Na snimanju se pojavilo odabrano društvo alkemičara života - njih petero. Zajednička šifra bila je 70+. Kad smo ih ugledali, izgledali su kao srednjoškolska ekipa iz razreda koja markira sat. Posramljeno smo se prijavili za mjesto u staračkom domu. A sve njih zajedno mogli smo zamoliti da nam potpišu ugovor o doživotnom uzdržavanju i da se instantno počnu brinuti o nama. To je bio najbolji tulum vitalnosti u gradu. Dvoje prisutnih sasvim su se slučajno prepoznali nakon četrdeset godina. Iz jednostavnog razloga. Trenutno izgledaju bolje i sretnije nego kad su bili mladi. Kada joj je svojedobno nakon operacije kuka liječnik rekao da neće moći raditi određene stvari, Tao Porchon-Lynch, najstarija učiteljica joge na svijetu, odvratila je: "Ne želim znati što neću moći, jer u to ne vjerujem."
Danas je čak svaka deseta osoba u svijetu starija od 60 godina. Usprkos tome, u našoj civilizaciji starenje i starost doživljavaju se kao poraz i manje vrijedan dio života. Stoga mnogi ljudi troše mnogo vremena, energije i novca na njegovanje iluzije o vječnoj mladosti. Donosimo vam jedan od pet razgovora (svi razgovori čekaju vas u novom broju magazina Gloria Glam) u kojem ćete zaista uživati jer su to ljudi koji vas u trenu napune energijom i nevjerojatno zrače jer su prihvatili sebe kao neponovljivu cjelinu.
Jozo Serdarević (75)
Ovako su mi ga predstavili. Profesor književnosti i povijesti umjetnosti, vodio je prve aerobike u Dubrovniku još kad ljudi nisu ni znali što je aerobik, pa plesne tečajeve, kupa se čitavu zimu, djeca ga obožavaju. Divan, duhovit, čaroban lik. Odmah sam znala da je on taj. Ono što nisam znala u tom trenutku je da ću provesti najduhovitijih nekoliko sati u društvu samog izvora vitalnosti. Još uvijek se smijem pri pomisli na njega.
"Mladost sam proveo plešući 12 godina u folklornom ansamblu Linđo. Nastupi, turneje, prva iskustva zaljubljivanja. Puno smo putovali, a dan danas ta su sva tada stečena prijateljstva sastavni dio mojeg života. Od našeg voditelja Sulejmana puno sam naučio kako se vodi grupa, pa mi je to kasnije pomoglo u vođenju vlastitih plesnih tečajeva i aerobik treninga. Psihologija grupe je vrlo važna kao i energija zajedništva", prisjeća se dok mi poput multitasking maga paralelno radi frojdovske testove ličnosti.
Ovaj rođeni Dubrovčanin proveo je djetinjstvo u podstanarstvu u Gružu. Otac je radio kao lučki radnik, a majka je bila kuharica. Skromno su živjeli i kod njih je uvijek bilo veselo jer bi ih posjećivala sva postojeća rodbina koja je dolazila u Dubrovnik. Dvije godine mlađi brat Nikola je trenirao nogomet i odmah nakon srednje škole je preselio u Australiju profesionalno se posvetiti sportu. Naš Jozo je ostao s roditeljima.
"Taj period života je za mene bio bajka u koju bi se dan danas htio vratiti. Veselja i humora nikada nije nedostajalo. Ta ljubavna atmosfera me formirala u pozitivnu i stabilnu osobu. Kad sam se oženio za moju Marinu sve je postalo još ljepše", veselo priča neodoljivi šarmer.
Kao profesor književnosti i povijesti umjetnosti u Gimnaziji Dubrovnik vodio je UNESCO-vu radionicu koja je 1994.g. postala članicom UNESCO-ovih ujedinjenih škola. Sa svojim nadarenim učenicima napravio je preko 40 projekata, a postavili su značajne izložbe od Dubrovnika, Zagreba, Bergena, Zimbabvea, Augsburga do Stockholma i Japana.
"Mladi gimnazijalci su eksplozija kreativnosti. U slobodno vrijeme radio sam puno poslova, da se prebrode teška vremena dok je žena isto radila i vodila brigu o djeci. Radio sam u prodaji mnogih proizvoda, vodio plesne tečajeve za klub +65 kao i za davaoce krvi gdje je svaki naš tečaj završavao s dobrim tulumom", kaže i usput mi prepriča nekoliko viceva. Dok se ja nezaustavljivo hihoćem, nonšalantno me obavijesti da i dan danas mlade bračne parove priprema za prvi ples za svadbu volonterski, naravno.
Jozo je doktorirao očinstvo ni više ni manje nego pet puta. "To je nešto najljepše što čovjek može doživjeti. To je sad divnih pet odraslih ljudi – Duje, Melkior, Marin, Ivana i Jakov. Uvijek sam se šalio da imam pet Mercedesa. Obitelj je centar svega, a mi njegujemo zajedništvo. Imam jednog unuka i to mi je posebna radost", raznježeno priča.
Pa kako može izgledati jedan običan dan ovakvog sretnog i aktivnog čovjeka, pitam i sebe i njega.
"Jutarnji sok, kavica i voće do podne. Obično posjetim gospođu Doru koja ima 95 godina i s kojom prikupljam robu za potrebite. Puno ljudi mi donosi robu za drugog, tako da smo već poslali preko 500 paketa u humanitarne svrhe. Ta mudra starica uvijek mi prepriča zanimljive događaje iz svojeg dugog života. U kasnijim godinama života sam postao talentirani kuhar pa iznenadim suprugu delicijama kad dođe s posla. Poslije ručka sunce, opuštanje i priprema za večernji trening. Poslije molitve anđele čuvaru koju me naučila moja mama spavam s velikim osjećajem sreće. Ujutro se budim sretan da je još jedan dan ispred mene. Život bez strasti ne bi imao smisla kao ni lijepo umjetno cvijeće, lijepe forme, ali bez mirisa. Čovjek cijeli život uživa u njima i bori se protiv njih. Kad ležim na suncu i jedem sladoled, uživam u tom okusu dok se lagano topi. Stružem ga sa svih strana pomalo i toj strasti ne mogu odoljeti. Planiram malo pojesti, ali se kutija ipak isprazni. Poslije se javlja slatki osjećaj prijekora, ali u svakom trenutku znam - život je jedan", kroz nasmijane oči zaokruži ovu toliko prelijepu priču o životu.
