Julie Pelipas upoznala sam 2013. u Kijevu na svečanoj večeri povodom pokretanja ukrajinske verzije portala Buro 24/7. U moru predivnih djevojaka te večeri isticala se svojom visinom, gracioznošću, stilom, ali i posebnom energijom. Imala je faktor X, bilo ju je nemoguće ne primijetiti. Kasnije smo surađivale u uredništvu Voguea i s godinama postale prijateljice. Danas ponovno živimo u istom gradu - u Londonu, a ovaj put ja njoj pomažem da se snađe kao što je ona meni nekada pomagala u Kijevu. Život piše romane, a moja je želja približiti vam njezin svijet.
Mariupolj, grad o kojem danas svi pričaju zbog rata, tvoj je rodni grad u kojem si živjela sve do odlaska na fakultet. Kako je odrastanje u mariupoljskoj sredini utjecalo na to tko si danas?
- Mariupolj je kulturno, ekološki, ekonomski specifičan grad i razlikuje se od ostatka Ukrajine. Drugačiji je zbog velikog broja Grka i drugih etničkih skupina koje prevladavaju jer je Mariupolj luka. Moja baka je porijeklom iz Grčke i sa mnom je razgovarala na grčkom jeziku, na jedinstvenom dijalektu koji se danas koristi samo na tom području. Kada njezine generacije više ne bude, s njom će nestati i taj dijalekt. Mariupoljska kulturna scena bila je uvijek veoma drugačija od ostatka ukrajinske i bliža ruskoj. Ukrajinski jezik bio je na margini pa sam zbog toga počela ozbiljno učiti ukrajinski tek kad sam otišla na studij novinarstva u Kijev. Ipak, važno je naglasiti da nikada nisam osjećala pritisak zbog toga što govorim ruski.
Kako je multikulturalno okruženje u kojem si odrasla odredilo tvoju estetiku?
- Moj kulturni kod razvijao se samostalno, bez lokalnih uzora, ali uz maksimalni utjecaj obiteljskog nasljeđa. Moje šukunbaka, prabaka i mama bile su vrsne krojačice. Prehranjivale su se šijući uniforme i odjeću. Iako nikada nisam učila dizajn, taj kod kao da živi u meni pa sam još u školi prekrajala djedove hlače koje bi si on kupio u Lenjingradu. Sjećam se toga jer mi je moda 90-ih bila užasna pa sam njegove košulje i kapute, ali i maminu odjeću, prekrajala za sebe. To su bili sami počeci moje ljubavi prema modi, ali kasnije sam počela raditi u svojoj profesiji, kao novinarka, pa je moda ostala u drugom planu.
Počela si raditi u Kijevu kada si krenula na fakultet?
- U Kijev sam došla sa 17 godina i nisam znala apsolutno nikoga u gradu. Dobro ti je poznat taj osjećaj, zar ne? Bila sam potpuno izvan svoje zone komfora, u prvom redu zato što su moje financijske mogućnosti bile vrlo ograničene. Nisam imala nikakvu podršku: oca nisam nikad imala, a mama se odselila u Grčku kako bi financijski pomagala. Bila sam sama, gotovo još dijete, a morala sam biti odgovorna za sve u svom životu. Godinu dana sam čak radila kao model, ali sam ubrzo shvatila da ne mogu paralelno raditi i studirati, a obrazovanje mi je bilo prioritet. Najveća motivacija u svemu mi je bila moja mama koja je uvijek puno radila i trudila se da mi omogući što bolji život, ona je moj heroj.
Ti si kći jedinica?
