Dinu Pešuta (31) neki kritičari zovu glasom generacije. Nije on samo to - njegov književni glas propituje društvo, dok to društvo i dalje propituje taj glas. Uskoro, u režiji Judite Gamulin izlazi njegov novi komad "Granatiranje" u KunstTeatru u Zagrebu, a povod ovom razgovoru svakako je i nedavno objavljeni roman "Tatin sin" u izdavačkoj kući Fraktura. Pešut je višestruko nagrađivani autor, diplomirani dramaturg iza kojeg stoji impresivan broj dramskih komada, a kako se čini - obećava eksperimentiranje i s drugim formama.
Što je za tebe značilo pisanje na početku, a što znači danas? Kako se odnos mijenjao, razvijao?
- Mislim da si me baš ti to pitao prije nekih sedam, osam godina i blebnuo sam nešto što sada jedva da prepoznajem kao svoju izjavu. Od tada do sada, neke su se stvari promijenile, više nisam student, dosta sam toga u međuvremenu napisao, sve se manje toga plašim i sve sam više pomiren s time da je pisanje moje sredstvo izražavanja. Neke su drame postavljene, neke od njih više, a neke od njih manje uspješno. Napisao sam dva romana. Preživio sam dobre i loše kritike. U ovom trenutku mog života, to mi je i profesija. Ali tko zna, ako je spisateljska blokada napala Fran Lebowitz koja uvijek ima nešto za reći, može i bilo koga drugoga. Koliko će netko pisati, čini mi se, određuje život. Amos Oz to lijepo kaže da sve što si napisao sada stoji iza tebe i na neki način protiv tebe. I koliko god napisao, uvijek će to biti neki neistraženi teritorij. Uzdam se u znatiželju, bilo da želim razumjeti ljude ili istražiti književne forme i rodove ili napipati nove teme i intime. Pokretač svega je znatiželja. Olakotna okolnost je što nemam baš drugih talenata, interesa pa ni hobija.
Kakav je bio prijelaz iz drame u prozu? Je li to tebi kao autoru bio značajan zaokret ili samo logičan slijed?
- Ovisno koga pitaš. Meni se čini da je to bilo nešto lagano i organsko. Ali ako pitaš mog urednika Seida Serdarevića ili bilo kojeg od mojih prijatelja koji su bili uz mene kada je izlazio roman "Poderana koljena" reći će da sam bio baš nesiguran. Ali dobro, uhvati mene ta nesigurnost i oko puno manjih stvari od romana. Trenutno čitam svoje drame jer ih treba urediti za jednu zbirku. I taman prije "Poderanih koljena" sam pisao dramu "Stela, poplava" u kojoj imam masu tih didaskalija koje se mogu čitati kao proza. No, lako je biti naknadno pametan. Taj iskorak je bio jako važan. I možda sam imao sreće. Seid Serdarević je pratio moje drame i direktno me pitao jesam li razmišljao o tome da počnem pisati prozu. Slagao sam da jesam. Vjerojatno jer mi trebalo nešto novca, a i zato što mi je nerijetko treba opravdanje i rok da napravim nešto što želim. I nakon romana, zadnjih godina, zanima me što je poezija, što je kratka priča, što je esej, humoreska… Uviđam da svaka priča ima svoju formu. Možda ništa od toga ne izađe tko zna. Ali mi se proširilo vidno polje, više čitam i dajem si više vremena.
Često tvoje pisanje djeluje kao autofikcija – griješim li u toj procjeni?
- To je tema koju treba otvarati kad budem ili toliko senilan da se ne mogu živcirati ili umjetnički neaktivan, ali veoma bogat da me zaboli briga ili mrtav. Ja kad sjedam za kompjuter, pišem fikciju. Pa iako je ta fikcija bila informirana životom kojeg živim, ljudima koje susrećem, temama koje me preokupiraju. Pisanje i život je teško razdvojiti. I svatko tko piše ili umjetnički stvara samo želi nešto izraziti, oslikati jedan komadić svijeta, našeg uma ili nekog iskustva. A kad je to vani, kada se tiska ili postavi na scenu, sve je u čitateljici ili gledatelju. To je njihov prostor slobode.
Koji su bili izazovi otvaranja teme seksualnog identiteta, orijentacije? Znajući gdje živimo i koju vrst ograničenja to nudi... kod nas je ipak malo do nimalo odista javnih ljudi otvoreno (javno!) gay. Ako su oni (mi) mišljeni kao publika...
