Ako imate TikTok, vjerojatno ste upoznati s terminom "traume iz djetinjstva" i "reakcija na traumu". Otkad sam instalirala aplikaciju, svakim danom sam sve više uvjerena da je cijela moja osobnost zapravo odgovor ili reakcija na traume iz djetinjstva - iako se nikakve posebne traume ne sjećam. Naime, narativ koji je iznimno popularan trenutno na TikToku preplavljen je videima, često pretjerano veselima ili zabavnima, u kojima vam neki "terapeut" objašnjava da je svako ponašanje i osobina zapravo reakcija na traumu.
Jeste li perfekcionist? Imate problema s donošenjem odluka, čak i onih malih? Izbjegavate sukobe? Previše ste ljubazni prema drugima i ne zauzimate se za sebe? Previše analizirate svaku situaciju? Sve to je reakcija na traumu. Čak i činjenica da ste izgubili sat vremena skrolajući videe o reakcijama na traumu je - reakcija na traumu.
Isprva su me takvi videi intrigirali. Ponekad sam anksiozna, teško mi je donijeti odluke, nekad sam previše defenzivna, a nekad tražim sukobe i dramu, perfekcionistica sam s problemom prokrastinacije... Sve to, kao što sam već rekla, označeno je kao odgovor na traumu. Jedini odgovor koji nedostaje je onaj na pitanje: "Koju točno traumu?" S vremenom sam shvatila da nije moguće da je baš svaki dio moje osobnosti rezultat traume koju sam doživjela u djetinjstvu jer te traume, naprosto, nema. Nisam bila zlostavljana ni na koji način, imala sam sve što sam poželjela, više-manje, stabilnu obitelj, čak ni roditelji nisu razvedeni. U čemu je onda stvar? Što su uopće traume iz djetinjstva i zašto me ljudi na TikToku pokušavaju uvjeriti da ih imam?
Za početak, definicija traume iz djetinjstva prilično je jedinstvena i iz više izvora pronašla sam praktički istu.
"Traumatični događaj je zastrašujući, opasni ili nasilni događaj koji predstavlja prijetnju životu ili tjelesnom integritetu djeteta. Svjedočenje takvog događanja koji ugrožava fizičku sigurnost voljenih osoba također može biti traumatično. Posebno je to važno za malu djecu jer njihov osjećaj sigurnosti ovisi o percipiranoj sigurnosti osoba s kojima su povezane", stoji na stranicama američke Nacionalne mreže traumatskog dječjeg stresa. Nabrajaju dalje primjere takvih događaja; fizičko, seksualno ili psihološko zlostavljanje, zanemarivanje, prirodne katastrofe, terorizam, obiteljsko nasilje, gubitak bliske osobe, ovisnosti u obitelji, iskustvo izbjeglištva i rata, smrtonosne bolesti...
Mnogi izvori navode i četiri najčešća načina nošenja s traumom. Na engleskom, to su 4F: fight, flight, freeze i fawn. Na hrvatskom, to su: borba, bijeg, paraliziranost i približavanje.
"Trauma je događaj tijekom kojeg naše tijelo uči u stanju opasnosti. Mnoge stvari mogu utjecati na nas, ali nije sve trauma", objasnila je Chandra Ghosh, šefica programa istraživanja dječje traume na Sveučilištu Kalifornija u San Franciscu. Da nije sve trauma slaže se i Kathleen Smith, psihologinja.
"Mnoge stvari koje se nazivaju 'reakcijom na traumu' zapravo su uobičajene reakcije na tjeskobu. Činjenica da izbjegavate sukobe i svađe ne mora značiti ništa dublje od toga i ne mora podrazumijevati proživljenu traumu", kaže Smith.
Da se razumijemo, vjerujem da mnogo ljudi pati od posljedica trauma iz djetinjstva, a vjerojatno toga nisu svjesni. I vjerujem da perfekcionizam, socijalna anksioznost i izbjegavanje konflikta pod svaku cijenu mogu biti reakcije na tu traumu - ali ne moraju biti. Može se raditi o tome da ste odrasli u kulturnoj sredini koja je poticala takvo ponašanje i razvijanje takvih karakteristika. Možda je vaša obitelj takva pa njeguju određene vrijednosti, poput skromnosti, poslušnosti i perfekcionizma. Možda ste razvili određene karakteristike kako biste se prilagodili poslu i profesiji ili drugoj kulturnoj sredini. U svakom slučaju, činjenica da imate neke osobine koje su navedene kao reakcija na traumu ne moraju značiti da to zaista jesu.
