Joel i Ethan Coen, poznati kao braća Coen, američki su filmski redatelji, scenaristi i producenti. U više od tri desetljeća dvojac je napisao i režirao brojne uspješnice, od urnebesnih komedija ("Tko je ovdje lud?", "Arizona Junior", "Mr. Hula-Hoop") preko film noira ("Millerovo raskrižje", "Suvišna okrutnost", "Čovjek kojeg nije bilo", "Nema zemlje za starce") do filmova koji spadaju u ta oba žanra ("Fargo", "Veliki Lebowski", "Barton Fink").
Svoje su filmove uglavnom pisali, režirali i producirali zajedno, iako je donedavno Joel dobivao i pojedinačno pridodane zasluge za režiju, a Ethan za produkciju. Često se izmjenjuju s potpisima za scenarij, dok se nekad zajednički potpisuju pod pseudonimom "Roderick Jaynes". Poznati su kao "dvoglavi redatelj" jer dijele slične vizije. Glumci koji s njima rade nerijetko priznaju da mogu prići svakom bratu pojedinačno s istim pitanjem, ali će dobiti i isti odgovor.
Česti motiv koji se provlači kroz njihove filmove je novac. U "Fargu" je on primjerice razlog zašto su svi događaji u cijelom filmu i započeli; u "Velikom Lebowskom" novcem se plaća, ili se on krade ili nestaje iz čega nastaju komično-tragične situacije za likove; u filmu "Tko je ovdje lud?" trojica zatvorenika u bijegu pokušavaju naći skriveno blago; u "Čovjeku kojeg nije bilo", glavni junak ucjenjuje šefa svoje žene kako bi se domogao novca. "Gangsterska petorka" pak govori o ekscentričnom južnjačkom profesoru i njegovoj bandi koji glume bend kako bi orobili kasino, dok je u fokusu kultnog, nagradama ovjekovječenog filma "Nema zemlje za starce" lovac koji bježi s dva milijuna dolara, dok vlasnik unajmljuje plaćenog ubojicu kako bi ga vratio.
Joela Coena sreo sam na "Ponta Lopud festivalu" kada je sa svojom suprugom, slavnom oskarovkom Frances McDormand održao masterclass predavanja za pozvane glumce i redatelje. U tim sesijama i sporadičnim razgovorima se saznalo mnogo toga o tome kako vidi i razumije svijet filma. Na pitanje uživa li u masterclassu i predavanju, odnosno, može li se jednoga dana zamisliti kao neki stari profesor koji više ne radi nego predaje na filmskoj akademiji Coen se nasmijao i odgovorio: "Oboje mojih roditelja bili su nastavnici. To je profesija prema kojoj imam golemi respekt. Obožavam ljude koji imaju talent za to. Zapravo, ja nikad nisam radio ništa slično ovome. Bilo mi je vrlo korisno razgovarati s mladim filmašima koji tek započinju karijere. Jako je zanimljivo čuti koji su im problemi i što ih interesira. Mogu li išta naučiti iz mojeg iskustva vrlo je otvoreno pitanje: ja sam nekoliko generacija stariji od njih, dolazim iz drugog vremena i drugog načina stvaranja filmova pa će im neka moja iskustva biti irelevantna. Ali neka će im biti bliska - koliko god bio star ili mlad, odakle god dolazio... stvaranje filmova je - samo stvaranje filmova."
Joel Coen se referirao i na svoj proces kreiranja filmova u kojem mu je najvažnije da sve što piše najprije zamisli u svojoj glavi kako bi bio siguran da će funkcionirati s onime što je bilo prije te scene, ali i s onime što tek dolazi.
"Mom bratu i meni je teško napisati scenu ako je ne možemo prvo vizualizirati, zamisliti u svoj glavi, bez obzira na to radi li se o dijaloškoj i teškoj sceni ili pak vizualno vrlo jednostavnoj, jer i gledatelji razmišljaju pa moramo i mi, ne samo o tome kako scena izgleda, već i gdje i kako se uklapa u nešto što su prethodno vidjeli, odnosno što će tek vidjeti, kao i koji su prijelazi."
Njegova "izvedba" na masterclassu bila je decentna, skromna i tiha. Coen nije čovjek velikih gesta, visokog glasa, nije napadan i stereotipno "redateljski strastven". Njegova introspektivnost i stidljiva intelektualnost jedino je i mogla proizvesti takve filmove kojima je zadužio filmski i mnoge druge (intimne) svjetove. Zadužio nas je interesom prema začudnom, fikcijom koja očuđuje, propituje. Fikcijom koja iritira i zabavlja u isto vrijeme. Njegovi filmovi nisu osobito zainteresirani za stvarnost kojoj svjedočimo i koju medijski možemo (ili barem mislimo da možemo) olako dosegnuti pa samim tim valja i razumjeti. On kao da za svoje filmove ne očekuje posebno opravdanje niti razumijevanje niti "logiku". Zabava i pitanja kao da su glavni motiv.
Ponajveći utjecaj na njega u svijetu filma nije očekivano izvršio neki filmaš ili određeno djelo već žena koja ga je angažirala kao asistenta. Bila je to montažerka na niskobudžetnim neovisnim uglavnom horor filmovima u New Yorku. Iako je pohađao filmsku školu najviše je o režiji naučio radeći s njom."Nisam u to vrijeme poznavao ljude koji se bave filmom. Moj prvi film bio je ujedno i prvi filmski set na koji sam zakoračio", objasnio je. A a propos filmova i njihovih inicijalnih motivacija, danas stidljivo priznaje da su bili nadahnuti književnošću i da zato opravdano kritičari uočavaju niti poveznice, reference i suodnose.
Na filmu "Tragedija Macbetha" iz 2021. nije surađivao sa svojim bratom i nakon izlaska filma priznao vrlo iskreno da je bilo vrlo neobično raditi bez Ethana i da mu je nedostajao, a otkrio je i radi li se o trajnom razlazu. "Naravno da mi je nedostajao. Radio sam s njim više od 35 godina, i ako bi se ikada pojavio problem na snimanju, prvo bismo se pogledali. Ali ovo nije film koji bi njega zanimao. Ja sam imao osobni interes u tome, a on nije. Kad smo počeli raditi zajedno, nikada se nismo pitali je li to trajno, niti o tome razmišljamo tako. Samo smo mislili da bismo neko vrijeme trebali raditi neke druge stvari. Ali sutra bi me mogao udariti autobus. U kasnim sam 60-ima. Nadam se da ću to moći raditi neko vrijeme - ali tko to, dovraga, zna?"