- Samo pisanje je izazov. I već je dovoljno teško pisati (ali i živjeti) bez pitanja što će ljudi misliti. Ne mogu reći da sam imao nekih izazova oko otvaranja teme seksualnog identiteta. Ja samo nastojim pisati autentično, kroz sebe, s galerijom likova s kojom raspolažem, rasponom tema koje me preokupiraju, fragmentu svijeta kojeg zahvaćam i životom kojeg sam dobio. I bojim se da ja tu nisam ni imao previše izbora. Taj manjak slobode je ono što pretenciozno možemo nazvati autorskim glasom. Naravno, uviđam kako sam pravo na taj prostor, maštu, pa čak i pretencioznost dobio zbog truda, zalaganja, aktivizma pa i života ljudi koji su tu bili prije mene, koji su se izborili za ovu slobodu da ne moram previše razmišljati mogu ili smijem li pisati što i kako želim. Iskreno vjerujem da mogu napisati samo ono što u tom trenutku pišem, kroz svoj glas. Ne mogu preko toga. Pisanje je točka gledišta iz koje se stvara jedan svijet. U mom svijetu, bilo realnom ili književnom, je dosta gejeva i žena. Publika može biti svatko s članstvom u knjižnici ili tko ima dovoljno para da si kupi knjigu. Knjiga pretpostavlja intimni prostor kreveta, zahoda ili plaže. Možda baš onaj prostor gdje smo najviše mi, sami i u svojoj mašti, s osjećajem unutarnje slobode. Publika u kazalištu je u mraku, gotovo voajerski promatra i preko onoga što gleda pronalazi i sebe. Teško je ući u umjetničko djelo s predrasudama. Nužna je otvorenost. A opet, za razliku od života, knjigu se može zaklopiti, iz kazališta se uvijek može izaći…Moje je da pišem. Na čitatelju i čitateljici je da čita. Ta razmjena pripada književnosti. Hoće li za pet ili 50 godina moje knjige i drame spaliti ili ih strpati u lektiru je stvar dnevne politike.
Tvoji protagonisti su nerijetko visokoobrazovani, njihov diskurs je blizak, nažalost – visokoobrazovanima – diskurs njihovih problema, strahova, sumnji – ipak, to je najuža populacija u našemu društvu – jesi li ikada razmišljao o približavanju i drugoj publici? I, ako da – što bi to značilo?
- Ha vidiš, a u gotovo svakoj kritici mi se prigovara da moji likovi previše psuju. Ovako to vidim, povijest književnosti nas šiba od dvora do tvornica, kroz stoljeća i u spekulativnu budućnost. Kroz nju se susrećemo s likovima čiji su životi, jezik i klasa posve različiti od naših pa svejedno empatiziramo s njima, razumijemo ih ili se u njima prepoznajemo. Moji likovi uglavnom jesu visokoobrazovani, ali im njihove diplome baš i ne pomažu da se nose sa svojim životima, odnosima i preprekama. A to su teme koje mene, zapravo, zanimaju. U "Tatinom sinu", i otac i sin se vrte oko svih tih tema dok pokušavaju izgraditi odnos i probiti tih 5000 zidova koje su izgradili. Sin nije u prednosti pred ocem jer je završio anglistiku i komparativnu književnost. Strah, problemi i sumnje imaju veoma sličan nazivnik i kod moje bake koja ima završenu osnovnu školu i mene s masterom iz umjetničkog polja. Svima su nam zajedničke preokupacije: ljubav, osjećaj ostvarenosti, socijalna i financijska stabilnost te dobro zdravlje. Moja je baka recimo prošla kroz glad, ali se nije toliko brinula oko svog stambenog pitanja. Ona je svoje pravo na jednakost morala izboriti životom, ja sam recimo mogao o tome učiti na fakultetu. O ljubavi znamo podjednako bez obzira na obrazovanje. Tu smo mnogi prepušteni nasumičnosti naših života. Ovim putem želim pozdraviti baku i nadam se da će što prije izaći iz bolnice.
Kod nas autori na čudan način malo (ili nimalo) razmišljaju o (kulturnom) tržištu, ili pak se dominantno dodvoravaju "kolektivnom ukusu"... Gdje ti spadaš? U odnosu na "trendi teme"?