- Jesam. Imam bratića koji mi je poput brata jer je živio s nama - oca nije imao, a majka mu je rano preminula. On je sad u Mariupolju i ne znamo je li živ. Gledajući majku kako naporno radi za nas dvoje, odlučila sam da ću se školovati kako ne bih morala tako teško raditi, a i kako bi moja djeca bila sretnija. U 10. razredu sam sudjelovala u Kijevu na prototipu UN-ove konferencije i tada sam shvatila da je to grad u kojem želim živjeti. Preostala dva razreda pripremala sam se za upis na fakultet, odlučna da ću upasti na listu onih koji ne plaćaju studij, a ti su u velikom slučaju, nažalost, unaprijed poznati. To što nisam imala velike mogućnosti, što sam rođena na obiteljskoj farmi gdje nikada nikome nije palo na pamet da ću živjeti u velikom gradu, to me nije spriječilo u mojem naumu i upravo to danas nedostaje mladima. Da sami donose odluke, da realno i trezveno sagledaju život i da shvate da bez obrazovanja i rada na sebi nema uspjeha. To je prokletstvo "nježne generacije", kako je ja nazivam, koja se stalno na nešto žali, a ne zna raditi.
Ne znam ne znaju li, ali definitivno ne žele.
- Da, ne žele. A ako ne radiš, nećeš ni naučiti raditi. Ponosna sam na svoje porijeklo, na to što sam odrasla na farmi i što sam s bakom uzgajala organske proizvode. Meni je rad oduvijek bio pri samom vrhu prioriteta. Nakon modelinga, na drugoj sam godini počela raditi na televiziji, u kulturnom programu. Radila sam intervjue, ali nikada nisam stala ispred kamere jer sam bila sramežljiva. Po završetku studija shvatila sam da ne želim raditi na televiziji jer tamo pobjeđuje onaj čije su ambicije veće od pameti. Željela sam se dalje razvijati u nekoj zdravijoj medijskoj shemi.
Jesi li već tada znala da te zanima baš moda ili je novinarstvo bilo glavni interes?
- Kroz umjetnost, svoj prvi interes, shvatila sam da je moda njezin suvremeni jezik. Svoju karijeru stilista počela sam tako što sam sama snimala testne fotografije s modelima. Nije bilo Instagrama, vodila sam life journal i planirala pokrenuti kulturni časopis u suradnji s Anatolijem Uljanovim, koji je bio važna ličnost u ukrajinskom medijskom svijetu, ali je protjeran zbog slobodoljublja, postao je politički azilant u SAD-u jer je govorio protiv vlasti. Drugi naš partner iste je godine preminuo, tako da ideja nije zaživjela. Ipak, tu moju ideju čuo je Kozbek, poznati ukrajinski urednik, koji me pozvao da radim s njim. To je trajalo šest dana, sedmi sam dala otkaz jer se nisam bila u stanju nositi s njegovim grubim liderstvom. Već sljedeći dan sam, sasvim slučajno, dobila posao u Harpers Bazaaru koji se tek počeo izdavati u Ukrajini, a zahvaljujući preporuci ukrajinske dizajnerice Lilie Poustovit. Cijeli ću joj život na tome biti zahvalna. Tamo sam prošla cijeli put od modnog asistenta, preko nižeg urednika pa sve do višeg urednika mode. Taman kad sam stigla do funkcije višeg urednika, ostala sam trudna i otišla na Bali.
Postojao je neki razlog ili...?
- Oduvijek sam smatrala da je trudnoća poseban period u životu žene. Nikada nisam požalila tu odluku. Svima govorim da u trudnoći ne trebaju stavljati karijeru na prvo mjesto, već sebe. Ako si pametan i želiš raditi, nikada nećeš izgubiti posao. Ne mislim da s djetetom treba biti do punoljetnosti, ali trudnoća i prve godine djetetova života vrlo su važne. Treba biti smiren, prisutan i povezan s djetetom i to je ono što nedostaje modernom majčinstvu. Zbog toga sam odlučila da ću trudnoću i prve godine s djetetom provesti u raju, vježbajući jogu, živeći uz ocean… Kad sam se vratila s Balija, ponovno sam počela raditi u Harpers Bazaaru, tada kao producentica, a uskoro i kao stilistica. To su bili moji prvi koraci u toj sferi, a uskoro nakon toga na tržište su stigli Buro 24/7 i Vogue. Tada su mi na stolu bile tri ponude, ali ja sam odabrala Vogue.
