Kad je 2019. došao "Kralj lavova", bilo nam je drago, kao i kad je godinu dana kasnije uslijedila "Mulan". Red nostalgije, red prisjećanja sretnih i bezbrižnih djetinjstava, i priklanjanje u tabore: tim "original" vs. tim remake. No kad su krenuli stizati i svi ostali, reunion "Prijatelja" i "Harryja Pottera", nova "Priča sa zapadne strane", osuvremenjeni "Seks i grad", "Tračerica" i "Dexter", "How I Met Your Father", filmovi "The Many Saints of Newark" i "Top Gun: Maverick", zapitali smo se - do kad? Za sada se lanac prequela, sequela i rebootova ne planira prekinuti: čekamo novi "Dirty Dancing", stiže nam i filmska verzija "Pinokija", a najglasnije se priča o prequel seriji "Gospodar prstenova: Prstenovi moći", koja će nas dočekati u rujnu.
Odgovor na pitanje otkud tolika opsesija minulim vremenima i davnim hitovima leži, naravno, u vremenu u kojem živimo, u kombinaciji sa željom svih proizvođača da ostvare što veću zaradu. Ciljana publika svih ovih filmova i serija oni su ljudi koji su gledali originale, uz njih se vezali, od njih stvorili uspomene na, iz perspektive naknadne pameti, bezbrižniji, nježniji i bezazleniji period od onoga u kojem se trenutno nalaze. Nostalgiju nije teško prodati, jer ljudi će pohrliti u kina makar samo da izvide situaciju, da naprave neku usporedbu ili prokomentiraju aktualnu temu s prijateljima. Za streaming platforme, kao i za Hollywood, remakeovi i rebootovi su gotovo pa zagarantirana dobit: svojim će novitetom, baziranim na slavi prethodnika, podići prašinu bez obzira na to hoće li reakcija publike biti pozitivna ili negativna.
Nije teško zaključiti ni da je sve to usko povezano s pandemijom i popratnim globalnim krizama. Ljudi su u početku objeručke prihvatili trend uranjanja u nostalgiju, jer im se u moru jezivih događanja bilo drago vratiti, makar na sat ili dva, u neko mirnije doba. K tome treba dodati i da su streaming platforme tijekom pandemije zaista dosegle svoj vrhunac, što će se, logično, odraziti na Hollywood, koji do sada kao da je imao monopol na zvijezde i filmske blockbustere. Promijenile su se navike gledatelja, a s njima i njihovi interesi, na što je lakše odgovoriti streaming platformama koje filmove izbacuju kao na traci, nego ogromnom holivudskom pogonu koji ipak u sebi nosi stoljetnu tradiciju. Da ne spominjemo činjenicu da su platforme za relativno jeftinu cijenu dostupne svima, dok za kino iskustvo moramo biti spremni dati pozamašnu količinu novca. Na taj rizik nije spremna publika, a nije ni Hollywood - više smisla ima usmjeriti sve nagone u ono što je "provjereno dobro".
Uspjeh platformi, kao i u slučaju društvenih mreža, počiva na algoritmima. Gledatelju se preporučuje i nudi pretežito onakav sadržaj kakav je već gledao. No osim što to zadovoljava samo jedan dio publike - jer filmofili vole razbijati svoja očekivanja, eksperimentirati sa žanrovima i zemljama porijekla i širiti granice svojih filmskih iskustava - također i vrlo brzo dosadi. Film koji je snimljen samo zato što se zna da će biti gledan otprilike je atraktivan kao i osoba koja vam se na silu pokušava svidjeti. Kad publika pokaže interes za neku temu, servira im se desetak sličnih (ako ne i istih) filmova, što je zapravo obrnuto od onoga što kao gledatelji želimo: ispada da nam je ipak draže vidjeti strast redatelja, kreatora i pisca prema nekom projektu, umjesto serviranog nam sadržaja koji kao da čini sve što će moguće kako bi udovoljio našoj strasti.
Streaming platforme vraćaju se počecima kako bi gledatelje podsjetile gdje su i kako startale - ne čudi da je HBO snimio "I tek tako...", kad je "Seks i grad" devedesetih podigao toliko prašine, a slično vrijedi i za "Prijatelje". No, interes i oduševljenje koje ljudi pokazuju za originalne serije kao što su "Sex Education", "Squid Game" i "Heartstopper" pokazuju da je došlo do zasićenja ponavljajućeg sadržaja.
Bilo kako bilo, usuđujem se (u nadi) predvidjeti da će era nostalgije filmom "Top Gun: Maverick" doseći svoj vrhunac, nakon kojega slijedi lagani (ili eksplozivni) pad. Vrijeme je da se filmska industrija vrati na noge i ponovno krene sa stvaranjem originalnog sadržaja. Bilo je lijepo vratiti se korak unatrag i zaroniti u osamdesete, (američke) devedesete i dvijetisućite, i tko zna kojih je psiholoških obrazaca to posljedica. Možda smo toliko nezadovoljni sadašnjicom da se očajnički želimo vratiti unazad, na jednostavnija i manje zasićena vremena i ispraviti putem načinjene greške. Možda je riječ i o pukom eskapizmu, odbijanju prihvaćanja stvarnosti. U svakome slučaju, ne kažu bezveze da nije dobro živjeti u prošlosti. Riječima Abrahama Lincolna, ne možemo pobjeći od odgovornosti sutrašnjice izbjegavajući je danas...
