U Tübingenu je napravio dosta značajne kazališne uloge, od Gogolja do Marlowa. U Aachenu je igrao i u Goldonijevom komadu, ali i u Hornbyjevom. Snimio je kritički prepoznatu seriju "Before we die" za Channel 4, "Uspjeh" za HBO, a uskoro mu izlazi i prvi veliki filmski projekt u Njemačkoj. Hrvatsku je odavna oduševio filmom "Karaula" nakon kojeg je napravio impresivnu pauzu za koju se ne može reći da mu je štetila. On je Toni Gojanović i zasigurno je jedan od zaposlenijih, a slobodno mogu reći i talentiranijih, ali i skromnijih glumaca s kojima sam do sada razgovarao. Medijski dodatak svom poslu odrađuje, ali nije njima fasciniran, tako da put do ovog intervjua nije bio najlaganiji, ali je sam razgovor pokazao da se moja upornost isplatila. Sreli smo se na prvom Ponta Lopud filmskom festivalu, a razgovor smo poveli u kafiću ispred prekrasne lopudske obale.
Toni, kada se govori o tremi, što ona vama intimno znači? Profesionalno?
- Za mene su to očekivanja koja imam postavljena prema samom sebi. Ona stvore osjećaj da moraš dosegnuti ljestvicu koju si sam sebi postavio, a što je ljestvica viša – trema je veća.
Na kojoj je razini sada ta ljestvica?
- Mislim da je uvijek bila visoka ili se nadam da je. Stalno želiš napredovati i nadilaziti samog sebe, iznenađivati sebe samog. To da bi se uspjelo – mora se otpustiti potreba za kontrolom. U jednu ruku želiš sve imati pod kontrolom, znati kamo sve ide, a u drugu ruku znaš da tek kad zaboraviš na nju, kada se pustiš, kada si u trenutku – onda se dogode najbolje stvari.
Znači li vam što izraz "auto-pogled"? U zamišljenoj glumačkoj praksi i zamišljenoj teoriji zvuči jako dobro, ali je i teško izvedivo, osim na filmu i to naknadno. Je li kazalište riskantnije za izvođača u smislu kontrole?
- Zavisi kako se uzme. U kazalištu zapravo imaš veći stupanj kontrole. Na filmu, uvjetno rečeno, ta je kontrola u kontroliranim uvjetima koja onda prolazi kroz niz filtera. Kao izvođač zapravo ne znaš koji će "take" uzeti redatelj, za što će se odlučiti. Tu još ulazi i glazba i montaža. Onog trena kada je scena snimljena, moraš je pustiti jer više nije u tvojim rukama.
Česta je argumentacija za mnoge glumačke odluke – institucija "intuicije" kod vas izvođača... Što pak za vas ona znači?
- Intuicija je za mene onaj inicijalni impuls koji se desi, koji je često točan, ali zna i zavarati. Zna te odvući u loša rješenja. Ne možeš se samo osloniti na instituciju intuicije jer film je tehnički medij. Moraš se kretati u zadanim okvirima i ispričati priču. Nastojim biti senzibilan na taj impuls koji osjetim kada čitam tekst i nastojim ga zapamtiti. Svjestan sam također da ga se ne smijem grčevito držati. To je jedna informacija koja je možda točna, a možda ne, ali je sačuvana u mom mozgu. Nikada ne radiš sam. Priča koju nastojiš ispričati kao izvođač se može iz mnogo kuteva sagledati i ispričati – ali je važno kako te redatelj vidi. Treba se znati usuglasiti s redateljem da snimate isti film.
Njemački je vama kao materinski jezik. Ipak, koji vam više pripada, u kojemu se ponajbolje osjećate, vi kao vi?
- Želim vjerovati da mogu funkcionirati na više jezika. Normalno da je hrvatski jezik u kojemu sam odrastao – onaj čije nijanse najbolje dohvaćam. Nije stvar samo znati govoriti jezik, moraš poznavati dušu tog istog jezika, mentalni sklop iz kojeg izlaze određene riječi. Nadam se da emociju mogu prenijeti.
Koje su unutarnje prepreke bile najteže za nadići kada je bila u pitanju izvedba kao životni poziv. Gluma kao poziv koji svaki dan iznova biraš?
- Kad nadiđeš sebe samog, svoju stidljivost i nesigurnost bez filtera "što će tko reći", onda tek postaneš autentičan i svoj. Teško je biti blizak izvornom sebi, što god to značilo. Sve emocije koje imamo moraju doći od negdje, a najmanje što moramo znati je gdje se one nalaze unutar nas. Možeš razmišljati o čemu god, ali ako daješ korektnu emociju na van – to je to! To je glumčevo i to valja. Često i preduboka analiza ne donosi najbolje rezultate. Neke je stvari bolje ne dirati - gluma je ipak suptilan aparat.
Što u vašem slučaju znači rad glumca na sebi u svakodnevnoj praksi, neovisno jeste li informirani ili ne Stanislavskim?
- Osnovna je to literatura koja se mora proći, ali nije sveta knjiga. Dosta sam dugo tj. još uvijek jesam u potrazi za idealnom glumačkom metodom.
Može li se naučiti gluma?
- Može se naučiti zanat, ako razgovaramo o predispoziciji talenta. Ipak, postoje dobri glumci čija se praksa i postojanje ne daju olako definirati. Stalno sam u potrazi za sistemom, ali ubrzo shvatiš da sam moraš naći svoj put. Nema jedne tehnike koja je primjenjiva na sve, kako umjetnike tako i projekte.
Trenutno živite nomadski, umjetnički život – idete iz projekta u projekt u Njemačkoj. Što su bile pretpostavke te odluke s obzirom na to da ste ipak dobivali prilike za stalne angažmane?
- Moja želja za slobodom je odgovor. Nisam se htio vezati ni za što pa ni za svoju profesiju. Sloboda mi je bila i ostala kategorija izvan svega. Sloboda izbora da radim kad, što i kako hoću.
Koji su projekti ongoing?
- Upravo je izašla serija "Before we die" na Channel 4 gdje imam jednu od glavnih uloga. Snimali smo je u Belgiji i Engleskoj. Film koji izlazi koncem godine Laure Fischer (Pet prstiju čini šaku, op.a) – crna komedija snimana u Švedskoj, sjajan je scenarij, vidjet ćemo kakav će biti film. To je pak moj prvi veliki filmski projekt u Njemačkoj u kojemu se skupila zaista briljantna ekipa.
Kazalište?
- U osmom mjesecu kreću probe za predstavu "Kako smo se smijali", u produkciji Deutsches Theater Berlin. U listopadu je premijera. Režiju potpisuju Luk Perceval i Sandin Puce. Premijera će biti na festivalu Radar Ost u Berlinu. A događaju se i neke ideje nekih projekata, u raznim su fazama pa je njih bolje izostaviti iz najave.
Živite li zadovoljavajuće od svog posla?
- Možda živim u iluziji, ali da nije zadovoljavajuće, mijenjao bih stvari. Nadam se da toliko vladam svojim životom. Zadovoljan sam i ide to nekim svojim tokom. Treba imati u svemu tome i sreće. Da kad se nešto dogodi, budeš spreman za to....