Što kažeš na Vogue tada i sada, puno se toga u međuvremenu promijenilo?
- Tržište se aktiviralo s dolaskom Voguea. Do tada nije bilo određenih pravila i standarda kakve diktira brend poput njega i tek s njime kreće era profesionalizma na tržištu. To je bio impuls razvoja.
Koliko si godina provela razvijajući ukrajinski Vogue?
- Devet godina. Na početku je bilo teško napraviti kvalitetan proizvod, ali imali smo podršku Voguea. Ukrajina je na modnoj mapi bila nebitna. Svi glavni uredi brendova bili su u Moskvi, sve se rješavalo u Moskvi - od dostave odjeće, modela... Uvijek su nas gledali kao na neki ruski dodatak prije nego na samostalno tržište. Tako je bilo do zadnjeg dana, ne znam kako će biti nakon rata.
Za mene je razlika između ukrajinskog i ruskog Voguea uvijek bila izrazita, estetski i sadržajno.
- Nažalost, Ruskinja Karina Dobrotvorskaja, tada visokopozicionirana u Conde Nastu, oduvijek je željela da ukrajinski Vogue podsjeća na ruski, da je na ruskom jeziku i da se ne razvijemo previše. Bilo je popularno mišljenje da tržište komunicira na ruskom, ali sad su se svi brzo prebacili na ukrajinski. Uvijek je to na kraju dana bila odluka tima i da je bilo hrabrosti, volje i želje - moglo se. Smatram to velikom greškom, bila bi to kulturna revolucija. Ipak, tada je bio važniji vizualni identitet, jedinstvenost ukrajinskog Voguea. Sjećam se da smo nakon dugo vremena uspjeli promijeniti izgled naslovnice.
Svaka tvoja naslovnica bila je posebna, drugačija. Mijenjali su se urednici, ali za mene si lice magazina uvijek bila ti.
- Voljela sam se nazivati sivim kardinalom ukrajinskog Voguea. Jako sam ponosna na tu eru u kojoj je on postao magazin s kojim su svi željeli surađivati. Počeli su nam vjerovati jer smo radili jake tematske brojeve, istaknuli smo se "crnim brojem" i "bijelim brojem", ali i art izdanjima. Bila je to kulturna revolucija na mikrorazini, ali s makroefektom. Sjećam se da su ruski urednici bili ljubomorni na naš uspjeh, nije im bilo jasno kako smo uspjeli u tome. Masha Fjodorova, urednica ruskog Voguea, dugo se trudila da dobije moju naslovnicu i iako smo prijateljice, nikada nisam pristala raditi za njih, nisam željela podijeliti svoj talent s njima. Iako nije uvijek bilo lako reći ne, danas sam ponosna što nisam surađivala ni s jednim ruskim medijem.
Sa street styleom počeo se razvijati i tvoj osobni stil, tada si shvatila da si drugačija od drugih...
- Tek sada razumijem važnost street stylea. Trendovi su se brzo izmjenjivali i tada je bilo važno nositi najnovije komade, ali ja bih se osjećala neugodno. Ta ideja da odijevam nešto samo za fotografiju, a to nije moje i ne govori ništa o meni, uopće mi se nije sviđala. Nekoliko sezona sam na tjednima mode igrala tu čudnu igru i pokušala se uklopiti, ali nisam se osjećala ugodno. Preporodila sam se kad sam shvatila da se u odijelima najbolje osjećam, da sam to ja. Ne znam kad se dogodio prvi klik, vjerojatno s prevelikim, širokim bijelim trapericama iz second handa.
Uvijek si nosila stare second hand levisice, jedne si mi čak davno i darovala...
