nekoliko mjeseci kada mi je jedan kolega s faksa rekao da mora da sam jako usamljena ako prije spavanja slušam podcaste, baš kao da je usamljenost nešto u što treba upirati prst. Nisam prestala slušati podcaste, ali i dalje ponekad razmišljam o tome koliki je on kreten. Ljudi zaista mogu izgubiti razum od samoće. I tako dolazimo do onog dijela u kojem u panici posežemo za jednokratnim rješenjima, svrbež je nepodnošljiv pa, u potrazi za fiksom, zanemarujemo i svoje bilješke na mobitelu i kršimo svoja obećanja, a sve ne bismo li barem na nekoliko sati zaboravili da živimo u svijetu u kojem je stalna samo mijena. (I činjenica da se još najmanje godinu dana nećemo trljati s nepoznatim ljudima u legalnim klubovima.)
I tako se vraćamo na početak teksta, na moj bračni krevet u sobi sa spuštenim roletama. Mamurluk me uvijek nekako smekša, učini ranjivom, ali istovremeno i grubom prema samoj sebi pa sam tog jutra zaključila kako je zasigurno problem u meni. (A ni činjenica da sam najdulju vezu imala s trinaest godina također mi nije baš išla u prilog). "Jesam li ja površna i licemjerna osoba?" upitala sam sramežljivo svoju psihoterapeutkinju u nadi da će mi reći da nisam. Ispričala sam joj kako sam raskinula gotovo sve svoje dosadašnje veze te kako sam nebrojeni broj puta otkantala pametne i ozbiljne likove samo zato što mi nisu bili dovoljno privlačni (i zabavni), a stalno pričam o tome kako bih željela upoznati nekoga kvalitetnog, nekoga tko će mi nositi hranu u krevet i usput sa mnom komentirati aktualna politička zbivanja u SAD-u, bla bla bla bla.
Otkrila sam joj još jednu tajnu – od svoje se trinaeste godine nikako ne mogu otarasiti one stravične nelagode koju u meni izaziva i sama pomisao da dečka upoznam sa svojim prijateljima. Moji bi prijatelji gotovo sigurno bili ljubazni, postavljali pitanja, nudili ga hranom, pićem i cigaretama, ali neki glas duboko zakopan u meni ne bi mi davao mira. Kao da bih tada na njemu uočila baš sve njegove mane, vidjela ga u najgorem mogućem svjetlu, u zgužvanim hlačama, preuskoj košulji, sa spojenim obrvama, previše gela u kosi i premalo smisla za humor. Ugh. I sama pomisao na te nesretne susrete na mene bi djelovala poput katalizatora kojim bi se ubrzavao proces odzaljubljivanja i osnaživale moje postojeće sumnje.
A neprestano sam sumnjala. Sumnjala sam u njih, ali i u sebe – svaki put kada bismo se šetali ulicom, gledali televiziju ili vodili ljubav, razmišljala sam o tome kako me možda već iza sljedećeg ugla čeka nešto bolje, ljepše i uzbudljivije; više ljubavi, više seksa. Sumnje bi me toliko izjedale da bih poprilično brzo od osobe koja piše pjesme u bilješkama na mobitelu postajala osoba koja se "jednostavno ne voli držati za ruke". Živjela sam u sadašnjosti s povremenim osvrtanjem u prošlost – budućnost je za mene bila utopističko mjesto u koje sam godinama upisivala sve svoje želje, ideje, ali i strahove. Budućnost je bila moj oslonac, moje svjetlo na kraju tunela, mjesto na kojem ću se jednog dana zasigurno osjećati sigurno i sretno. I kako da se onda na takvom jednom prekrasnom mjestu zamislim s osobom koja me ne nasmijava, koja ne voli mačke i koja mi govori da izgledam debelo u svojoj najdražoj haljini? Apsolutno nikako.
Naposljetku bih trebala odgovoriti i na svoje pitanje s početka teksta – jesam li zaista išta propustila zbog toga što nikada nisam bila u dugoj i stabilnoj vezi? Sigurno. Ponekad zavidim onim ljudima koji su ljubav života upoznali među školskim klupama, ali ne žalim ni za čime u svome životu. Ne osjećam se ni prazno ni nedovršeno, ne mislim da je svijet toliko jednostavan da bismo jedno iskustvo mogli vrednovati kao bolje ili važnije od drugog, a od psihoterapeutkinje sam dobila odgovor kakvom sam se i nadala. Rekla mi je da ću jednog dana kada upoznam pravu osobu za sebe zasigurno zaboraviti i na njezinu preusku košulju, a do tada trebam biti zahvalna na onom glasu sumnje koji me dosad spasio od gomile toksičnih veza. A čak i ako nikada ne upoznam osobu koju bih rado željela upoznati sa svojim prijateljima, nema veze, uvijek imam svoje podcaste. Oni me još nikada nisu razočarali.
SAVRŠEN MUŠKARAC
1. Radi na sebi.
2. Voli se maziti i nema problema s izražavanjem osjećaja.
3. Ambiciozan je, ali mu ambicija nije preuzela život.
4. Feminist je i ima u sebi izražen osjećaj za solidarnost i empatiju.
5. Zna se brinuti o sebi, neovisan je.
6. Voli mačke.