- Što sam stariji, to sam uvjereniji da ja u svakom trenutku mogu napisati samo tu jednu stvar koju trenutno pišem. Od te početne ideje ima baš dosta prepreka. Hoću li to završiti? Hoću li s time biti zadovoljan da pustim van? Hoće li drugi ljudi prepoznati taj rad? Hoće li u njega ulagati pa ga tiskati ili postaviti? I hoće li to publika prepoznati? U jednom trenutku puno je toga izvan moje kontrole. A neke naprosto ne mogu ili nemam interesa pisati. Ne znam ni što su trendi teme niti što je kolektivni ukus, kada govorimo o ovom našem malom tržištu. Mislim da u Zagrebu još uvijek prevladava načelo preporuke. I kojim to načelom ide je lakše detektirati u tuđem nego u vlastitom radu. Vidim to u kazalištu. Predstava "H.E.J.T.E.R.I." nastala u koprodukciji Rupera i ZKM-a je vjerojatno moja najuspješnija predstava koja već godinu dana opire i pandemiji i svim suženjima o kojima si me ispitivao ranije. I uspješno igra i pronalazi publiku ili publika pronalazi nju. Dobio sam neki listić na kraju godine od Frakture i vidim da "Tatin sin" dobro prolazi u prodaji. Ja nisam Beyonce. Ja ne moram imati potpunu kontrolu nad svojom umjetničkom proizvodnjom. Na meni je da napišem priču koju pišem najbolje što je u mojoj moći u ovom trenutku. Imam sreću da surađujem s prekrasnim ljudima, bilo iz Frakture, ili s recimo producenticom Romanom Brajšom iz Kufera s kojom sada surađujem, koji se onda brinu za tržište. Sve ostalo je na publici. I kao što smo ti i ja isto publika, znamo da ljude teško može prevariti bilo koja medijska kampanja ili poslovni plan.
Relacija otac – sin ima na sebi niz kulturnih naslaga koje rijetko koji odnos uspije razriješiti. Mislim na toksične aspekte. Koja je bila temeljna motivacija ulasku u tu veliku temu? A koje su se spoznajne posljedice, da ih tako nazovem – isporučile?
- Moj se otac prije par godina prehladio. I moj paranoidni um je proizveo jednostavnu misao da će moj otac jednom umrijeti. Iz toga je proizašlo da smo sada dva odrasla muškarca i da bismo trebali razgovarati. Toga se sjećam. O obitelji i o djetinjstvu većina jednom propiše jer su to formativne stvari i postoji velika mogućnost da nas je to i uguralo u umjetničko stvaranje. Što sam naučio? Da s očevima treba iskreno razgovarati, koliko je tko već u mogućnosti. I da su komplicirani, da iskoristim jedan eufemizam, odnosi s očevima baš česta pojava. Ostalo ne znam.
Književni tekst ne prenosi nikakvu poruku, ali zato pokazuje kako se poruke prenose, razumijevaju i tumače. Kakav je tvoj odnos s porukama tvojih tekstova, porukama koje si možda osvijestio preko drugih, tvojih gledatelja, čitatelja?
- Pisanje i čitanje imaju jednu zajedničku crtu, obje se aktivnosti rade u samoći. Možda tu privatnost treba poštovati. A možda i ne znam odgovoriti na ovo pitanje.
Kafka, koji je sva tri svoja romana ostavio nedovršenima primjer je da se nužno ne zna kada tekst završava. Kada ti donosiš odluke o kraju?
- Blažen bio rok na ugovoru i po mogućnosti potrošen predujam ili honorar. Nikad ništa nije dovršeno, ali sve si lakše priznajem da je ovo najbolje što u tom trenutku, taj dan i u tom satu, mogu napraviti. Bude to kao i onaj zadnji dejt ljubavnog odnosa. Ako su oboje dovoljno zreli - znaju da je kraj. I da ako išta budu produživali, bit će pakao. Slegnem ramenima i stisnem send mail. To je sad. Kad me opet pitaš ovo pitanje, pitaj boga što će biti.
Na čemu sada radiš? I kako kao slobodni umjetnik živiš? Koliko je (ne)slobode u tom statusu u ovim okolnostima u kojima smo?
- S Juditom Gamulin sam trenutno u probama za predstavu "Granatiranje" prema mom tekstu u produkciji Kufera. Ne mogu ti opisati koliko mi je lijepo nakon cijele ove godine ponovno se vratiti na probe i u kazalište. Kako je roman izašao relativno nedavno, još sam uvijek u najdosadnijoj predrasudi pisca koji je uvjeren da više nikada neće ništa napisati.Tako da je sad vrijeme za malo živjeti, biti znatiželjan i vidjeti koje će mi nove teme ući u život i početi kopkati. A sve drugo, u vremenima u kojima živimo je ionako previše teško planirati.