- To je bila moja uniforma za snimanja. Jednom se nisam stigla preodjenuti pa sam u trapericama došla na reviju i taj look, moja "radna uniforma", bio je objavljen posvuda. To sam prvi put u potpunosti bila ja. Bila sam u šoku, nisam očekivala da će fotografija postati viralna. Tada sam shvatila da je to moj stilski kod - odjeća u kojoj se osjećam potpuno svojom. Upravo tu samouvjerenost želim pokloniti i drugim ženama svojim projektom Bettter.us.
Na jednom zajedničkom letu pričala sam ti o začecima brenda Pangaia i što sve želimo postići te kojim se održivim metodama želimo koristiti. Bila si oduševljena, ali rekla si nešto o čemu sam dugo razmišljala. Rekla si da želiš napraviti nešto kako ljudi više ne bi uopće kupovali novu odjeću. Pomislila sam ili ona zna nešto što nitko od nas ne zna ili je totalno prolupala.
- To su bila moja prva promišljanja o brendu Bettter. Dvije godine se rađao u mojoj glavi. Svaki dan sam si postavljala pitanje je li taj proizvod zaista potreban. Ideja se rodila kad sam kao stilistica shvatila da je 90 posto odjeće smeće, da ona ne služi čovjeku i da je cijela modna scena došla u slijepu ulicu. Mislim da je danas bolja situacija od one koja je bila kad se u mojoj glavi počela rađati ideja o novom brendu, mnogi su svjesni da smo došli do ekološke katastrofe. Bettter se rodio iz mog stava da je proizvedeno dovoljno odjeće za potrebe ljudi. Počela sam razmišljati kako promijeniti tržište da počne proizvoditi manje, ali kvalitetnije, a sve kako bi moda ponovno služila čovjeku kao ranije kad je odjeća bila mnogo kvalitetnija, trajala je godinama, popravljali smo je i nosili dalje.
Koji je najvažniji napredak kada govorimo o samoodrživosti u modi? Recikliranje, upcycle, resale...?
- Još dok sam u Vogueu počela izučavati održivost i proučavala resale, upcycle i recycle, bilo mi je važno pogledati istini u oči. Resale je dobar ako se odvija lokalno, a o tome nijedna resale platforma ne govori jer to nije profitabilno. Recikliranje također ima svoje nijanse, a jedna od njih je problem mikroplastike.
Je li onda, govoreći o mikroplastici, pravo krzno bolja opcija od umjetnog koje je puno plastike?
- Oprezna sam po tom pitanju jer krzno je svejedno krzno i tu ne treba zanemariti etičke složenosti, ali svakako bih radije nosila upcycle krzno koje već postoji nego izrađivala umjetno. Smatram da je najveći problem mikroplastika koja se već nalazi svugdje. Ja sam odabrala upcycle zato što smatram da je metoda prekrajanja odjeće ekološki najprihvatljivija.
To je odjeća koja je već proizvedena i treba minimalne intervencije pa samim time ostavlja minimalni ekološki otisak.
- Tako je, ona ne traži nikakvu kemijsku obradu, samo ručni rad. Moj najveći cilj s projektom Bettter je popularizirati upcycle metodu. Idealno bi bilo kada bi on činio barem 40 posto proizvodnje. Trenutno istražujemo tu temu kako bismo mogli predstaviti konkretan rezultat koji može biti ostvaren. Tome smo posvetili dvije godine i jako sam ponosna na to jer većina uvijek gleda samo profit i ne žele ulagati novac i vrijeme.
Ali za to su potrebni resursi koje nema svatko?
- To je drugačiji način razmišljanja: kada sam sebe izbaciš iz sistema, kada ne misliš u njegovim kategorijama, kada se ne trudiš uklopiti. Odmah sam odlučila da neću ništa pokretati budem li se prilagođavala sistemu. Želim platformu koja će funkcionirati na svojim principima, na svojim sezonama, na svojoj metodi proizvodnje i prodaje, koja će imati drugačiji odnos s kupcima... Želim da je svaki naš proizvod toliko kvalitetan da se svaki kupac vrati.