Ali zašto je TikTok onda preplavljen takvim narativom? Jer nije stvar samo u traumi. Tu je, recimo, i ADHD, koji sam se također uvjerila da imam, samo što nije dijagnosticiran i nitko nikada nije shvatio da ga imam. Neki od simptoma su prokrastinacija, nemogućnost donošenja odluke, stalno slušanje određenih pjesama na repeat u dugačkim periodima, po više od tjedan dana, impulzivno trošenje novca, brzo gubljenje interesa za hobije, stalno kašnjenje i gubljenje stvari poput ključeva, često zaboravljanje, poput toga da zaboravite zašto ste ušli u sobu u tom trenutku... Nabrojala sam samo neke kojih sam se uspjela sjetiti jer takvih sam videa vidjela na tisuće. Baš kao i s traumama, čini se da svi imamo ADHD. I da, istina je da se kod žena svi neurološki poremećaji i stanja, poput npr. autizma, teže dijagnosticiraju i o njima imamo puno manje informacija nego o onima za dječake i muškarce, no to ne znači da imate ADHD.
Sve me to podsjeća na kognitivnu vježbu koju smo imali u srednjoj školi iz psihologije. Profesor nam je dao tekst u kojem se opisuju karakteristike neke osobe. Pitanje je bilo pronalazimo li se u tome. Spoiler alert: svi smo se pronašli. Tekst je opisivao sve i nikoga; primjerice, ta osoba je brižna i empatična, ne voli nepravdu, za osobe koje voli učinit će sve... Svi jesmo ta osoba i nitko nije ta osoba. Tako danas svi imamo "simptome" ADHD-a i svi "reagiramo na traume", ali to zapravo nije baš tako.
Radi se o jako općenitim karakteristikama koje vrijede za praktički sve osobe na ovom svijetu. Niste posebni ako prokrastinirate, niste drugačiji od drugih ako slušate jednu pjesmu po mjesec dana na repeat, niste jedini i jedinstveni ako se ponekad osjećate preplavljeno svim obavezama i zadacima u svom životu pa umjesto da radite na tome legnete na kauč i ne dižete se tri dana... Svi to radimo, više ili manje, i svi se pokušavamo nositi sa životom na razne načine. To ne znači da nosimo traume iz djetinjstva ili da u više od 30 godina nismo dobili dijagnozu ADHD-a.
Pitanje koje se na kraju postavlja je i zašto se onda ove teme forsiraju na platformama poput TikToka i Reelsa? Pa ni to nije nešto pretjerano komplicirano. Zato što prolazi. Mnoge su sjajne teme pokrenute na društvenim mrežama, posebno na TikToku, i mnoge su stigme sada dio prošlosti ili na putu da takve postanu jer je nekoliko hrabrih ljudi progovorilo o tome. No čim nešto postane trend, narativ će postati jednostavniji, površniji i besmisleniji. Tu nema pretjerane pomoći, to je priroda tih aplikacija i platformi.
Isto tako, mnogo je onih koji će odlučiti "uskočiti na taj vlak" jer vide da drugima to donosi neke benefite, u vidu povećanja popularnosti na društvenim mrežama. To je svojevrsno stvaranje mentaliteta žrtve koje je u potpunosti lažno jer se pojedinci pokušavaju "zakačiti" na određenu temu bez da zapravo imaju iskustva s time. To ne vrijedi za sve - mnogi zaista proživljavaju određene probleme i ne dobivaju podršku sustava institucija, obitelji i prijatelja. Društvene mreže u tom slučaju mogu biti dobar ventil i način pronalaska zajednice koja vas razumije i podržava. No, postoje i oni koji ne znaju kako pronaći svoju zajednicu pa malo iskrivljuju svoju priču kako bi dobili toliko potrebno razumijevanje i podršku.
Općenito, društvene mreže pojačale su našu potrebu da se istaknemo među drugima, da pod svaku cijenu budemo posebni. Naravno, teško je biti poseban kad se "natječeš" s milijunima ljudi na istoj platformi. Lako je bilo nama, koji smo adolescenciju proživjeli u malom gradu. Bilo je dovoljno imati starke koje je mama donijela iz Zagreba da se istakneš. Danas je to puno teže, a oni koji imaju potrebu za većom pažnjom okoline pokušat će bilo što da ih drugi percipiraju kao "posebne". Ali činjenica je da smo svi posebni - i nitko nije. Da, ne postoji nitko na ovom svijetu tko je baš poput nas, ali nismo baš ni toliko različiti jedni od drugih. I to je sasvim u redu.
Ono što se često izgubi u površnosti društvenih mreža je spoznaja da možemo podržavati druge bez da smo sami proživjeli neku traumu - to se naziva empatija. Ali društvene mreže nisu stvorene za dubinsko posvećivanje ovakvim temama. Mogu osvijetliti neke probleme i pojave u društvu, ali ako nas to zaista zanima, trebamo druge izvore. Pa zato, ako mislite da imate ADHD ili da je vaše ponašanje rezultat traume, rješenje se ne nalazi na TikToku ili Instagramu, nego kod stručnjaka u stvarnom životu. Sve drugo je površna zabava od koje netko profitira.
