Njegovo ime poznato je diljem svijeta, a njegove knjige, prevedene na više od pedeset jezika, prodane su u više od pedeset milijuna primjeraka. Jo Nesbø prije svega je zanimljiv, prizemljen i skroman čovjek, a zatim i plodonosan žanrovski pisac. Uz to je i aktivni glazbenik, bivši nogometaš, diplomirani ekonomist, slobodni penjač, novinar i profesionalni vojnik. Impresivna je to biografija, pogotovo ako se popisu pridoda opus od gotovo trideset djela - što romana, što zbirki pripovjedaka. Nesbø je u nekoliko navrata posjetio Hrvatsku kojoj se, kaže, voli vraćati zbog planina, a njegova posljednja gostovanja održala su se prije dva tjedna u Splitu i Zagrebu.
Šarmantan i jednostavan, publiku je impresionirao raznim anegdotama. Priznao je kako je jedan roman pisao dvije godine da bi ga nakon toga, nezadovoljan ishodom, bacio u smeće, ali i da dok u potpunosti ne zgotovi djelo nitko nema pravo čitati ga, dijeliti savjete i donositi sud. Proslavljen kriminalističkim žanrom i serijom romana o Harryju Holeu, ingenioznom detektivu čije se pustolovine mogu pratiti u čak dvanaest (a uskoro i trinaest) nastavaka, Nesbø se kroz proteklih nekoliko godina okušao i u pisanju kratkih priča koje je, kaže, možda i teže napisati nego romane. Njegova dva najrecentnija djela, "Stručnjak za ljubomoru i druge priče" i "Otok štakora i druge priče", stavila su pred njega poseban izazov s obzirom na to da je promijenio perspektivu, oblik, pa i žanr na koji je dotad bio navikao publiku. O svrsi pisanja, podrijetlu inspiracije i odnosu autora i čitatelja razgovarali smo s najpoznatijim norveškim piscem, Joom Nesbøom.
Kako se formira ideja u vašoj glavi? Osmislite li prvo lik pa mu prilagodite situaciju ili obrnuto?
- Ovisi o mnogo toga, nemam konkretnu metodu. Nema ponovljivog uzorka na temelju kojeg se moje misli oblikuju. Inspirirati me može bilo što; u pitanju može biti neka osoba, određena situacija kojoj svjedočim ili pjesma s neke ploče. Može mi prvo na pamet pasti naslov neke priče. Ideja se može razviti iz bilo čega.
Postaje li pisanje u nekom trenutku mehanički proces ili je uvijek posljedica naleta strasti?
- Definitivno ovo potonje, riječ je o strasti. Naravno, iza te strasti postoji određeno majstorstvo, postoji tradicija, umijeće pisanja na koje bi trebalo obratiti pažnju. Baš sam sa svojim devetnaestogodišnjim nećakom, koji je upravo proveo godinu dana u filmskoj školi, razgovarao o procesu izgradnje priče, o važnosti tradicije, posebno u kontekstu filma - o tome što se do sada uspjelo napraviti, što se dokazalo kao djelotvorno. Filmska industrija se naravno razlikuje od samoga pisanja jer je u cijelu priču uključeno mnogo novca, i u tom smislu nije dozvoljeno previše eksperimentirati. Kad je novac na kocki, moraš pronaći način da film ispadne dobro, inače si na gubitku. Prednost kod pisanja, posebice kratkih priča, je u tome što ti je kao piscu dana sloboda. Istina, mnogo se oslanjamo na tradiciju, na Čehova, Hemingwayja, one koji su utabali put tom obliku, ali s druge strane, napisana priča ne bi preživjela u svijetu kad pisci ne bi bili spremni eksperimentirati. Obje se strane istovremeno moraju uzimati u obzir, što zna biti i dosta teško - postoje neka pravila koja dokazano djeluju i moramo ih slijediti, ali istovremeno, ako im se nismo spremni suprotstaviti, rezultat će biti dosadan.