A sve je krenulo s odijelima?
- Ona su ključni proizvod. Uvijek sam se pitala zašto ženska odijela tako loše pristaju pa sam čak izučavala i njihovu povijest da bih shvatila da se problem zapravo skriva u razvoju muških i ženskih odijela. Muško se godinama razvijalo kao pametna konstrukcija koja prati tijelo i prilagođava mu se, pa čak i ako muškarac s godinama dobije koji kilogram, to ne dolazi do izražaja. Sve funkcionira tako da vanjski izgled bude bolji od onoga kakav zaista jest. S druge strane, od žena se očekivalo da prije svega budu lijepe pa su se ženska odijela i izrađivala tako da naglase obline, a ako se ne radi o idealnoj figuri, odijelo bi istaknulo nedostatke. Većina ženskih odijela ne izgleda dobro, kroj je loš, neprilagođen tijelu. Mislim da je žensko odijelo povijesna nepravda i želim to ispraviti. S projektom Bettter želimo "ukrasti" muško odijelo i napraviti savršeno odijelo za žene. Služimo se pametnim dizajnerskim algoritmima s kojima uz metriku tijela žene i postojećeg odijela dolazimo do finalnog rješenja i nove konstrukcije. Radi se o zahtjevnom procesu, ali u njega su uložene dvije godine razvoja.
Ti si CEO, radiš i marketing, jesi li i dizajnerica?
- Dizajnirala sam na početku, ali sam upravo prije početka rata pronašla dizajnera tako da je posljednji drop predstavljen u Parizu radio on.
Bettter se prodaje samo po dropovima, preko web-stranice direktno kupcima, a sve informacije šalju se putem newslettera, zar ne?
- Tako je, odlučili smo da ne želimo standardni sistem prodaje. Mailom komuniciramo direktno sa svojom publikom. U planu su nam bazični komadi koji će uvijek biti dostupni, ali i oni koji će biti napravljeni po mjeri uz pomoć 3D avatara. Time želimo smanjiti količinu povrata jer oni ostavljaju velik otisak, ali i smanjiti broj razmaženih kupaca koji lookove kupuju samo kako bi se fotografirali za Instagram i odmah ih vraćaju. Postoji li ijedan drugi brend ili dizajner koji ti se danas sviđa? - Sviđa mi se što radi upcycle brend Bode, a pratim i Wales Bonner, Ernest W. Baker te druge manje brendove. Od velikih svjetskih brendova trenutno mi se ni jedan ne sviđa. Čini mi se da su već i sami sebi dosadili i više nije jasno je li to Balenciaga, Gucci ili Dior.
Nedavno sam vidjela Olenu Zelensku, prvu damu Ukrajine, u Bettter dizajnu. Sviđa ti se što ga je odabrala?
- Naravno, sviđa mi se njezin stil. Jedno vrijeme sam surađivala s ukrajinskim predsjednikom i njegovom suprugom te sam dobila i ponudu da budem njihova stilistica, ali nisam se mogla posvetiti toj zahtjevnoj ulozi u vrijeme razvoja vlastitog brenda. To je bilo još prije početka rata kada smo radili snimanje za Vogue.
Možemo li sada prijeći na temu koja je najbolnija? Život nam se promijenio 24. veljače 2022., prošlo je već šest mjeseci od početka rata. Kako se danas osjećaš?
- Osjećam se poput superheroja kojeg ništa ne može uništiti! Mislim da se danas tako osjećaju svi Ukrajinci. Ne može nas se istrijebiti, a to je upravo ono što oni žele, žele da nestanemo, da prestanemo govoriti, raditi, stvarati, postojati.
Uvjerena sam da jednog dana, kada sve to bude prošlost, budućnost Ukrajine može biti samo pozitivna...
- Optimistična sam jer kada cijeli život nešto stvaraš, ne možeš ni biti drugo nego optimist jer znaš da možeš sve stvoriti od nule. Ovo je povijesna prilika za Ukrajinu da se pretvori u veliki startup, ali neće nam biti lako izaći iz stanja traume i pokrenuti se, ponovno stvarati sve ispočetka. Sada, kad živim u Londonu, gradu u kojem sam oduvijek sanjala da ću živjeti i u kojem sam dočekala svoj 40. rođendan, moram krenuti iznova. Srećom, djeca su sa mnom, ona su mi najvažnija u životu, ali kretati ponovno u godinama u kojima već osjećaš umor nije lako. Vratit ću se u Ukrajinu čim postane sigurno, ali nisam sigurna da će se i moja djeca vratiti. Smatram da će ona s vrhunskim obrazovanjem u budućnosti biti itekako potrebna našoj zemlji i da će se vratiti kada za to bude pravo vrijeme.
Gdje se sada nalazi proizvodnja Betttera i tvoj tim?
- Mali dio proizvodnje ostao je u Kijevu. Ponajviše simbolično kao podrška dijelu tima koji kategorički ne želi otići iz zemlje, dok smo veći dio prebacili u Portugal. Cijelo vrijeme svim zaposlenicima isplaćujemo puni iznos plaća, što je jako teško, ali shvatila sam da ću radije iz vlastitog džepa isplaćivati plaće nego ostaviti svoj tim na cjedilu. Osjećam osobnu odgovornost za sve njih i svi trenutno radimo punim kapacitetima kako bi Bettter nastavio živjeti. Isto tako, Bettter je brend u kojem se svaki član tima osjeća kao da služi višem cilju, osjeća višu misiju onoga što radimo. Svi koji su sa mnom od prvog dana i danas su sa mnom, nitko nije napustio projekt. Iza tog projekta ne stoji Julie Pelipas, jedna osoba, već zajednica talentiranih ljudi.
A kako se u ovoj situaciji nosiš u ulozi roditelja, kakvi su tvoji stavovi o odgoju?
- Shvatila sam da je nemoguće biti idealan u svemu i sto posto posvećen i djeci i brendu - i to treba reći iskreno. Dobro sam organizirana i sve funkcionira i kad mene nema. Imam dadilju s kojom sam otišla iz Ukrajine jer smatram da žena koja želi razvijati karijeru i pritom je majka bez dobre dadilje ne može. Za djecu je najvažnije da imaju disciplinu, bez nje su izgubljena. Meni je najvažnije da su sretni i zdravi, ne želim od njih raditi karijeriste, ne moraju ići u najbolje škole i imati najbolje ocjene, želim da sami donose odluke o tome što žele i kako će do toga doći. Bit ću uvijek uz njih, ali neću ih nositi na svojim rukama do cilja.
Kakav je tvoj odnos prema društvenim mrežama, influencerima?
- Smatram da bi društvene mreže trebale evoluirati u smisleni medij zbog kojeg će ljudi živjeti kvalitetnije, a ne da im kradu slobodno vrijeme i odvraćaju fokus od bitnih stvari, jer im u tom slučaju slijedi kraj.
Kakav je osjećaj kada svi dijele i lajkaju tvoje modne postove, a primjerice zbog objave vezane uz rat u Ukrajini te izbrišu ili blokiraju?
- Na početku sam se ljutila, ali nakon što sam napravila malo istraživanje, shvatila sam da me ne blokira globalna zajednica, već Rusi, koji čine velik dio moje publike, i to zbog objava podrške Ukrajini. Osim toga, zadivljena sam kako su se ljudi ponijeli prema nama u ovim teškim vremenima.
Gdje se želiš vidjeti za pet godina?
- U sretnoj i razvijenoj Ukrajini. Nada postoji jer danas postoji kritična masa mladih, obrazovanih ljudi koji nisu korumpirani i koji mogu razvijati Ukrajinu. Želim da Bettter kroz upcycle pomaže očistiti planet od smeća, profit me ne zanima