Na gostovanju u Zagrebu komentirali ste kako je kratku priču i teže napisati nego roman...
- Da, moja majka je uvijek tvrdila da roman može napisati svatko, ali da samo pravi majstori mogu napisati zaista dobru kratku priču. Ima nešto istine u tome, jer se u opsežnim romanima pisac može izvući s nekim pogreškama. U pričama su pogreške puno očitije, svaki odlomak mora biti obrazložen, svrhovit. U romanu se na duge staze sitne pogreške mogu i previdjeti.
U djelu "Stručnjak za ljubomoru i druge priče" odlučili ste se za pripovijedanje u prvom licu. Što ta perspektiva donosi čitatelju, a što piscu?
- Čitatelju, bilo da je svjestan te perspektive ili ne, ona donosi određenu dozu neizvjesnosti. Postoje neke stvari koje vam kao čitatelju smijem reći, i one koje vam prešućujem. Kad pripovjedač uđe u glavu lika, čitatelj je manipuliran tom perspektivom, što ga stavlja u zanimljivu poziciju jer je u jednu ruku svjestan toga da je prevaren, da se njime upravlja, a u drugu ruku slijedi pouzdana i poznata pravila koja zna da i autor mora poštovati. To je ustvari jedna zanimljiva igra postavljanja i kršenja granica s obje strane.
Koja vam je najdraža TV serija i zašto?
- Najdraža serija svih vremena mi je "Momci s Madisona". To je bio takav projekt... Jer zašto bi itko htio gledati seriju o marketingu u Americi šezdesetih? A opet, napravili su priču koja je toliko zanimljiva, toliko dramatična, posebno zbog enigmatičnog lika Dona Drapera koji me jako podsjeća na mog oca. Kao da sam njega gledao na ekranu.
Po čemu se razlikuje pisanje romana od pisanja scenarija za TV seriju?
- Struktura je ponešto drugačija, pisati scenarij je kao da pišete kratku priču na temelju kratke priče. Ako su u pitanju, recimo, tridesetominutne epizode, limitirani ste i vjerojatno ćete se htjeti odlučiti strukturirati ih u obliku tri čina, i možda ćete pratiti tu strukturu kroz čitavu seriju. Naravno, ne morate izabrati taj način, ali uglavnom se pisci odlučuju na njega ako žele napisati konvencionalnu TV seriju. Ali pripovijedanje se ne bazira na strukturi, struktura je tu samo kako bi potpomogla sadržaj, ne obrnuto. Sadržaj čini dušu i srce same priče.
Publika naprosto obožava vaše knjige. Kojeg autora vi jednako tako obožavate?
- Morao bih izdvojiti Knuta Hamsuna. Neke sam njegove knjige čitao više puta, "Misterije" na primjer, i "Glad", naravno, njegov prvi veliki roman.
Nadahnjuje li vas Hamsun i kao pisca ili potpuno odvajate osobni čitateljski ukus od stvaralačke inspiracije?
- Neizbježno je, pogotovo kad se prvi put uhvatite u koštac s pisanjem, oponašati svoje najdraže autore. Tako se i uči pisati - preuzmete nešto od onih koje najviše volite, a zatim pronađete neki svoj glas, neki svoj put. Ipak, njihovo naslijeđe nikad ne zamre u potpunosti. Uvijek čuči negdje u pozadini, zajedno sa svim lošim knjigama koje ste pročitali, svim lošim filmovima koje ste pogledali. Prije ili kasnije na neki destilirani način sve završi na vašem papiru, htjeli vi to ili ne. Kad čitam druge autore točno mogu vidjeti koji su ih pisci nadahnuli, i dok god nije u pitanju puko plagiranje, mislim da to nadograđuje djelo, a ne da mu se zbog toga treba oduzeti od vrijednosti. Isto je i s glazbom - mnogi su bendovi stvarali pod utjecajem Beatlesa u šezdesetima, i neka su, jer tako je nastala odlična glazba.
